Studenti su još uvijek pretihi

Foto: Sandro Lendler

Prijedlozi triju novih zakona kojima bi se reguliralo visoko obrazovanje i znanstvena djelatnost, izložena su proteklih tjedana širokoj kritici akademskih krugova po dvije osnove, zbog uspostave drastične političke kontrole i zbog komercijalizacije sektora. Možete li za početak reći nešto o prvoj?

– Autonomija sveučilišta u Hrvatskoj je zajamčena Ustavom. Stoga je zakonodavac mora ne samo poštivati već i unapređivati. To znači da nijedan zakon ne smije biti u neskladu s tim ustavnim odredbama, koje se temelje na elementarnom pravu slobode govora kao i na slobodi stvaralaštva, kako u znanosti tako i u umjetnosti. Jedan od središnjih problema s ovim paketom zakona je obilje njegovih protuustavnih odredbi. U Ustavu piše da se autonomija sastoji u pravu sveučilišta da odlučuje o svom ustroju i djelovanju, i drugo, da su akademski i kadrovski poslovi u ingerenciji sveučilišta. Zakon s jedne strane propisuje da sveučilištem upravlja sveučilišno vijeće, sastavljeno od petoro članova sa sveučilišta i četvoro članova koje imenuje Vlada. Dakle Vlada, izvršna vlast, a ne Sabor, koji je osnivač sveučilišta. Odluke u vijeću se donose dvotrećinskom većinom, pa Vladini predstavnici mogu blokirati svaku odluku vijeća. A bez upravnog vijeća ništa se ne može činiti na sveučilištu. Ono donosi statut i odobrava ugovor sveučilišta s ministarstvom, ono bira rektora, donosi razvojni i financijski plan, odobrava izvješće o njegovu izvršenju, može poništavati odluke tijela sveučilišta. Uza sve to, predsjednik sveučilišnog vijeća ne smije biti uposlenik sveučilišta, što znači da Vlada na čelnu funkciju može postaviti diletanta za djelatnosti o kojima treba odlučivati.

Financijski teret na plećima roditelja

A koji uza sve to može – ustvari, zacijelo i hoće – tu funkciju dijeliti s još, recimo, desetak podjednako zahtjevnih.

– Vrlo moguće. A ljudima koji znaju kako funkcionira to složeno tijelo prijedlog zakona brani da budu na čelu vijeća. Sljedeći veliki problem vidim u tijelu koje propisuje Zakon o znanosti. Inače, naziv tog zakona smatram besmislenim, jer ne smatram mogućim regulirati znanost, kao ni umjetnost, nego tek znanstvenu djelatnost, a sam naziv je indikator razine na kojoj je pripreman ovaj paket zakona. Sada postoje dva nacionalna vijeća, strategijska tijela koja usmjeravaju znanost i visoko obrazovanje. U novim zakonima ta dva tijela spajaju se u jedno. Dosad je članove nacionalnih vijeća imenovao Sabor kao osnivač sveučilišta, ali i kao najšire tijelo legitimnih predstavnika naroda, odsad bi ga imenovala Vlada, a premijer bi bio predsjednik objedinjenog nacionalnog vijeća, potpredsjednik bi bio ministar znanosti. I u ovom se slučaju može dogoditi da vijećem upravlja diletant u oba ta područja, jer se ovaj sektor izručuje političkoj volji vladajuće koalicije. Dodatni problem vidim u načinu na koji bi trebali funkcionirati instituti, kao da se zaboravilo na Ustavom zajamčenu slobodu znanstvenog stvaralaštva. Institute odsad dijelimo na privatne, nacionalne i državne. Potonje dvije kategorije su nove. Državni institut je onaj kojim upravlja država i koji obavlja projekte koje država smatra potrebnim za sebe, a nacionalni su oni od prioritetnog nacionalnog značaja. Osim svog primarnog posla, nacionalni instituti vrše i neke poslove državne uprave, naime obavljaju očevide i arbitriraju u upravnim poslovima. Taj se problem tim više usložnjava što sveučilišna znanstveno-istraživačka djelatnost ima tretman nacionalnog instituta, pa će državna uprava bilo kad moći sveučilištu naložiti da izvoli obaviti neki očevid ili neku arbitražu.

To ste nazvali etatizacijom. Radi se o državi koja pritom ne služi javnom interesu, dakle, nego se uslijed komercijalizacije područja i pogodovanja privatnom interesu u perspektivi, faktički postavlja kao servis toga privatnog sektora?

– Mislio sam na podržavljenje. Pri kojemu sveučilišta i javni instituti ovim zakonima nisu podvrgnuti državi, već izvršnoj vlasti. Preuzimanje tih ovlasti od strane izvršne vlasti je izrazito retrogradan korak koji se najlakše dade ilustrirati na primjeru instituta. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, i u prošloj državi, mnoge državne ustanove pretvorene su u javne. Početkom devedesetih je HDZ mnogo toga vratio pod državno, no već je od sredine istog desetljeća, a definitivno početkom dvijetisućitih, čitav niz institucija nanovo proglašen javnim. Sad se odjednom vraćamo podržavljenju instituta odnosno etatističkom uređenju. Štoviše, ministar znanosti je u jednom od svojih obranaških nastupa ove zakone proglasio usklađenima s europskim normama. Ali, imenovanje instituta državnima je nazadak u odnosu na te norme. Postoji nekoliko država Europe u kojima još postoje državni znanstveni instituti, ali država je u tim zemljama sasvim drugačije mišljena, a još drugačije organizirana. Ona je tamo servis građana, jamstvo ostvarenja njihovih prava, a u nas je veliki nalogodavac, kao da iz feudalizma prelazimo u rani kapitalizam. Ta se etatizacija povezuje s još jednom nezgodnom pojavom u znanosti i visokom obrazovanju, s komercijalizacijom. Ranije je postojala mogućnost da se visokoškolske ustanove povezuju s privatnim sektorom, ako to nije na njihovu štetu i na štetu javnog interesa. U prijedlozima novih zakona te su odredbe netragom nestale. Zatim, postojala je zaštita javnih istraživanja instituta i sveučilišta, čiji su rezultati morali biti javni, što je također nestalo. To smo pročitali kao otvaranje prostora za privatni interes, ali i za isključivanje dijela djelatnosti javnih ustanova iz javnosti, tako da velika, naročito monopolska poduzeća, mogu svoju volju i obavezu tajnosti nametnuti sveučilištu. Pritom ona najčešće ne plaćaju punu cijenu projekta, nego samo manje njihove dijelove, dok infrastrukturu, administraciju, pomoćni materijal, amortizaciju strojeva, čišćenje i slično, plaća država. Povrh toga, iz prijedloga zakona nestale su zaštitne odredbe o mogućem osamostaljenju fakulteta, što smo pročitali kao otvaranje mogućnosti za njihovu privatizaciju.

Drugi aspekt komercijalizacije, rekli ste negdje, tiče se studenata i prebacivanja troška studija na njihov račun…

– Da, prije deset godina je nepunih 15 posto studenata sveučilišta plaćalo školarine, a sad se to dešava s njih oko 50 posto. Po novom zakonu, svi bi plaćali školarinu koja je, istina, ograničena na dvije trećine prosječnog osobnog dohotka, što iznosi 3.200 kuna. Danas se od školarina ubere između 230 i 250 milijuna kuna, po novom zakonu bi se prikupljalo između 500 i 550 milijuna. Tako se sve veći dio financijskog tereta visokog obrazovanja svaljuje na pleća roditelja, a smanjuje se udio javnog financiranja u visokom obrazovanju, kao javnom dobru. Da ne spominjemo pad javnog ulaganja u visoko obrazovanje i znanost. Pritom nema zakonom propisane mjere po kojoj bi se financijski potrebitima, koji ispunjavaju svoje školske obveze, te školarine nadoknađivale i pružale financijske pomoći u obliku stipendija. Time se, smatram, ništi ustavno načelo o pravu svakoga na obrazovanje prema vlastitim sposobnostima.

Komercijalizacija nema veze s Bolonjskim procesom

Lijepo, no to sami studenti tumače već razmjerno dugo, da bi osjetnija masa nastavno-upravnog kadra većim dijelom prepoznala problem tek s ovim novim zakonima. Što mislite o tome?

– Prvo, mislim da su naši studenti, čak i kad su glasni, nedovoljno precizno artikulirani, za razliku od austrijskih, njemačkih, djelomično francuskih, pa i slovenskih, koji su u svojim protestima dobrano locirali slaba mjesta provedbe Bolonjskog procesa. Naši studenti su, međutim, umnogome ipak prepoznali problem, no ostali su, barem zasad, i pretihi. Utoliko su i nedovoljno organizirani. Ali, da se ne pomisli kako ih sve procjenjujem istima, dodao bih kako je jedan manji dio njih vrlo senzibiliziran i aktivan, dok je dobar dio studentske populacije uglavnom pasivan. Osim toga, ugodno me iznenadilo da je ministru Radovanu Fuchsu, izazvavši otpor prema ovim prijedlozima zakona, uspjelo ujediniti ljude iz znanstvenih instituta, sa sveučilišta i studente. Velika većina nas odjednom se našla na istoj strani. Jedini disonantan glas je bio onaj sindikata, jer im se čini da se ponovno minira mogućnost pravne integracije sveučilišta, ali ne bih ovdje polemizirao s njima. Međutim, kad pogledate njihove primjedbe na zakone, slažemo se u 90 do 95 posto prigovora pa bi, smatram, trebalo isticati zajedničkosti, umjesto inzistirati na razlikama. Ipak, oni misle da se zakoni mogu popravljati, dok velika većina nas smatra da su nepopravljivi.

Spominjući probleme Bolonjske reforme, na što ste mislili? Kako biste je u tom smislu predstavili, u nekoliko rečenica? I koliko ona podvrgava sustav potrebama tržišta i profita?

– Bolonjsku reformu razumijem kao svojevrsnu harmonizaciju europskog prostora visokog obrazovanja kako bismo, bez obzira na zemlju studiranja, apsolvirali približno jednake studijske programe. To nipošto ne znači da ćemo posvuda postizati jednake uspjehe, jer uspješnost studiranja najviše ovisi o stimulativnosti profesora. No studirali bi se podjednaki sadržaji. To smatram pozitivnom stranom Procesa, kao i predviđen intenzivniji rad u manjim studentskim grupama, no drugo je pitanje je li te zahtjeve moguće realizirati. Dio iskustava ukazuje na to da sveučilišni studij sve više sliči produžetku srednjoškolskog obrazovanja, s vrlo sličnim obvezama pohađanja nastave, bivanja pod stalnom paskom nastavnika, pisanja školskih i domaćih zadaća itd. Analitičari tih iskustava smatraju da profesor dobiva previše kontrole nad studiranjem jer se studentu oduzima subjektnost, ukida mu se odgovornost jer je stalno pod prisilom. Konačno, za primjenu Bolonjskog procesa zahtijeva se puno više novca negoli smo uložili. A mi niti nakon završetka dvije generacije bolonjaca nismo ni registrirali, a još manje analizirali ni dobre ni loše strane provedbe Bolonjskog procesa u nas. Sama komercijalizacija, pak, nema veze s Bolonjskim procesom. Ona se u dokumentima Procesa ne spominje, no s druge je strane sama naša Vlada u mjerama za oporavak gospodarstva propisala da obrazovni sustav treba služiti potrebama tržišta rada, što bi značilo da npr. arheologe možda više i ne trebamo jer ih tržište ne traži. Humanistika jako malo pridonosi profitu pa, kao, ne predstavlja nešto od društvenog interesa. Jasno, to je nakaradno razmišljanje. U razvijenom svijetu je obrnuto: znanost u najvećem broju slučajeva kazuje društvu što su njegove razvojne mogućnosti, a instituti se bave onim u čemu su najbolji. Već je nekoliko desetljeća posve jasno da znanost vuče društvo i da se podvrgava pukom tržišnom interesu.

Prethodni ministar znanosti Dragan Primorac, za vrijeme kojeg je sadašnji ministar bio državni tajnik, pa se u bitnom radi o produžetku iste politike – doduše, u okolnostima tzv. recesije – inzistirao je na promoviranju “društva znanja” i otvaranju što više privatnih stručnih studija kao kreme Bolonjskog procesa. Kako komentirate tu teoriju i praksu?

– Da je bivši ministar govorio o uvođenju društva znanja, puno više nas bi to pozdravilo. Kad je obećavao da ćemo 2010. biti regionalna sila u obrazovnom i znanstvenom području, bilo je očito da se radi o floskulama. A kad je početkom prošle godine proklamirano da smo ušli u društvo znanja, znali smo da to nema veze sa stvarnošću. Tim više što je proračun za znanost, bez obzira na brojne izjave Dragana Primorca, u prošlih sedam godina padao. U tom je razdoblju državni proračun narastao 60 posto, a za znanost i obrazovanje 50 posto. On je padao, premda se prikazivao kao naš prioritet. Nadalje, cjelokupna naša politička i društvena atmosfera laži i prijetvornosti je protivna društvu znanja. I, na koncu, ta veleučilišta i visoka učilišta koja spominjete kao perjanicu društva znanja, najveća su obmana, jer u većini slučajeva nemaju vlastite nastavnike. Mnoga od njih ne ispunjavaju ni zakonske uvjete za rad. Možda vam je poznat slučaj jednog bivšeg pomoćnika bivšeg ministra, o kojem se još vodi sudski spor, o tome je li održavao nastavu iz 17 ili 21 kolegija na različitim visokoobrazovnim ustanovama. A to je tek jedan od slučajeva nakaradnog torbarenja po raznim adresama, koje ukida mogućnost znanstveno-istraživačke djelatnosti.

Na trenutak bih se vratio vašoj usporedbi s razvijenim svijetom, zbog bojazni da smo skloni njegovoj idealizaciji. Naime, ipak je s te strane potekla drastična komercijalizacija visokog obrazovanja, i to uvelike pod kontrolom socijaldemokrata posljednjih desetljeća, nažalost.

– Nikako ne kanim idealizirati zbivanja u zapadnom svijetu, već samo istaknuti primjere njihove dobre prakse. A oni su, nažalost, neprenosivi jer svaka zemlja mora naći svoja konkretna rješenja i moduse primjene dogovorenih općih pravila. I dalje je sustav visokog obrazovanja veoma raznorodan, uz sve prisutniju tendenciju konverzije. Korupcija je izmišljena na Zapadu, tamo je izmišljen neoliberalizam kao i najperfidniji način pretakanja javnog novca u privatne džepove. Ipak, postoji jedan stupanj racionalnosti u funkcioniranju njihovog sustava, kojem se mi nismo ni približili. Nakon ulaska u Sabor, šokirala me spoznaja da u velikoj većini slučajeva argumenti ne vrijede, jer se odluke donose prema interesima i stranačkom diktatu. Nad ulaz bi trebalo napisati da se pri ulasku u tu instituciju morate oprostiti od argumenata, a u Zapadnim parlamentima to ipak nije slučaj. Njihovi političari vrlo meritorno raspravljaju o temama za koje su nadležni, što je kod nas vrlo rijetko. I mnogo više uvažavaju mišljenje opozicije, jer vode više računa o javnom i zajedničkom interesu.