Bolje je ne odustajati od haških tužbi

Foto: Sandro Lendler

Još ste 1989. godine predložili program naučnih istraživanja pod nazivom “Desničini susreti” sa ciljem proučavanja i vrednovanja baštine Srba u Hrvatskoj. Jesu li “Desničini susreti” ispunili svoju svrhu i jeste li zadovoljni dosad ostvarenim?

– Da, tada je bilo riječi o hrvatsko-srpskim i srpsko-hrvatskim prožimanjima. Praktično nitko u to doba nije govorio o interkulturalizmu. Interkulturalizam je k nama došao s ratom. Naime, godine 1989. sve zaoštreniji prijepori u vezi s budućnošću jugoslavenskog društva pojmovno su se još uvijek iskazivali u baštinjenom izražavanju. Uoči i s početkom rata počeli smo “evropski” formulirati. Što smo dublje tonuli u jad i bijedu, civilizacijski se udaljavajući od Evrope, terminološki smo joj bili sve bliži.

Dakako da prožimanje i interkulturalizam nisu sinonimi. Čak i kada bi bili, “prožimanja” bi danas bila neodrživa jer bi se mnogima činila nepodnošljivo nostalgičarskima i nadasve anakronističnim. Međutim, Vladan Desnica je bio pisac, intelektualac savršeno svjestan hrvatskih i srpskih kulturnih razlikovnosti, ali je i za života, svemu unatoč, bio jedan od najboljih u obje književnosti. U međuvremenu mu cijena nije prestajala rasti. To je jedan od razloga zašto su “Desničini susreti” preživjeli svoje ishodišne pretpostavke.

Godine 1989, kada je posvuda bilo bitno nacionalizirati javne prostore i institucionalnu infrastrukturu, iskoristio sam priliku koja mi se ukazala s utemeljenjem Odbora Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti za koordinaciju proučavanja povijesti i kulture srpskog naroda u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj i predložio dugoročni program istraživanja i stručnih rasprava “Desničini susreti”, dakle, ambiciozan program posvećen uspomeni na čovjeka i pisca Vladana Desnicu. Što se mene tiče, bio je to koncepcijski interkulturno osmišljen prijedlog, ali istovremeno i akt civilne, dijaloške političke kulture, k tome duboko proturatno motiviran. Upravo objavljeni Zbornik radova “Desničini susreti 2005-2008” sadržava, pored svega novog, cjelokupnu najvažniju dokumentaciju s “Desničinim susretima” u vezi. Činjenica da je u ratnom paklu nestala zemlja u kojoj su oni utemeljeni u osnovi je poraz “Desničinih susreta”, a činjenica da su u novoj povijesnoj zbilji obnovljeni te da su već sada, poslije pet godina aktivnog djelovanja, sigurno jedan od najkreativnijih medija hrvatsko-srpske, odnosno srpsko-hrvatske akademske komunikacije, u osnovi je pobjeda “Desničinih susreta” kao interkulturnog fenomena. O zadovoljstvu, inače, ne može biti govora. Riječ je o početku početka jednog dugoročnog projekta. Budući da sam prešao šezdesetu, dodatno ne bih htio biti prorok.

Desničin opus kao vrelo inspiracije

Što bi se moglo reći o ovogodišnjim “Susretima” i jesu li i oni u trendu sa ocjenama iz prethodnog pitanja?

– Glavna tema ovogodišnjih rasprava, održanih na Sveučilištu u Zadru i u Desničinoj Kuli Stojana Jankovića u Islamu Grčkom od 17. do 19. rujna, bila je “Ideologija vlasti i ideologičnost teksta”. Dakle, bili su vrlo zahtjevni. Skup smo osmislili ponajprije profesor Zoran Kravar, Velimir Visković i ja, a u radu skupa, istraživački iznimno uspješnog i dijaloški možda još uspješnijeg, sudjelovalo je mnoštvo ljudi – starijih i mlađih, iz Zagreba i Zadra, Beograda, Ljubljane, Sarajeva, ali i Rima – od kojih se zbilja imalo što čuti i naučiti. Pored toga, treba reći da se Desničin opus, ni izdaleka jedini raspravljan, dokazao i ovaj put kao neiscrpno vrelo inspiracija. Načelno smo dogovorili temu za sljedeću godinu: “Intelektualci i rat (1939-1947)”. Cilj je suočiti se sa često previđanim “bijelim mrljama” jednoga još uvijek duboko traumatičnog iskustva. To je samo dio poslova kojima se inače bavimo u “Desničinim susretima”.

Što tu manifestaciju očekuje u budućnosti i sa kakvim se problemima susrećete?

– Manifestna strana je najmanje važna. To je prije svega inovativni znanstveno-istraživački, kulturni, nakladnički i dijaloški usmjeren interkulturni i transkulturni program. Iako je izrastao iz hrvatsko-srpske jezgre, posljednjih godina ju je prerastao – da se tako izrazim. Dakle, nije je napustio nego evropski kontekstualizirao u postjugoslavenskoj situaciji. Uostalom, Vladan Desnica je nerazumljiv ako se previđa najmanje talijanski, francuski i ruski kulturni horizont, a sve što je najbolje u hrvatsko-srpskom, odnosno srpsko-hrvatskom interkulturalizmu, od Ive Andrića nadalje, nikada se ne može svesti na sam interkulturalizam. Buduće inicijative, nadam se, uključivat će sve više inter- i multinacionalnih akademskih kolegija, radionica, izvedbenih projekata itd. Na tome se već sada manje ili više radi. Nužna je mnogo jača podrška, pored ostalih, bilateralnih projekata Hrvatske i Srbije. Zasad imamo samo jedan, i to financijski vrlo skroman.

“Susreti” su i sastavni dio inicijative za utemeljenje Međunarodnog sveučilišnog centra u Kuli Stojana Jankovića u Islamu Grčkom. Kada bi Centar mogao profunkcionirati?

– Ideja je, da se tako izrazim, imanentna “Desničinim susretima”. Već 1989. godine bilo je riječi o tome da programski treba osmisliti Kulu Stojana Jankovića. Sam Vladan Desnica je želio da Kula u budućnosti, kao što je to na različite načine bio slučaj u prošlosti, bude javno dobro, na prvom mjestu kulturno dobro. Njegovi potomci, prije svega kćeri Olga Škarić, Jelena Ivićević–Desnica, Nataša Desnica–Žerjavić i sin Uroš Desnica, tome su uistinu posvećeni. Kula je jezivo stradala u posljednjem ratu i zahvaljujući brizi Ministarstva kulture, a na prvom mjestu sadašnjem glavnom konzervatoru Miljenku Domijanu, koji je na njezinoj zaštiti počeo raditi prije rata, ona je uveliko obnovljena i sada je centralno pitanje što dalje sa zaštićenim kulturnim dobrom na nekih 2.500 kvadratnih metara graditeljske baštine te nekih 5.500 kvadratnih metara unutar zidina u neposrednoj blizini autoceste Zagreb-Zadar, zračne luke Zemunik i grada Zadra. Različite mogućnosti bile su raspravljane posljednjih godina s vlasnicima i napokon smo zajednički došli do projekta Međunarodnoga sveučilišnog centra. Od toga ne bi bilo ništa da rektori Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilišta u Zadru, Aleksa Bjeliš i Ante Uglešić, nisu prihvatili prijedlog i dogovorili da se Centar postupno razvija kao zajednička inicijativa oba sveučilišta, fokusirana na kulturne studije i održivi razvoj.  Sveučilište u Zagrebu je potpisalo za ovu inicijativu kapitalni sporazum s vlasnicima, koji regulira uvjete korištenja nekih 700 kvadratnih metara prostora na 30 godina što, dakako, uključuje i inicijalna kapitalna ulaganja u visini do milijun, milijun i pol kuna. Povjereno mi je voditi zagrebački Inicijativni odbor. Nadam se da neću iznevjeriti povjerenje, iako smo u posao ušli očito u teškim vremenima. Potpredsjednik Vlade Slobodan Uzelac među onima je koji su doista u svakom trenutku spremni podržati pripremljene prijedloge, a nije jedini među Vladinim dužnosnicima. Suradnja s Vladom Republike Srbije i Univerzitetima u Beogradu i Novom Sadu je također vrlo poželjna! Nadamo se da neće izostati.

Političko sljepilo oko odlagališta otpada

Zapažen je bio vaš istup na skupštini SKD “Prosvjete” oko lokacije za odlagalište radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori. Možete li nam pojasniti zašto ste reagirali?

– Trgovska gora je ekološki i etnološki dragulj na granici s Bosnom i Hercegovinom, k tome jedino područje u Hrvatskoj u kojemu od prapovijesti do suvremenog doba postoji tradicija rudarstva i prerade metala, od Kelta i Rimljana do 19. i 20. stoljeća. Istovremeno je i ona, kao i Zrinska gora, sa svojim šumskim i vodnim bogatstvom, nadam se bolje iskoristiva za neke druge projekte nego za odlagališta opasnih otpada! Dalje, riječ je o područjima od posebne državne skrbi u kojima je vrlo malo učinjeno da bi se osiguralo preduvjete održivog povratka stanovništva. Manje je važno što su to većinom ljudi srpske narodnosti. To postaje važno kada se ima na umu da se s takvim odlagalištima isključuje bilo kakva mogućnost daljnjeg povratka ljudi. Neovisno o motivacijama, nešto što je još uvijek problem održivog povratka time postaje problem etničkog čišćenja. Htio to netko ili ne, ne treba se zavaravati o čemu je po svojim posljedicama riječ.

U Sisačko-moslavačkoj županiji od šest predviđenih lokacija za izgradnju županijskog centra za gospodarenje otpadom pet ih se nalazi u srpskim selima. U Karlovačkoj županiji je slično. Zašto se to događa, je li to namjerno ili je u pitanju nešto drugo?

– Da, u međuvremenu sam i ja saznao da su u Sisačko-moslavačkoj županiji sve planirane lokacije za odlagališta komunalnog i opasnih otpada, s izuzetkom jedne, na područjima sela sa srpskim većinama stanovništva. Kakvo političko sljepilo! A na granici je fantastike po svojoj apsurdnosti da je jedna od usvojenih lokacija u Banskom Grabovcu, dakle u selu u kojem je počeo ustanak na Baniji 1941. godine i u kojem je neposredno poslije ustaničke akcije orgijastički pobijeno nekih 1.100 do 1.200 ljudi. Treba li dodati da je to izglasala županijska skupština koja ritualno prednjači svojim antifašističkim avangardizmom u Hrvatskoj! Oprostite, ali to ipak nema smisla.

Ja od 1990. godine nisam član nijedne političke stranke i nemam namjeru postati član bilo koje, ali sve su ovo pitanja civilne političke kulture i ljudske odgovornosti. Dakle, ne bih ulazio u to tko je sve politički i upravno odgovoran što propustio učiniti. U ovoj zemlji više je nego dovoljno onih koji oficijelno ne bi smjeli šutjeti o ovim pitanjima koja, ponavljam, doista nisu na prvom mjestu pitanja s etničkim konotacijama.

Kako biste ocijenili položaj srpske zajednice u Hrvatskoj i što ga je uslovilo? Koliko je u tome subjektivnih razloga, a koliko objektivnih?

– To je pitanje za poseban razgovor. Zadržat ću se samo na jednom vidu. Stjecajem različitih okolnosti, hrvatski građani srpske nacionalnosti su 1989/1991. godine izgubili onaj svoj politički i konstitucionalni kapital u Hrvatskoj koji je na različite načine bio stvaran pola milenija, a naročito u zavnohovskoj Hrvatskoj i avnojskoj Jugoslaviji. Pritom moram istaći, kada je riječ o Republici Hrvatskoj, da nije istina da je većina Srba u Hrvatskoj sudjelovala u pobuni protiv Hrvatske, odnosno u ratu protiv nje. Etnodemografska većina je ionako živjela na područjima koja su stalno bila pod vlašću legalnih hrvatskih vlasti. Mnogi su izbjegli s krajinskih područja na razne strane, a nisu rijetki oni koji su bili izloženi represiji krajinskih vlasti. Nedavno smo prvi put mogli pročitati da se u Hrvatskoj vojsci borio nemali broj hrvatskih građana srpske nacionalnosti.

Korpus manjinskih prava djeluje integrativno

Dio Srba u Hrvatskoj je u toj pobuni neupitno sudjelovao, a neki su počinili i ratne zločine. Nikada nije bilo razloga da se i Srbi u Hrvatskoj, kao hrvatski građani, ne založe da se svi ratni zločini i sva teška kršenja ljudskih i građanskih prava procesuiraju i sankcioniraju, polazeći u svom slučaju od onih čiji su počinitelji srpske narodnosti. Podrazumijeva se da se to isto pravo u jednoj pravnoj državi odnosi i na hrvatske građane srpske nacionalnosti, kada je riječ o ratnim zločinima i teškim kršenjima ljudskih i građanskih prava u kojima su oni bili žrtve. Slučaj sisačke sutkinje Snježane Mrkoci i presude u slučaju novske obitelji Mileusnić jedno je od svjedočanstava da s vladavinom prava u našoj zemlji još uvijek ima velikih temeljnih problema.

Civilna katarza nije moguća s teretom ratnih trauma. Izazov je tim veći što ratne traume Drugoga svjetskog rata opterećuju potonje. Iskreno rečeno, ne znam što o tome sve reći. Prema nedavnom reprezentativnom GONG-ovom istraživanju političke pismenosti mladih u Hrvatskoj, svega 27,6 posto ispitanika smatra da je Nezavisna Država Hrvatska bila fašistička država. To je jednostavno strašno. Ne znam dovoljno pouzdano kako stoje stvari u Srbiji, ali ono što znam me isto tako ne ohrabruje. Primjerice, prije nego što se išta kaže u vezi s Dražom Mihajlovićem, nemoguće je previdjeti da je on bio osuđen kao ratni zločinac.

Hrvatsko i srpsko “ovladavanje prošlošću”, kako su to Nijemci formulirali i realizirali, jednostavno ne ide kako bi moralo ići ako svaka od te dvije zemlje hoće dalje, u budućnost, oslobođena – doslovno – aveti prošlosti. Mislim da je bolje ne odustajati od haških tužbi. Kada već civilna katarza nije moguća iznutra i međusobno, neka bude izvedena izvana i odozgo s jednom i drugom državom kao akterima. Odnosi u mnogim područjima se manje ili više uspješno razvijaju i ne treba sumnjati da će tome i dalje tako biti, ukoliko evropske integracije budu otvorene i jednoj i drugoj zemlji, kao i čitavu njihovu susjedstvu. Međutim, “nesavladana prošlost” može se uvijek vratiti kao bumerang.

Može li se taj položaj popraviti? Što bi za Srbe u Hrvatskoj bilo potpuno ostvarivanje prava, da li vraćanje konstitutivnosti i je li to realno očekivati?

– Srbi su u Hrvatskoj još uvijek na marginama hrvatskog društva, iako je stanje mnogo bolje nego prije desetak godina. Dakle, socijalna integracija, koja uključuje i ekonomsku i kulturnu, ključno je pitanje za budućnost Srba u Hrvatskoj. Održivi povratak bez nje ne može uspjeti. Dakako da je agenda socijalne integracije različita u Bukovici od one u Zagrebu ili u Donjem Lapcu ili u Karlovcu, ali su problemi posvuda uočljivi i bez ekspertnih uvida. Da bi se u tome uspjelo nužno je dalje razvijati sustav manjinskih prava, ali primarno polazeći od temeljne problematike ljudskih i građanskih prava te kvalitete života. Time se temeljni interesi hrvatskih građana srpske narodnosti izjednačuju s temeljnim razvojnim projektima Republike Hrvatske, a korpus manjinskih prava djeluje integrativno u Republici Hrvatskoj.

U posjet Hrvatskoj dolazi srbijanski predsjednik Boris Tadić. Kakav će to utjecaj imati na sveukupno hrvatsko-srpsko prožimanje?

– Predsjednici Hrvatske i Srbije, Ivo Josipović i Boris Tadić, mnogo su toga u kratko vrijeme učinili što mijenja stanja, međudržavne i hrvatsko-srpske odnose općenito na bolje i budi nadu da će biti još bolje. Međutim, vrlo je mnogo otvorenih, neriješenih pitanja u međudržavnim odnosima, koja se nedovoljno brzo rješavaju, a to brine jer je nerijetko riječ o pitanjima koja su ograničeno u domenama predsjedničkih ovlasti. Budući da predsjednik Josipović nije predsjednik svih Hrvata, kao ni predsjednik Tadić predsjednik svih Srba, neovisno o tome kako ih sve doživljavaju Hrvati izvan Hrvatske i Srbi izvan Srbije, čini mi se bitnim naglasiti da se s raspadom Jugoslavije nisu našli razdijeljeni samo Srbi, nego, razmjerno, ništa manje i Hrvati pa i Bošnjaci, Crnogorci itd. Danas je teritorijalno najpodjeljeniji narod u Jugoistočnoj Europi albanski. Svaki od tih naroda ima pravo razvijati komunikacije koje će mu jamčiti budućnost neovisno o državnim granicama. Svaki narod ima prirodno pravo na opstanak, ali nikada ne na račun susjednog i pogotovo ne na račun onoga u čijoj zemlji ima manjinski status, neovisno o konstitucionalnim modalitetima. Dakle, budućnost je Srba u Hrvatskoj ili Hrvata u Srbiji u prosperitetnoj Hrvatskoj i prosperitetnoj Srbiji koje će međusobno razvijati mnogostruke odnose, pri čemu i jedna i druga manjinska zajednica u najboljem slučaju mogu i dodatno dobivati kao međudržavni, interkulturni akteri. Još smo uvijek daleko od toga, što ne mora značiti da je to neostvarivo.