Potapanje škverova

Najzad malo žive vatre u nasmrt dosadnim i zakopčanim pregovorima s Evropskom unijom. Nakon što je riječki gradonačelnik Vojko Obersnel uskočio u pomoć “3. maju” – koji odlukom Brisela ne smije, kao ni ostali škverovi, primati nove narudžbe dok traje njegova privatizacija – i ponudio da će Grad Rijeka biti kreditni jamac za gradnju novog broda, nastala je opća strka. Vlada Jadranke Kosor ovo je očito doživjela kao zaplotnjački udar iz SDP-a i zadivljujućom, nadzvučnom brzinom objavila da će ona izdati ta jamstva, što je navodno uspjela izboksati u središtu Unije, pozivajući se na činjenicu da je riječ o staroj narudžbi. A onda se u sve to uključila i predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU-om i čelnica HNS-a Vesna Pusić i oprala i Obersnela i premijerku.

I to pazi kako! Napala je Vladu da je izdavanjem jamstva “3. maju” napravila “zločin” i prema Hrvatskoj i prema tom brodogradilištu, jer godinama propušta staviti škverove na noge, a ovim najnovijim potezom samo produžava njihovu agoniju. Obersnelov je, pak, “zločin” to što je “ucjenom” iznudio ovakvu odluku Vlade te što je izjavio da je bolje odgoditi ulazak u EU godinu-dvije ako je očito da neke industrije, a takav je slučaj s brodogradilištima, još nisu spremne za evropska pravila igre.

“Zločin” i “srpske granate”

Kakvih godinu-dvije, vrisnula je predsjednica Nacionalnog odbora. Hrvatska ne smije “ni za jedan dan” odgoditi ulazak u EU samo zato što neki lokalni čelnici tome podređuju spašavanje nekih nekonkurentnih regionalnih industrijskih i privrednih grana, prvenstveno brodogradnje i poljoprivrede.

Ovime je izbio prvi veći sukob dvaju glavnih koalicijskih partnera i pretendenta na vlast na idućim izborima, SDP-a i HNS-a, a njegovu dramatičnost produbilo je što je kao Obersnelov istomišljenik apostrofiran osječki gradonačelnik i jedan od čelnika HDSSB-a, stranke ratnog zločinca Branimira Glavaša. Nije to, doduše, nabio na nos Obersnelu i SDP-u nitko iz HNS-a, a nije, bogami, mogao ni da je htio, jer su obje te stranke bile proteklih godina u vrlo srdačnim i razgranatim lokalnim koalicijama s Glavaševom strankom, a neke su preživjele sve do danas. Ako ni zbog čega drugog, Vesni Pusić bi već zbog toga bilo pametnije da u ovu izrazito mirnodopsku tematiku nije uvlačila riječ “zločin”, nego da je našla neku manje ratobornu. Ovako je samo izazvala radnike i sindikaliste “3. maja” da joj odvrate jednako žestoko, optužujući je da je sukrivac rastrajbavanja hrvatske brodogradnje. A iz “Brodosplita” joj je čak poručeno da su njene riječi gore od “srpskih granata” što, kvragu, opet nikako nije ispalo dobro, jer su u tom škveru imali nimalo slavnu ulogu u zakuhavanju rata 1991. godine. Kamo sreće da su se tada u tom brodogradilištu barem približili superiornoj razini Vesne Pusić, ali, žalibože, nisu. Nije, međutim, ni ona ostala na toj razini. Ovo očito nisu njeni bolji dani i u ovom košmarnom miješanju najrazličitijih političkih silnica odabrala je, vidi se, one koji će njenu političku karijeru u budućnosti najvjerojatnije kvantitativno unaprijediti. Ali zato joj je kvaliteta već sada na sigurnom putu prema dolje.

SDP, naprotiv, prvi put pokazuje znakove da je sposoban barem zrncem sumnje preispitati vladajuću neoliberalnu paradigmu pa i tempo ulaska u EU, pred čime pobožno kleči cijela hrvatska politička klasa. Kako registriraju ovdašnji mediji, a apostrofira “Jutarnji list”, prvi čovjek stranke Zoran Milanović čak je zbog toga morao na neku vrstu raporta kod ambasadora EU u Hrvatskoj Pola Vandorena. Ovaj ga je mrko upozorio da ulazak u EU traži suočavanje s gorkim istinama i da glavna opozicijska stranka ne može oko toga kalkulirati, nego tu istinu mora iznijeti pred javnost. Prevedeno na ovu našu temu, to znači da se Hrvatska mora bez taktiziranja pozdraviti od većine brodogradilišta (samo je “Uljanik” koliko-toliko siguran), što su, uostalom, već izjavili i neki Vladini poddužnosnici (Olgica Spevec). Ništa ne znači što su se poslije ugrizli za jezik, osim da i HDZ-u dolaze izbori, pa egzekucija škverova ne može biti obavljena u maniri javnog vješanja, bit će to sličnije tihom ubojstvu iza plota. No, ako Vlada mora paziti da u ovome ne ostavi za sobom vidljive tragove, ima tko ne mora.

Petparačke budnice

Spomenuti “Jutarnji list”, koji već dulje figurira kao bilten krupnoga kapitala u Hrvatskoj, a specijalizirao se i da najgore vijesti s neoliberalne fronte predstavlja kao ispunjenje više svrhe, stao je na stražnje noge u obranu Vesne Pusić. U stilu petparačkih budnica, predstavlja je kao neku vrstu hrvatske Ivane Orleanske, koja žrtvuje osobnu popularnost da Hrvatima i Hrvaticama hrabro kaže u lice da ovo s brodogradilištima ovako više ne ide. Evropa, kaže se, jednostavno ne dopušta da se kroz davanje subvencija stvara nelojalna konkurencija u toj industrijskoj grani, pa je i sama pozatvarala brojna brodogradilišta u Poljskoj, Španjolskoj i drugdje, koja nisu bila u stanju podnijeti takva pravila igre.

Kako ove novine obožavaju baratati poluistinama – pa kriju kao zmija noge da je i sam EPH, novinska kuća kojoj pripadaju, ušao u vrh hrvatske medijske scene pogurnut obilnim i nelegalnim financiranjem iz državne kase – nikakvo čudo da je i s ovim tako. Da, dio brodogradilišta u EU zbilja je moralo pozatvarati navoze. Ali zato što nisu mogla izdržati konkurenciju dalekoistočnih brodogradilišta koja su, što se prešućuje, također obilno subvencionirana od države (što im omogućuje da se pojavljuju s drastično sniženim, dampinškim cijenama), kao što se prešućuje da subvencije nisu rajskom metlom istjerane ni iz same EU. Malo morgen! Subvencije su i u Uniji ostale, kao i svugdje drugdje u svijetu, jer svi znaju da brodogradilišta vuku za sobom cijeli niz drugih industrijskih grana, samo što se to sada čini indirektno, ulijevanjem državnog novca kroz te grane. Osim toga, direktno se subvencioniraju vojni brodovi, novi projekti, inovacije… pa tu vidiš da hrvatska brodogradnja ne tone tek tako, sama od sebe, nego da je nekima u Briselu itekako stalo da se riješe tog konkurenta. A kako bi zapravo i moglo biti drukčije? Zar nije prilično idiotski uzimati zdravo za gotovo da je hrvatska brodogradnja, nekada treća u svijetu, koja i danas dobiva svjetske nagrade za najbolje brodove, preko noći postala bezvrijedna kramarija, obična hrpa starog željeza?!

Slično se, uostalom, može reći i za poljoprivredu, koja u Hrvatskoj iz više razloga također tone prema dnu, ali je druga strana toga da hrvatska država subvencionira nju s otprilike dvadesetim dijelom budžeta, dok EU na to izdvaja čak preko trećine, donedavno i preko polovine novca iz centralne blagajne. Dakle, samo neliječeni eurofili u Hrvatskoj, od kojih neki već danas pokušavaju funkcionirati kao vanjski članovi briselske administracije, mogu podgrijavati iluziju da je Brisel nekakav “noćobdija” koji samo bdije da se u ekonomiji sve odvija po propisima, ali se u ništa ne pača. Zar, dođavola, o tome nismo dobili više nego dobru lekciju prije nekoliko godina, kada je Hrvatska pod pritiskom baš odande morala odustati od gradnje torpednih čamaca za Iran, da bi zatim u taj posao mirno ušla Francuska?! To je ona ista Francuska za koju je nedavno javljeno da je započela s direktnim poticajima svojoj brodogradnji, pa se moraš zapitati je li, kvragu, došlo dotle da u nas samo još suverenističke munjare kao Tuđman mlađi upozoravaju na to da je brodogradnja jedina preostala relevantna hrvatska industrijska grana i da je ne treba ovako puštati niz vodu.

Brižno održavana pustinja

Da, upravo je dotle došlo. Politički krajolik Hrvatske sliči na brižno održavanu pustinju, jer njome dominira, kao u monoteizmu, samo jedna misao. Da Hrvatska mora po svaku cijenu u Evropsku uniju, jer jedino tako može izliječiti svoju glavnu bolest, a to je, opet po “Jutarnjem listu”, masovni, endemski nerad i lijenost širokih radnih slojeva pod zaštitom rastrošne, previše socijalne države.

Očito se referirajući na to, prvi čovjek EPH-a Ninoslav Pavić čak nas je ovih dana počastio vlastitim autorskim tekstom u kojem daje ovakav komentar nedavnog poraza Obaminih demokrata na izborima za Kongres. Nije to, podučava nas, pobjeda konzervativne Amerike, nego pobjeda produktivne Amerike nad neproduktivnom, one koja bi ukinula provedenu reformu zdravstva nad onom koja bi je zadržala. A što je s pokretom Ti parti, koji je osigurao republikancima pobjedu, iako se radi o grupaciji žestokih bjelačkih desničara koji su već sada granično fašistički a sutra bi mogli biti i gori? E, na to se Pavić ne osvrće ni slovom, iz čega moraš zaključiti da bi i napršnjak tog jakog začina bio dobrodošao u ovako zamišljenom hrvatskom ekonomskom “preporodu”. Pa, tko ne bi poželio na ovaj način biti ponovno rođen?!