Čin za zločin

Nezamislivo je da zločinac bude časnik. Časnik podrazumijeva čast, a onaj koji počini zločin tu je čast izgubio – objasnio je Ivo Josipović, predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, odluku kojom je prošloga mjeseca oduzeo činove i odlikovanja pravomoćno osuđenima za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, Branimiru Glavašu, Mirku Norcu i Tihomiru Oreškoviću, te Siniši Rimcu zbog ubojstva. Tom je odlukom Josipović razbio gotovo dvadesetogodišnji mit kojim je dio društva spomenute “časnike” percipirao kao “heroje Domovinskog rata”.

Reakcije na izgubljenu vojničku čast nije trebalo dugo čekati. Ekspresno se iz svoje privremene ćelije u Sarajevu oglasio Branimir Glavaš, dotad umirovljeni general-bojnik, osuđen na osam godina zatvora za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Predsjednika je tužio Ustavnom i Upravnom sudu smatrajući da mu je povrijedio ustavna prava i slobode kao čovjeka i građanina. Isto je učinio i Mirko Norac, također umirovljeni general-bojnik, osuđen 2003. na dvanaest godina za isto djelo: smatra da je Josipovićeva odluka protuzakonita.

Sumnjive potvrde MORH-a
Umjesto smiješnih i licemjernih tužbi koje su pokrenuli, bilo bi logičnije da su se Glavaš i Norac zapitali kako su si i zašto uzeli za pravo povrijediti ustavna prava i slobode građana, mahom srpskih civila – za što ih je teretila optužnica – koji su po njihovom naređenju ili čak izravno od njihove ruke skončali u Gospiću i Osijeku ratnih devedesetih.

Nagrade, činovi za zločin, prema primjerima što ih nalazimo, događale su se u malom, gotovo nevidljivom dijelu pripadnika vojnih postrojbi. Neki od današnjih osuđenika svoj su ratni put započinjali kao obični vojnici, kao logističari ili, u najboljem slučaju, dočasnici, da bi časničke činove zaradili počinjenjem ratnog zločina. Činovima ih je nagrađivao tadašnji državni vrh, unatoč tome što je znao za pojedinačne zločine što su ih počinili “junaci” naše priče. O tim saznanjima svjedoče zapisnici iz arhiva Vojne policije, MUP-a i pojedinih ratnih brigada, u kojima pojedinci nakon uhićenja priznaju svoja nedjela, za koja u to vrijeme nisu bili kažnjeni.

Tako je već spomenuti Siniša Rimac, osuđen na osam godina zatvora za ubojstvo u Pakračkoj Poljani 1991, kao član tzv. eskadrona smrti Tomislava Merčepa, pripadao grupi koja je početkom prosinca 1991. ubila zagrebačku obitelj Zec: Mihajla, Mariju i njihovu 12-godišnju kćer Aleksandru. Iako ih je policija ubrzo uhitila, a oni u istrazi priznali zločin – za što postoje iskazi svjedoka, forenzički dokazi, oružje kojim su ubijeni itd. – hrvatska ih je država oslobodila jer je utvrdila da nisu ispitani u prisutnosti odvjetnika. I ne samo oslobodila. Rimca, tada nadobudnog 18-godišnjaka koji je, prema tim dokazima, osobno ubio Mihajla Zeca, tadašnji je ministar obrane Gojko Šušak ubrzo predložio za odlikovanja, koja je predsjednik Franjo Tuđman odobrio “za junačke činove u ratu”, a što je kulminiralo kasnijim Rimčevim unapređenjem u čin bojnika. Iako je Rimac i sam bio neposredna žrtva rata – dio obitelji mu je ubijen, a dio odveden u logor – to ga ne može abolirati.

Indikativan je i kontroverzan slučaj Božidara Vukušića, umirovljenog pukovnika HV-a, koji je u rujnu ove godine nepravomoćno osuđen na devet godina zatvora zbog ubojstva srpskog civila Jovana Ergića u Dragišićima u zaleđu Vodica, u prosincu 1991. Na dan ubojstva – pošto je sam priznao zločin Vojnoj policiji, a zapisnik o informativnom razgovoru osobno potpisao Mirko Veleglavac, tadašnji i današnji sudac Općinskog suda u Šibeniku – Vukušić je priveden, no kao zapovjednik jedinice za specijalne namjene Sigma nije sankcioniran, nego je nagrađen činom pukovnika.

“U tom trenutku, kada sam ja dolazio iz komande 145. brigade u 113. brigadu, po pozivu, u tom trenutku nisam imao nikakav čin… Tek kasnije sam dobio čin”, izjavio je Vukušić na suđenju, ne navodeći kada je točno dobio čin. Da budemo jasniji, nitko ga to nije ni pitao, no tim tragom i tragom ukaza kojim je netko nagradio Vukušića, pismeno smo kontaktirali Ministarstvo obrane, koje se već dva tjedna nije udostojalo očitovati o njegovu časničkom činu.

Taj je čin još kontroverzniji kada se ima na umu da su “Novosti” u posjedu potvrde od 7. siječnja 1992. kojom MORH – potpisom zapovjednika, pukovnika Rodoljuba Barića – potvrđuje da je pukovnik Božidar Vukušić po pozivu izvršavao vojnu obavezu u Biogradu od 3. siječnja 1992. do daljnjeg. Kako je moguće da u trenutku počinjenja zločina, 28. prosinca 1991, Vukušić izjavljuje da nije imao čin, a prema spomenutoj potvrdi MORH-a samo nekoliko dana kasnije ima status pukovnika HV-a? Nije li i ovdje riječ o nagradi, po principu čin za zločin, prije svega zato što je Vukušić istoga dana priznao zločin?

Dok strpljivo čekamo očitovanje MORH-a, kažimo da u Zakonu o oružanim snagama, u članku 142, stoji da vrhovni zapovjednik na prijedlog ministra obrane propisuje postupak i način dodjele činova i promaknuća vojnih osoba. Značenje uloge ministra obrane u slučaju promaknuća potvrdio nam je Jozo Radoš, ministar obrane u vrijeme mandata Ivice Račana,  koji smatra da su činovi i odličja dugo godina dodjeljivani na temelju političke moći i nejasnih kriterija.

Kukavičluk vlasti
– Prevladale su interesne skupine, klanovi i dvorske klike te loša struktura zapovjednog kadra i opća neizgrađenost sustava. Nedostajalo je hrabrosti da se suočimo sa stvarnim problemima i vlastitom neodgovornošću. Bio je to oblik zataškavanja zločina i zaštite onih koji su ih počinili. Država se nije imala snage obračunati sa zločinima u vlastitim redovima – kaže Radoš.

– Ako na trenutak zanemarimo procesuiranje zločina, činovi su se dobivali bez stvarnih razloga, a oni su pak omogućavali negativnu selekciju. Drugim riječima, mnogi su se činovi dodjeljivali nizašto i nijedna suvremena vojska nije lišena toga. Bila je to velika greška. Honoriranje istih je bio čin kukavičluka vlasti. Zločin ne zastarijeva. Predsjednik Josipović svojom je odlukom postavio standard i istovremeno poslao političku i moralnu poruku – zaključuje Radoš.
Pod kukavičluku tadašnje vlasti potpada i slučaj Nikole Ivankovića zvanog Danguba, bivšeg pripadnika Druge pješačke čete u Prvoj bojni 130. brigade HV-a. O njegovoj vojnoj karijeri pisao je “Feral Tribune” još 2002: Danguba je od vojnika do poručnika napredovao unatoč saznanjima vlasti da je osobno bio umiješan u ratni zločin likvidacije 18 srpskih i jednog civila mađarske nacionalnosti 11. prosinca 1991. u Paulin Dvoru. Prema pisanju “Ferala”, iako se o zločinu sve znalo već dan nakon što je počinjen, Ivanković je dobio čin poručnika. Temeljit izvještaj o zločinu dan poslije istražnim organima sastavio je Vlado Burić Žila, koji je dobio zadatak osnivanja Vojne policije u Osijeku. Izvještaj je predao Mirku Grošelju, tadašnjem šefu osječkog SIS-a i jednom od bliskih suradnika Karla Gorinšeka, zapovjednika tadašnje operativne zone Osijek. Spora pravda ipak je dostigla Ivankovića, koji od 2002. izdržava kaznu od dvanaest godina zatvora za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Odvjetnik Čedo Prodanović ima iskustva s dokazivanjem nevinosti pripadnika HV-a optuženih za ratne zločine.

– Ako se pravomoćnim sudskim presudama za ratni zločin dokaže krivnja časnika, svakako im se trebaju oduzeti nečasno i nepravedno dodijeljeni činovi i odličja. Potpuno podržavam odluku predsjednika Josipovića. Devedesetih se godina radilo o licemjerju tadašnje vlasti. Znakovita je rečenica koja se tada provlačila: “Hrvatsku ne mogu spasiti opatice nego kriminalci.” Jasno je onda tko je sve dobivao činove. Isto tako, time se bacila ljaga na sve one koji su srcem stali u obranu domovine. Sve drugo je Glavaš-cirkus – kaže Prodanović.
Ovdje smo naveli tek manji dio nagrađenih zločinaca; lista onih protiv kojih se postupci za zločine tek vode ponešto je šira i zasigurno će potvrditi tezu o nečasno nagrađenim časnicima. Da su tada kažnjeni kao upozorenje drugima, možda bi bile izbjegnute neke civilne tragedije i patnje kojima je obilovalo ratno i jedan dio poratnog vremena.

Bez povlastica za umirovljene časnike

Bivši predsjednik Stjepan Mesić oduzeo je prije tri godine odlikovanja Norcu, Oreškoviću, Vladimiru Zagorcu i Stjepanu Grandiću, osuđenima u slučajevima Gospić, Lora i Pakračka Poljana. Odlikovanja je oduzeo i Davoru Baniću, Anti Gudiću i Anđelku Botiću, osuđenima za ratni zločin u Lori. Činove, koje su tada imali umirovljeni časnici HV-a, nije dirao, jer se našao naspram nejasno sročena zakona koji, iako kaže da svatko tko počini kazneno djelo za koje bude osuđen na zatvorsku kaznu dulju od tri godine ostaje bez čina, ne precizira odnosi li se to samo na aktivne vojnike ili i na one koji su u mirovini. Predsjednik Ivo Josipović riješio je tu dilemu oduzevši činove i umirovljenim časnicima, a naš sugovornik Jozo Radoš smatra da je nečiji status irelevantan kada se oduzima čin, odnosno da je nebitno je li riječ o aktivnom ili umirovljenom pripadniku vojske.

I nacisti su nagrađivani za zločin

Renato Matić, sociolog kriminala i sudionik Domovinskog rata, smatra da su nagrade ovakve vrste imale legitimitet tadašnje vlasti. Podsjeća i na slične devijacije u povijesti.

– Mladi nacisti su napredovali tako da su se kalili u koncentracijskim logorima i tako dobivali činove. Slično su, paljenjem i razbijanjem židovske imovine, napredovali i pripadnici jurišnih odreda i to još prije početka Drugoga svjetskog rata. Dok su kod nas u ratu devedesetih jedni bez ikakve nagrade žrtvovali sebe za druge, za normalan budući život, drugi, mali dio je radio  suprotno: žrtvovao je druge za sebe i svoje sitne i krupne interese. To je velika mrlja za društvo koje želi izgraditi demokraciju i ući u Europsku uniju – kaže Matić.