Aparthejd ispod demokratske kože Izraela

Kad je šezdesetsedmogodišnji aktivist i sveučilišni profesor Uri Davis potkraj prošle godine postao prvi židovski član Revolucionarnog vijeća Fataha, najstarije i najveće palestinske organizacije kojom je nekad dominirao Jaser Arafat, reakcije su bile pomiješane. Radikalni cionisti nazivali su ga “izdajicom” i “Židovom koji mrzi samoga sebe” (neki su čak pozivali na njegovu deportaciju i prijetili mu smrću), a Palestinci i kritičari Izraela proglašavali su ga hrabrim i odvažnim u borbi za pravdu na Bliskom istoku. Jedan od razloga je i taj što Davis – o čemu je objavio brojne tekstove i nekoliko knjiga – još od kraja 80-ih ne oklijeva Izrael nazvati “aparthejdskim režimom”.

Davis, koji će za sebe reći da se unatoč izraelskom i britanskom državljanstvu osjeća “kao Palestinac koji govori hebrejski” odnosno “anticionistički palestinski Židov”, član je Fataha još od 1984. i sa suprugom Palestinkom živi na Zapadnoj obali. Naime, njoj kao Palestinki nije dopušteno da živi u Izraelu, a on, kao Izraelac, ne bi smio živjeti u području pod palestinskom vlašću. Davis se stoga preobratio na islam i zalaže se da više Židova postanu članovi Fataha, baš kao što su bijelci tijekom aparthejda u Južnoj Africi postajali članovi Afričkoga nacionalnog kongresa.

Dogovor je bio da se nađemo u hotelu “Ambassador” u istočnom Jeruzalemu. Na moju poruku da ću ga još nazvati ujutro, neposredno pred sastanak, Davis uzvraća: “Vidimo se u Palestini!” Kasnije saznajem da je taj hotel neka vrsta okupljališta za izraelske disidente – samo nekoliko dana nakon našeg susreta ovamo je direktno iz zatvora došao i Mordechai Vanunu, poznati izraelski nuklearni znanstvenik koji je nakon 18 godina, koliko je proveo u izraelskim zatvorima zbog odavanja tajne da Izrael ima nuklearno oružje, ponovno na tri mjeseca bio lišen slobode. Ništa neuobičajeno u Izraelu.

Izrael mudriji od Južne Afrike

Od većine ostalih boraca za mir na Bliskom istoku, kao što su primjerice Amos Oz ili Uri Avnery, Davis se ne razlikuje samo po radikalnosti nego i po tome što se ne zalaže za rješenje s dvije države, već zahtijeva da Izrael ostane židovska država, ali slijedeći rezolucije UN-a. To podrazumijeva sljedeće: Palestince kao ravnopravne državljane, povratak izbjeglica i vraćanje imovine, uništavanje ilegalnih naseobina, odvajanje religije od države i odgovornost za zločine počinjene u ratu 1948. i ratu 1967.

Današnji Izrael, smatra Davis, nije ništa drugo nego aparthejdska tvorevina; nije to ništa novo, čak je i poznati južnoafrički političar Ronnie Kasrils izjavio da je arhitektura segregacije koju je vidio na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze 2007. “neizmjerno gora od aparthejda”. Međutim, kad isto to kaže Židov u Izraelu, situacija je ponešto drugačija. Davis također tvrdi da je stanje u Izraelu gore od onoga u Južnoj Africi do početka 90-ih, kad su demokratski otpor i globalni pokret protiv aparthejda doveli do promjene režima i ustava.

– U Južnoj je Africi 87 posto teritorija bilo rezervirano za bjelačku manjinu, a samo 13 posto za crnačko stanovništvo, koje je bilo getoizirano i odijeljeno. U današnjem Izraelu, a pod tim  mislim na državu utemeljenu 1948., aparthejdska je situacija čak radikalnija u usporedbi s Južnom Afrikom. Zakonom postoje Židovi i ne-Židovi, a 93 posto teritorija rezervirano je za Židove. Teritorij u Južnoj Africi bio je ispunjen vrijednim metalima i dragim kamenjem, a teritorij Palestine ispunjen je vodom i obradivom površinom – objašnjava Davis.

Da ne bi bilo zabune, odmah će dodati kako aparthejd razlikuje od rasizma:

– U Izraelu ni po čemu ne vlada veći rasizam nego u drugim zemljama članicama UN-a, ali se on razlikuje po tome što zakoni navode građane da donose rasističke izbore s obzirom na pristup zemlji, nekretninama i pravu na prebivalište.

Davis kreće od teze da je sukob između Izraela i Palestine u srži zapravo sukob između kolonijalnog režima i autohtonog stanovništva.

– No, za razliku od onih koji su osmislili aparthejd u Južnoj Africi, Izrael je ipak nešto mudriji. Južna Afrika je izmislila tzv. petty apartheid, klupice za bijelce i klupice za crnce, transport za bijelce i transport za crnce, javne prostore za bijelce i javne prostore za crnce. Na taj je način aparthejd neposredno bio vidljiv turistima, novinarima i svima onima koji se nisu slagali s tom politikom. Aparthejd u Izraelu nije vidljiv, sumnjam da ste pri ulasku u zemlju mogli vidjeti klupice za Izraelce i klupice za Palestince, busove za Izraelce i busove za Palestince. Izrael ima demokratsku kožu ispod koje se krije aparthejd.

Kanadski park i etničko čišćenje

Ako elemente segregacije i diskriminacije Palestinaca i nismo uočili po dolasku u Izrael, aparthejd ćemo otkriti kad posjetimo Kanadski park: čitav je taj rekreacijski kompleks izgrađen na ruševinama triju palestinskih sela: Imwas, Yalo i Beit Nuba. To je slučaj kojim se Davis, želeći dokazati tezu o aparthejdu, bavi posljednjih dvadesetak godina, a glavna mu je meta Židovski nacionalni fond koji će pokušati dovesti pred sud.

– Židovski nacionalni fond jedan je od triju glavnih stupova svjetske cionističke organizacije. To je organizacija koju je izraelska vlada angažirala da izvršava različite funkcije, uključujući pošumljavanje. Ponavljam opet, na površini nemamo aparthejd, imamo izgradnju rekreacijskih centara koji nisu vizualno segregirani: za vrijeme javih praznika u njima ćete vidjeti i arapske i židovske obitelji kako se sretno druže oko svojih pokretnih roštilja, arapsku i židovsku djecu kako se igraju na igralištima koja je izgradio Židovski nacionalni fond – kaže Davis. Pa gdje je onda aparthejd, gdje je segregacija, pitamo.

– Kanadski park, koji se čak nalazi izvan izraelskih granica na Zapadnoj obali, rezultat je etničkog čišćenja. Ako pogled usmjerite samo nekoliko koraka dalje, vidjet ćete ostatke prijašnjih arapskih sela koja su uništena buldožerima još tijekom rata 1948., a kasnije i tijekom 1967. Radi se o zločinu protiv čovječnosti – kaže naš sugovornik.

Na pitanje kako misli voditi bitku protiv Židovskog nacionalnog fonda, Davis odgovara:

– Kanadski park, a otuda mu i ime, otvorio je 1975. nitko drugi nego kanadski premijer John Diefenbaker. Židovski nacionalni fond i Kanada sakupili su više od 15 milijuna dolara kako bi izgradili taj park, a sve to od novca poreznih obveznika Kanade. Židovski nacionalni fond prikuplja donacije diljem svijeta za izgradnju javnih površina u Izraelu. Vjerujem da mnogi donatori uopće ne znaju da se taj novac troši kako bi se dovršila okupacija i prenamijenila zemlja na kojoj su Palestinci prije imali svoja sela i polja. Naša je šansa, dakle, sud u Kanadi, jer je jasno da bi sudovi u Izraelu bili pristrani.

Zločini protiv čovječnosti

Davis ističe da čitav taj slučaj ne predstavlja samo kršenje međunarodnog prava nego i službene politike vlade Kanade, SAD-a i Europske unije. Pokaže li se da je prikupio dovoljno dokaza i da je u pravu, Davis neće u pitanje dovesti samo Židovski nacionalni fond koji je, uz pomoć Kanade, posadio više od 240 milijuna stabala diljem Izraela i podigao više od 450 rekreacijskih parkova za židovske obitelji, nego i pokazati da država Izrael ispod demokratske kože doista skriva zločine protiv čovječnosti. Iz triju navedenih sela, na naredbu Yitzhaka Rabina, protjerano je 14.000 stanovnika koji su završili u izbjegličkim kampovima na  Zapadnoj obali i Jordanu, gdje žive i danas. Isti obrazac etničkog čišćenja, prema Davisu, provođen je i na drugim mjestima i upravo bi stoga slučaj Kanadskog parka mogao poslužiti kao prijelomna točka.

Što u međuvremenu? Na pitanje koje sam tijekom svog boravka u Izraelu postavio i Amosu Ozu i Uriju Avneryju, smatraju li da je incident s flotilom bio pozitivan ili negativan, Davis odgovara da je to bio itekako pozitivan događaj:

– U idućih nekoliko godina vidjet ćemo bolje intervencije i akcije – kaže.

I doista, čak je i Naomi Klein, uz potporu brojnih intelektualaca, u siječnju prošle godine inicirala akciju za ekonomski bojkot Izraela, tvrdeći da se “sve krvavija okupacija Izraela može dokinuti tek kad Izrael postane metom globalnih pokreta po uzoru na onaj koji je doveo do kraha aparthejda u Južnoj Africi”. Brojni glazbenici, poput Elvisa Costella i Pixiesa, nakon incidenta s flotilom, otkazali su svoje nastupe u Tel Avivu. S druge strane, Izrael ne odustaje od svoje pozicije, a ni istraga oko flotile ne napreduje dobro. Nedavni poticaj SAD-a da se obnove pregovori između Izraela i Palestine možda su pobudili nadu naivnim promatračima, ali situacija na terenu ostala je manje-više ista.