Vukovarski memento

Sve dosadašnje godišnjice pada Vukovara izgledale su kao da grad ponovno pada. Tako sam naslovio i tekst u povodu prošlogodišnje obljetnice – Mora li Vukovar svake godine iznova pasti? – na što je ponuđen otprilike ovakav odgovor. Naravno da ne mora toliko puta ponovno pasti, ali to se uporno događa kao da nekome nije stalo da se taj razoreni i spaljeni grad ikada digne iz prašine i pepela. Kome to, pobogu, može odgovarati i zašto uopće tako crnim tonovima slikati obilježavanje ove godišnjice, kraj tolikih drugih koje boluju od loše estetike, pa zar to nije na granici neukusa i svetogrđa? Evo dva glavna razloga zašto to ipak činimo, uz dodatak što se tu u međuvremenu promijenilo nabolje, a što još čeka da se to dogodi.

Prije svega, vukovarske komemorativne manifestacije u povodu pada grada 18. studenog 1991. godine praktično su jednonacionalne, hrvatske, iako je bilo nekih pokušaja da se to promijeni, ali pitanje je da li će to u dogledno vrijeme biti moguće.

Probuđena vitalnost grada

Pitanje je zato što se one ne organiziraju tako da usađuju osjećaj dostojanstvenog suosjećanja za ubijene, ranjene, zatvorene i prognane Vukovarce, za razoreni grad, nego osjećaj osvetničkog gnjeva, kao da se komemorira jedan rat samo zato da bi se prizvalo drugi. U tome, blago rečeno, ne pomažu ni kolektivni stereotipi s druge, srbijanske strane Dunava, pa neka novija istraživanja govore da mnogi u Srbiji vjeruju da su na Ovčari strijeljani Srbi. A to govori o onoj vrsti mentalne zapuštenosti koja se ne događa sama od sebe, netko se oko toga morao itekako potruditi. No, ni time ne možeš opravdati to što su do prije samo neku godinu vukovarski mimohodi sjećanja sličili na prijeteće marševe irskog protestantskog Narančastog reda protiv irskih katolika, i sva je sreća da to u Vukovaru više ne izgleda tako.

Drugi razlog što vukovarske obljetnice ne bude dobar osjećaj nego se loš prenosi s jedne na drugu i budi spomenute trpke sumnje, tiče se stanja u kojem su grad i cijeli vukovarski kraj. Taj nekada najrazvijeniji dio Hrvatske i danas je, gotovo puna dva desetljeća poslije rata, najsiromašniji, privreda je ondje u najjadnijem stanju, nezaposlenost je najveća u zemlji, život najskuplji. Kao da su sve pakosti pobačene hrvatske tranzicije odlučile udariti u taj nesretni grad. Dobro, reći će netko, kriza je u cijeloj zemlji, pa što ima čudno u tome da je najviše pogodila najslabije. Ali, kada vidiš u kakvom je stanju grad – sada je svakako bolje, ali kada sam ondje bio prije sedam-osam godina, još je bio praktički netaknuta ruševina, nešto malo metlom dovedena u red – pada ti na pamet pitanje nije li to rezultat nečije želje da tako i ostane. Kao da netko želi da vukovarska rana ostane trajno otvorena, kako bi se na njenim gnojnim curcima hranili oni osvetnički resentimani koje sam prije spomenuo.

Dok sam sjedao za kompjuter da napišem ovaj tekst, do ruku mi je došlo nešto što baca tanku ali živu zraku nade da ta loša energija možda ipak gubi snagu. Prema najnovijim ekonomskim statistikama, Vukovar je postao vrlo agilan i poletan izvoznik, čija se zarada u godinu dana povećala čak jedanaest puta, tako da je već ušao i u top deset hrvatskih gradova koji najviše izvoze (usput, uz očekivano dominantni Zagreb, tu su i tri hrvatska brodograđevna centra: Pula, Split i Rijeka). Ovako britki rast izvoza vukovarske privrede teško da može biti slučajan, vidi se tu neka probuđena vitalnost koja će sigurno potrajati, i ako hrvatsku Vladu sasvim ne ostavi sluh što to znači za ovaj grad, možda je napravljena prva stepenica njegovog ekonomskog preporoda. Bude li sreće, a ne znam ima li ikoga kome je ona potrebna kao Vukovaru, to bi trebalo biti pogurnuto i boljom političkom klimom u gradu, a to je neodvojivo od hrvatsko-srpskih odnosa.

Pukotina u susretu Josipović-Tadić

Ti su odnosi općenito bolji nego što se obično misli, a kada se zna s kakvim teretom iz prošlosti se nose i da je riječ o gradu s daleko najvećim brojem Hrvata i Srba koji žive jedni uz druge, oni su zapravo umalo pa uzorni. U svakom slučaju, puno su uzorniji nego što proizlazi iz medija s obje strane dunavske granice, koji incidente u Vukovaru stavljaju na puno veća zvona nego drugdje, tako da često imaš dojam da ih priželjkuju. Međutim, ti su odnosi nešto samoniklo, prepušteno samome sebi i političke im stranke, što da se kaže, i pomažu i odmažu.

Koalicija HDZ-SDSS jeste nekakav katalizator međunacionalnog pomirenja i zato je sasvim u krivu SDP kada pokušava istjerati najveću srpsku stranku iz vladajuće koalicije, ne shvaćajući da je ona ondje po sasvim drugom poslanju nego HSS (i ranije HSLS). Ali, također je istina da HDZ i SDSS ne mogu prići tom pomirbenom cilju tako da se izdignu iznad stranačkih interesa, pa HDZ i dalje stoji makar i indirektno iza svakog zahlađenja hrvatsko-srpskih odnosa, a ni SDSS, recimo inzistiranjem na odvojenim školama, ne izgara baš u gradnji međunacionalnih mostova. Zato se nestrpljivo čekalo nekog tko će u to ući s izvanstranačkih i nadstranačkih pozicija. I dočekalo se kada su predsjednici Ivo Josipović i Boris Tadić zajednički posjetili Ovčaru i Paulin Dvor, što je kao nikada dotad proširilo prostore nade.

U tom superpažljivo pripremanom susretu dvojice predsjednika izbjegnuta su otvorena pitanja oko kojih se dvije države ionako nikada neće suglasiti – tko je vodio agresorski, tko obrambeni rat – ali je obuhvaćeno sve ostalo. Tadić se poklonio žrtvama Ovčare, najvećem stratištu u srpsko-hrvatskom ratu, a Josipović žrtvama u Paulinu Dvoru, jednom od dovoljno brojnih mjesta likvidacije srpskih civila da je jasno kako to nije išlo bez volje najviših hrvatskih vlasti.

Koliko su u ovome dvojica predsjednika bili uspješni, najjasnije je iskazao predsjednik SDSS-a Vojislav Stanimirović, koji je pohvalio Josipovića zbog priznanja te uloge hrvatskih vlasti, a Tadića jer je olakšao položaj Srba u Hrvatskoj preuzevši teret odgovornosti za srpske zločine i na Srbiju. No, zatim će baš on “pući”, jer se u pomno isplaniranom susretu Josipović-Tadić ipak pojavila jedna pukotina. Paulin Dvor je, po svemu sudeći, odabran kao zamjenska lokacija za žrtve Merčepovog eskadrona smrti, pobijene prije rata za Vukovar, što je očito bio ustupak hrvatskoj strani. Njoj su žrtve Ovčare i Vukovara simbolička kruna hrvatskog ratnog stradalništva i nikakvo spominjanje drugih žrtava na istome mjestu ne dolazi u obzir.

Nepriznate žrtve

Istupivši u ime obitelji pobijenih vukovarskih Srba, Stanimirović se očito pobunio protiv toga, inzistirajući na tome da se priča vrati u Vukovar, i još to zapaprio tvrdnjom da ondje rat nisu započeli Srbi, kako se tvrdi. Iako je to faktografski sasvim točno, bio je to korak u krivom pravcu, jer je time otvorena licitacija time tko je prvi počeo, koja može trajati unedogled.

Samo dan-dva poslije obnovljen je proces za ubojstvo dvanaestorice hrvatskih policajaca u Borovom Selu, što se može shvatiti kao hrvatski odgovor da je ondje počelo, sada bi netko mogao izvući i onu zlosretnu epizodu kada su Šušak, Vukojević, Glavaš i drugi pucali iz “armbrusta” po tom mjestu i tvrditi da je to pravi početak… Pa bi se onda moglo doći i do ubojstva hrvatskog policajca Alavanje, a zatim, zašto ne, kada smo ludi budimo ludi do kraja, i do Principovog ubojstva princa Ferdinanda.

Ali, koliko god bilo krivo što je Stanimirović pokrenuo ovaj beskonačni lanac, toliko je u jednome sasvim sigurno u pravu. Ustao je u obranu dostojanstva Srba koje su likvidirali merčepovci, čija se žrtva ne priznaje i izbačena je iz ratne povijesti Vukovara kao nikom potreban višak koji kvari hrvatsku istinu o ratu u tom gradu. Drugim riječima, te žrtve imaju onaj isti status koji, rekosmo, imaju žrtve s Ovčare u anketama Srbiji. Ni jedne ni druge ne postoje.

I to je ta pouka, taj memento koji ostaje nakon Tadićevog i Josipovićevog posjeta Vukovaru i Paulinu Dvoru. Njih dvojica prvi su put poslali implicitnu poruku da ne postoji samo jedna nego dvije – i hrvatska i srpska – istine o Vukovaru. Sada ostaje još da te dvije istine budu naglas izrečene.