Prle i Tihi

Prle i Tihi pobijedili su Hitlera. Nije to baš mala stvar, ali oni su uspjeli s lakoćom. U Beogradu su, uz zvuke muzike Milivoja Miće Markovića, našeg Morriconea, pobili puno dušmana. Prle je bio duhovit, pomalo djetinjast i odvažan, a Tihi lijep, otmjen i pametan, pravi vođa “otpisanih”. Obojica su bili neobično hrabri mladići u svoje doba. S Pavlom Vujisićem i Zlatom Petković izgledali su kao “vukovi s Ontarija”. Ako ne i bolje!

Jedne večeri u Ljubljani sam upoznao Tihog. Tamo je, vjerojatno 1998. godine, prvi put nakon rata gostovalo Jugoslavensko dramsko pozorište. To jest, možda JDP i nije gostovao prvi put u glavnom slovenskom gradu, ali je ansambl do Ljubljane sasvim sigurno prvi put došao preko suverene, samostalne i neovisne Hrvatske. Vojislav Voja Brajović, taj zgodni, profinjeni čovjek i vrlo dobar glumac, bio je žalostan zbog neslavne srpske uloge u minulom ratu i na druženju na kojem je bilo i nekoliko Zagrepčana, to je diskretno ali jasno stavljao do znanja. U jednom trenutku ispričao nam je, en passant, kako su doputovali.

– Prošli smo – rekao je Tihi – ne stajući celu Hrvatsku i jedva dočekali da uđemo u Sloveniju…
– Zašto?
– Skoro nam je bešika pukla. Nismo smeli da se zaustavimo dok nismo prešli granicu, čekali smo da je prođemo da autobus stane i da možemo otići na WC.

Prle i Tihi nisu smjeli stati u Hrvatskoj kako bi pišali! Dva heroja nisu se usudila stati kod, recimo, Lipovca ili Novske, i odšetati do klozeta, mjesta na kojemu je Prle bar jednom već poginuo, kod Žike Pavlovića u filmu “Kad budem mrtav i beo”?! To da nisu smjeli pišati u Hrvatskoj bilo je samo za mrvicu bolje od toga da su se upišali od straha – ako je uopće bolje.

U Beogradu ubijen samo jedan njemački vojnik

Jorge Luis Borges napisao je da je Billy the Kid “svojom rukom ubio 30 ljudi, ne računajući Meksikance”. “Nikada nije dostigao legendu o sebi, ali joj se opasno približio”, dodao je. Prle i Tihi pobili su u “Otpisanima” pola grupe armija E, ne računajući kvislinge, ali su se kompromitantno udaljili od legende o sebi. Kako su izgledali izvan nje a bliže sebi, pojasnio mi je nekoliko godina kasnije Mihajlo Mihajlov, jugoslavenski disident broj dva, erudit i antikomunist koji, čini se, nije poput Žike Pavlovića bio svjestan da će iz kanibalske perspektive postkomunizma Titova doba izgledati kao Periklova epoha. To je možda zato što Pavlović nije bio u zatvoru, a Mihajlov jest.

“U Jugoslaviji su u vrijeme socijalizma bili vrlo popularni mitovi o brojnim njemačkim divizijama koje su zbog borbi s partizanima bile vezane za ovo tlo, umjesto da se bore na istočnom frontu”, rekao je Mihajlov. “Međutim, prema pouzdanim istraživanjima, za borbu protiv partizana, u sedam ofenziva, Nijemci su koristili trupe koje su s istočnog fronta bile upućivane na odmor u Jugoslaviju. Što bi tek bilo kada bi čovjek povjerovao u realnost popularne televizijske serije ‘Otpisani’ u kojoj se priča o herojskom otporu u okupiranom Beogradu? Njemačke arhive, koje su vrlo precizne, pokazuju da je u toku okupacije Beograda od travnja 1941. do listopada 1944. (kada su sovjetske trupe započele oslobađati grad), za sve tri i pol godine rata, ubijen samo jedan njemački vojnik! A to nisu usamljeni primjeri, naravno…” Popularni mitovi često su gradivno tkivo politikama, tvrdio je Mihajlov.

Mit o oktobru baziran je na tvrdnji da je Lenjin srušio cara. Car je, međutim, srušen dok je Lenjin još bio emigrant u Švicarskoj. Boljševici nisu imali udjela u njegovu hapšenju; oni nisu bili ni jako važni dok nisu srušili vladu Kerenskog. Staljin je tvrdio da je u Drugom svjetskom ratu stradalo sedam milijuna Rusa. Hruščov je brojku digao na 20 milijuna, Brežnjev na 30… Iza uzdizanja tog mita stajala je jasna politička namjera. Rusi su htjeli opravdati stvaranje goleme oceanske flote. I sama Jugoslavija kao “oaza blagostanja”, o čemu se ovih dana dosta priča u “Latinici” i po beogradskim književnim kružocima, također dijelom ima mitološku pozadinu. U istraživačkoj knjizi Elisabeth Lee “Držeći Tita na površini”, dokumentirano je da je Tito od 1951. do smrti od zapadnih zemalja bio potpomognut sa stotinu milijardi dolara. To nije mali novac, i to nije bila naša akumulacija. To je jako važno. Česima, Slovacima, Mađarima, Bugarima i drugima trebalo je pokazati kako se šizma isplati. Bila je to osmišljena politika zapada, a ne neka misteriozna zavjera. U njoj je svaka sitnica bila važna. Neke su ezoterične veličine, poput baletana Mihaila Barišnjikova ili Rudolfa Nurejeva, postajali svjetske medijske superzvijezde čim bi pobjegli iz Rusije. Danas više ni jedan baletan nije planetarna veličina. Amerikanci su podržavali apstraktnu umjetnost jer se protivila doktrini socijalističkog realizma. Izravno su pomagali neke naše apstraktne slikare. CIA je, prema svemu što znamo, aranžirala i Nobela Borisu Pasternaku… Koncem osamdesetih, za nekoliko milijuna dolara bilo je moguće kupiti dvije trećine jugoslavenske humanističke inteligencije. U kontekstu borbe za svjetsku dominaciju, Jugoslavija je služila kao izlog jeftinih slatkiša za istočne zemlje. To je bilo, recimo, “blagostanje na steroidima”, a ne isključivo autentični domaći privredni uspjeh.

Sve za Hrvatsku, a Hrvatsku budzašto!

Iza te blještave bajke skriva se jedna, možda teško prihvatljiva, ali neporeciva istina: dvije Jugoslavije, u dva raspada, prouzročile su više stotina tisuća civilnih žrtava u krvavim ratovima bez ikakvog presedana na ovim prostorima. Osmanska Turska, od 1389. do 1884., nije “proizvela” ni približno toliko civilnih žrtava, pa ipak o Turskoj nema ni jednog pozitivnog mita, a o Jugoslaviji ih je mnoštvo… Evo, sad je Onur malo popravio rejting, pa ipak nema nikoga tko zaziva obnovu osmanlijske vlasti, dok čak i neki bivši vatreni borci za “našu stvar” iz Hrvatske glazbene unije – zadnje firme iz koje bismo to očekivali čuti – nariču za “većim tržištem” na području “srodnih jezika”. Priča o tržištu nije, doduše, mitologija, nego “ekonomija razmjera” i u tom je smislu gospodarski racionalna, ali su njeni novopečeni zagovornici solidne hulje u odnosu na same sebe od jučer, kada su se zaklinjali u Starčevića i “uru široka uru dugačka, ali slobodna i sretna…” Danilo Kiš je, zahvaljujući jugoslavenskoj ekonomiji obujma, tj. obujmu jugoslavenske ekonomije, s ezoteričnom “Grobnicom za Borisa Davidoviča” lako prešao nakladu od 170.000 prodanih primjeraka, a Jergovićev “Otac” otiskan je u tisuću primjeraka. Pa se ti misli…

U ozračju nadolazećih izbora i premijerka Jadranka Kosor počela je zazivati spasonosne mitove. Njen jezik upućuje, neizravno ali snažno, da će se u izbornoj kampanji oslanjati na reafirmaciju tuđmanizma. Od Knina kada je pozdravila s “Neka živi jedina i vječna naša Hrvatska!” do nedavnog pokliča “Sve za Hrvatsku, a Hrvatsku ni za što”, Jadranka Kosor sve više otkriva Oca Domovine kao svoje ideološko izvorište. Sve bitne odrednice postojećeg stanja države već su ugrađene u filozofiju iz koje je iznikla ta srcedrapajuća poslovica, koju danas i pučkoškolci s lakoćom prevode u idejno točan oblik: “Sve za Hrvatsku, a Hrvatsku budzašto!”
Mitovi su često razorni, loši, negativni, mada znaju biti i motivirajući i poticati na dobra djela; u oba konteksta uglavnom zaklanjaju horizont racionalnog, ali nose u sebi jedan prokleto opak problem: većina ljudi bez njih jednostavno ne može, pa se odlučuju između jednog i drugog…