Prvi jugoslavenski rat

Govoreći o smislu osnivanja REKOM-a, mirovna aktivistkinja Vesna Teršelič istakla je potrebu i da se realizira “pravo svih na istinu i pravdu”. Braneći se od optužbi da bi jedno takvo tijelo dovelo u pitanje rad znanstvenih, vladinih institucija i organizacija za ljudska prava (ne vidimo kako i zašto ne bi), naglašava prednosti “usuglašene metodologije”, koja bi se primijenila u svim državama regije. Tako je neizrečeni problem univerzalizma, do kojeg “nedovršeni” projekti nacija-država nastalih razaranjem Jugoslavije niti u refleksiji o svojoj realiziranosti ne mogu doći, na način koji bi za sve upletene “strane” bio barem minimalno prihvatljiv, reduciran na puko pitanje metode.

A problem je puno veći. Ako stadij nastajanja i nestajanja novih država “bivše Jugoslavije” nije okončan, a gotovo svi analitičari su se u povodu procesa (ne)priznavanja kosovske države složili da nije, onda je inventura “suočenja s prošlošću” koju predlaže REKOM, vrsta “neposredne historije” (immediate history). Onakve koja se zainteresirano miješa u predmet svoga bavljenja, tako da ga mora “zamrznuti” u jednom vremenskom trenutku. U kojem se građani trenutno legalnih, no različitim subjektima različito legitimnih tvorevina (uzmimo npr. status Republike Srpske u hrvatskom javnom mnijenju), osvrću na dosadašnje zločine počinjene u ime tih tvorevina. Sve navedeno bilo bi legitimno da je kao “usuglašena metodologija” jasno reflektirano u dokumentima REKOM-a.

Politička istina zločina

Umjesto toga imamo vremensko samoograničenje na interes za istragama, javnim saslušavanjima i iz toga proizašlim detaljnim opisima ratnih zločina i teških kršenja ljudskih prava, na razdoblje od početka 1990. do kraja 2001. godine. Na meti su “ratne devedesete”. No, ako je istina da REKOM osim rasvjetljivanja sudbine nestalih, popisa ljudskih gubitaka i popisa mjesta zatvaranja, ima ambiciju i “istražiti političke i društvene okolnosti koje su dovele do sukoba i zločina”, tada je to vremensko ograničenje sasvim uvjetno.

Ako još uvijek vrijedi ona Clausewitzeva da je rat produžetak politike drugim sredstvima, onda sigurno vrijedi i da je politička istina ratova za jugoslavensko naslijeđe povezana s istinama jugoslavenskog političkog sistema. I to u vremenskom razdoblju barem nakon 1968., pa do njenog mračnog raspada, ali i dalje – sve do danas. Pritom ne mislimo (poput npr.  filozofa Slavoja Žižeka) da su ti ratovi pokazatelj prave, tj. inherentno zločinačke prirode bivšeg poretka, svojevrsno “dovođenje do pojma” jugoslavenske verzije socijalističkog samoupravljanja. Naprotiv, bliska nam je analiza francuske ekonomistice Catherine Samary, koja već osamdesetih godina piše o kretanjima u Jugoslaviji usmjerenim na uništenje samoupravljanja, na izručivanje zemlje MMF-u i špekulativnom kapitalu s jedne i radničkim nemirima s druge strane. Bliska su nam ona tumačenja na svjetskoj ljevici koja komadanje Jugoslavije vide kao tragediju koja je, bez obzira na tadašnja svrstavanja evropskih sila i SAD-a, na dugi rok odgovarala jedino “normalizaciji”. Tu mislimo na uništenje jednog singularnog socijalističkog eksperimenta i njegovu pretvorbu, i uz pomoć ratova i zločina u njima, u mnoštvo rubnih stranačkih liberalnih demokracija, euroatlantski “integriranih”. Bez namjere da prejudiciramo sudski neobavezne zaključke budućih REKOM-ovih komisija, iz razloga koji ima veze s današnjom konstelacijom globalne ideologije ljudskih prava, teško zamišljamo takve političke ocjene u poslu ispitivanja ratnih zločina u nas.

Usredotočimo se na problem ispitivanja “prirode” zadnjeg rata u Hrvatskoj, što nije bez posljedica za istragu zločina koji su se u njemu desili. Upitajmo se mogu li se ratovi za jugoslavensko naslijeđe odvajati tako da postoji slovenski, hrvatski, bosanski i puno srpskih ratova? Upotrijebimo li inače izanđalu metaforu o razaranju Jugoslavije kao rastavi braka, te još otrcanije poistovjećenje Hrvatske s u braku silovanom ženom, hoćemo li o tom ratu govoriti kao o “sukobu u ženi” ili kao o “sukobu u braku”? Ne bi li umjesto, u najmanju ruku nacionalističkog a ustvari postfašističkog (sa svom popratnom patologijom tla) razdvajanja ratova po “etničkim republikama”, primjerenije bilo govoriti o Prvom jugoslavenskom ratu? Termin sam posudio od srpskog publicista u Bruxellesu Ljubomira Jakića. On govori da se nakon dva svjetska, pa i dva balkanska rata na ovim prostorima, u Prvom jugoslavenskom ratu, onom iz devedesetih, radi o “ratu univerzalizma zvanog Jugoslavija”. Stari politički odnosi, koje je partizanski rat svojedobno pomeo sa scene, vraćeni su na ovaj prostor, koji je ponovo postao konfliktnim. Jakić, ali i npr. hrvatski teoretičar Nikola Visković, mišljenja su da konstituiranje ovog prostora zadnjim ratom ili ratovima nije završeno, pa možemo očekivati i nove sukobe.

Nacije-države danajski dar

Sve to opet ima veze s temom “prirode” zadnjeg rata. U Hrvatskoj je zloupotrebljena socijalistička, anarhistička i komunistička tradicija, od Bakunjina do Lenjina, s njihovim učenjima o narodnom samoodređenju do odcjepljenja, pa sve do Staljina (i Staljin može biti zloupotrebljen!) i njegovog velikog otadžbinskog rata, a sve u namjeri da se da legitimitet jednoj, na prostoru cijele Jugoslavije izvršenoj, građanskoj kontrarevoluciji. Kada se stvari tako postave, tada izjednačavanje “sukobljenih strana”, bitnije od patologije teritorija (na čijem terenu i iz toga izvedeno: tko je agresor a tko žrtva) postaje izjednačavanje ne samo dogovora Miloševića i Tuđmana, već i mjerenja količine fašizma, nejednako prisutne na svim stranama. To mjerenje izvršio je prvi crnogorski sociolog Milan Popović, na čije se članke iz “Borbe” u prvoj polovici devedesetih referira slovenski sociolog Rastko Močnik u svojoj zbirci intervencija nazvanoj “Koliko fašizma?”. Kada Nikola Visković načinje temu građanskog rata u Hrvatskoj, za koju već dugo tvrdi da nije našao drugih voljnih sugovornika osim Igora Mandića, on nabraja sve vrste vojnih zločina protiv civila i civila nad civilima, da bi proširio zločinačku “prirodu” rata, a koja se ne može iz politike bezostatno prevesti na pravno formuliranje i sudski progon.

Spomenuta Catherine Samary u knjizi “Raskomadana Jugoslavija”, napisanoj devedesetih, jedno poglavlje naziva “ratovima unutar rata”. Tamo iznosi tezu, danas kolokvijalno raširenu, no i dalje sasvim neslužbenu i u civilnom društvu, kako su ratovi devedesetih bili samo paravan za novu klasnu stratifikaciju društava, nastalu klasnom borbom buržoazije. Rubnoj buržoaziji u nastajanju, kolokvijalno – ratnim profiterima (mirnodopske zovemo uspješnim poduzetnicima), rat je bio povoljna situacija (nisu ginuli a imovinu su stjecali), za cikličku akumulaciju, koja traje. U tom smislu pobjednik zadnjih ratova nije niti jedna etnija ili vjera, već je to kozmopolitska buržoazija. A “gubitničke klase” dobile su “svoje” nacije-države kao okove svoje eksploatacije.

Ove političke istine najdublje su povezane sa zločinima počinjenim u devedesetim godinama. One ne zanimaju sudove ni u jednoj od zemalja nastalih razaranjem Jugoslavije. Hoće li zanimati REKOM?