Šupak jesi, šupak nisi
Fenomen Facebooka učinio je od Marka Zuckenberga, tvorca te najveće virtualne društvene mreže, najmlađeg milijardera u povijesti, što je bilo više nego dovoljno da Hollywood o Zuckenbergu i nastanku Facebooka snimi film. Režijski ga je realizirao David Fincher, autor koji se u svojim najistaknutijim filmovima (“Sedam”, “Klub boraca”, “Zodijak”) bavio problematiziranjem identiteta i mogućnosti spoznaje u tzv. graničnim situacijama i unutar suvremenog društveno-kulturnog stanja, zajedno s najakutnijim znakovima tog stanja, a dio tog tematskog interesa prisutan je i u njegovom novom filmu – “Društvenoj mreži”.
Pitanja identiteta i mogućnosti spoznaje svakako u njemu nisu u prvom planu, no suvremeno društveno-kulturno stanje, a osobito najakutniji znakovi tog stanja – internetska komunikacija i mreža virtualnih prijateljstava, očito jesu.
Hakerski seksizam
Ipak, “Društvena mreža” malo se, barem na eksplicitnoj razini, bavi psiho-socijalnim mehanizmima koji su omogućili megauspjeh Facebooka, odnosno ako se i bavi, njihove izvore vidi u tradicionalnim kategorijama tzv. romantične monogamne ljubavi i želje za društvenom afirmacijom. Neki kritičari, doduše, smatraju da film svojom narativno-karakterizacijskom koncepcijom podražava model i prirodu funkcioniranja Facebooka.
No meni se čini da je za idejnu platformu “Društvene mreže” presudna baš spomenuta tradicionalnost. Naime, što tvorci filma poručuju ispod tankog sloja kritike kojim su prekrili Zuckerbergov lik?
Filmski Mark Zuckerberg briljantan je programer i harvardski student opterećen ulaskom u neki od prestižnih sveučilišnih klubova. Zbog toga dolazi u sukob sa svojom djevojkom Ericom, a njihov susret završava njezinom odlukom da ga napusti i riječima: “Ići ćeš kroz život misleći da se ne sviđaš djevojkama zato što si šmokljan. A ja želim iz dubine svog srca da znaš da to neće biti istina. Nećeš im se sviđati zato što si šupak”. Ono što slijedi u daljnjem toku filma navodno bi trebalo potvrđivati Ericine riječi: Mark joj se osvećuje napisavši o njoj na blogu ružne stvari, a potom virtualno atakira na ‘cijeli ženski rod’, ad hoc smislivši internetski sajt na kojem (muški) korisnici (seksistički) ocjenjuju seksepil brojnih studentica čije je mrežne profile s fotografijama Mark hakirao. Rezultat je pad harvardskog servera uslijed silne korisničke navale, što mladcu donosi formalnu sveučilišnu istragu i neformalnu, ali mnogo stvarniju popularnost. S takvom ga reputacijom angažiraju dvojica bogatih studenata da izradi ‘elitnu’ virtualnu društvenu mrežu, putem koje će poželjni harvardski studenti pronalaziti zainteresirane djevojke. Mark međutim prisvaja i proširuje, ‘demokratizira’ tu ideju, i tako nastaju korijeni Facebooka, koje će u smjeru globalne društvene mreže kakvu danas poznajemo odlučno usmjeriti Sean Parker, karizmatični osnivač Napstera, pod čiji ‘nemoralni’ utjecaj Zuckerberg djelomično potpada. Filmski junak izdat će staro prijateljstvo, naći se na sudu zbog krađe ideje i ugovorne prevare, uglavnom nominalno se kroz cijeli film on ‘dokazuje’ kao ‘šupak’, no zapravo nikakav ‘šupak’ nije.
Američka šablona
Upravo suprotno. On je pravi američki individualistički junak, pametniji i sposobniji od onih koji ga optužuju i stoga opravdano superiorna odnosa prema njima, pritom i solidnog fizičkog izgleda, a opet, iako dubinski usamljen, neporočan – ne pada ni na seks ni na drogu ni na novac, nego mu je ključni motiv ljubav. Kako prema neprežaljenoj Erici, tako i prema vlastitom poslu/projektu.
Da ne bi bilo nikakve zabune kako je Mark zapravo cool i oličenje ‘pravih američkih vrijednosti’, njegovi suparnici, harvardski bogatuni, prikazani su karikaturalno (iako benigno, da se ni ta privilegirana kasta ne nađe previše uvrijeđenom), a ključnu, ‘objektivnu’ ocjenu junaka daje mlada, privlačna i ‘nepristrana’ odvjetnička pripravnica na kraju filma: “Ti nisi šupak. Samo se jako trudiš da to budeš”. Iza toga još samo preostaje potcrtati trajnu Markovu čežnju za Ericom, i suštinski romantični junak definitivno je uobličen. Nije stoga nimalo čudno da je “Društvenu mrežu” američka kritika dočekala panegiricima. Tu je ‘posrnuli’ junak koji je zapravo dobri i pametni dečko koji se na kraju iskupljuje, a da (gotovo) nije seksualno zgriješio, tu je nelinearno, dakle ‘ambiciozno’ ispričana ‘nefilmična’ priča uzornog ritma, što svjedoči o neprijepornom redateljskom daru, i što više treba za odličan film? Možda manje motivskih stereotipa, možda više stila, možda odustajanje od podmetanja adoracije za kritički prikaz.