Tko čuva mračne tajne Siska?

Iako je svim građanima Osijeka jasno da je ratni zločinac, neosporno je da bi Branimir Glavaš danas bio slobodan čovjek da nije pomislio kako se može nekažnjeno suprotstaviti donedavnom šefu HDZ-a Ivi Sanaderu. Pritom mnogi zaboravljaju da mu ni Sanader ne bi napravio ništa da nije bilo Drage Hedla i njegove 19 godina duge borbe protiv najopasnijeg čovjeka ratnog Osijeka. Hedl je o Glavaševoj kriminalnoj i zločinačkoj vladavini ispisao stotine novinskih kartica, nakon čega u Hrvatskoj nije bilo osobe koja je mogla reći da su joj ti zločini nepoznati.

Nažalost, Zadar, Šibenik, Karlovac, Bjelovar, Virovitica, Vukovar, Gospić i mnogi drugi gradovi nisu imali svog Hedla, novinara dovoljno hrabrog i ustrajnog da zapiše priče o ulicama koje su svjedočile zločinima i ormarima punima kostiju. I ne samo da ih zapiše, nego da ih ponavlja sve dok ne natjera državu da se pokrene i pošalje nekoga poput Vladimira Fabera da uhapsi zločince koji se pravdi izruguju već dvadeset godina. Ovako, ti gradovi još žive sa svojim tajnama, s mrljama koje ništa osim istine i pravične kazne za zločin ne može oprati.

Samo su najhrabriji išli na policiju

Među takvim gradovima je i Sisak – njegove mračne tajne već 19 godina čuva vlast, čuva oporba, čuva vojska, crkva, čuvaju ih građani. Za njih znaju svi, radnici u Rafineriji i Željezari, poštari i taksisti, profesori i konobari, no prije svih oni koji bi o njima prvi trebali progovoriti – policajci i tužitelji. Navodno je upravo u Sisku, od svih gradova u neokupiranom dijelu Hrvatske, početkom rata pobijen najveći broj Srba.

Siščani dobro znaju o čemu je riječ i o tome već 19 godina govore ispod glasa. Govore o Srbima s kojima su do jučer radili, prijateljevali, razmjenjivali kumstva, častili se po krsnim slavama, slavili rođenja, krštenja, vjenčanja, s njima se radovali i tugovali. Dobro se sjećaju kako su im okrenuli leđa kada su osjetili da se u zraku nešto mijenja, kada je gradskim ulicama počeo marš uniformiranog ološa, ološa koji je postao vlast kada je postalo važno tko je koje nacionalnosti. Ološa koji je usred bijela dana te njihove drugove i prijatelje počeo trpati u gepeke ukradenih automobila i odvoziti na mjesta čije se ime te ratne 1991. izgovaralo

šaptom. ORA, Barutana, Jodno, šaptali su Siščani. Šaptali i odmah zaboravljali. Kada bi leš  bivšeg susjeda i prijatelja nekoliko dana kasnije kilometrima nizvodno izbacila Sava, nitko ga se odjednom nije sjećao. Sisak je doživio amneziju, a žrtava se sjećala samo rodbina, ali ni ona ne uvijek. Samo bi najhrabriji članovi obitelji odlazili u zgradu sisačke Policijske uprave i prijavljivali nestanak njezinom tadašnjem šefu, Đuri Brodarcu.

Sisak nije mali, ali nije ni toliki da se većina građana ne bi poznavala, makar po čuvenju. Mnogi su tako znali i Đuru Brodarca, no nisu mu se svi usuđivali obratiti. Posjetile bi ga tek očajne majke, poput Vjere Solar, čiju je kći Ljubicu pogodio metak u stanu njezina dečka, baš preko puta policijske zgrade, ili možda neka zaljubljena žena u potrazi za mužem koji se nije vratio s posla. Kažu da je Đuro u većini takvih slučajeva bio pristojan i nasmijan: Ne znam gdje je, doći će, ne brini… Doduše, znao je biti i ciničan, pa i ljut i uvrijeđen kada bi se netko  usudio posumnjati u policiju, u hrvatsku policiju. Znao bi tada navodno i zaprijetiti, pa i reći kako bi se i onaj tko pita mogao pridružiti onome koga se traži.

Druga strana službene povijesti

Ima ratni Sisak još junaka, tu je i Vladimir Milanković, Brodarčev zamjenik u dobru i, vjerojatno malo češće, u zlu. Potom Ivan Bobetko, šef kriznog štaba i sin Janka Bobetka, čovjeka koji je devedesetih shvatio da mu besprijekorna partizanska obiteljska prošlost postaje sve veća omča oko vrata, barem u društvu Gojka Šuška i sličnih. Da ga se spomene i da mu se ime nikada ne zaboravi zaslužuje i zapovjednik specijalaca, danas pokojni Jadranko Garbin, koji se jednom bio zakleo da će brinuti za sigurnost svih građana, ali je tu zakletvu brzo zaboravio.

Službena povijest Domovinskog rata u Sisku i na Baniji pamti ove ljude kao heroje obrane grada, ali problem je u tome što postoji i druga strana priče, priča o sisačkom ratnom klupku kriminala i ratnog zločina, mržnje i etičkog čišćenja. No, vrijeme prolazi i sve je veća vjerojatnost da to klupko nitko neće rasplesti. Mrtve žrtve ne mogu vikati i tražiti pravdu, a rodbina možda i bi da joj režim Franje Tuđmana nije iščupao jezik ispunivši je strahom i nepovjerenjem, zbog čega i danas šuti, baš kao i svjedoci zločina. Većina onih koji nešto znaju shvatila je poruku suca Milana Vukovića kada je izjavio da se u obrambenom ratu ne može počiniti ratni zločin. Ta misao i danas odzvanja u glavama onih koji bi trebali raditi svoj posao i odgovoriti tko je ubio Ljubicu Solar, tko je s igrališta oteo, mučio i potom, zajedno s ocem, ubio braću Trivkanović, gdje je nestao inženjer Pajagić…

Prema tvrdnjama nekih nevladinih organizacija, sisačka je ratna jesen 1991. godine progutala troznamenkasti broj nevinih građana srpske nacionalnosti. Sve te žrtve traže spokoj i kaznu za počinitelje, ali još nema ni volje ni snage da se ti zločini istraže. Oni koji su ih organizirali i provodili još šute, kao i oni koji su štitili i štite izvršitelje. Poseban problem su institucije u čijem je opisu službene dužnosti istraživanje ratnih zločina. Jer, pojedinci mogu šutjeti i boriti se sa svojom savješću, odgovornošću i noćnim morama, no kada policija, poput ove sisačke, ne želi istražiti zločine ni dva desetljeća pošto su počinjeni, kada županijski državni odvjetnik Stipe Vrdoljak, naočigled građana i glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, opstruira istrage i u najdublje ladice gura mračne sisačke tajne, onda to postaje problem sistema.

Nalogodavci još mirno spavaju

Na kraju, to će si društvo trebati objasniti poraznu činjenicu da je netko dopustio i organizirao stvaranje malih lokalnih “glavaša” koji su odradili prljavi posao, kao i zašto je vrh hrvatske vlasti odobrio, lokalni šerifi organizirali, a ološ u uniformama policije i vojske proveo u djelo likvidaciju određenog broja Srba koji su ignorirali poziv na oružanu pobunu.

Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić grupi novinara koji pokušavaju pisati o sisačkim zločinima tvrdi da su istrage pri kraju i da će javnost uskoro saznati imena zločinaca. Teško je u to povjerovati, jer da je tako, onda bi sisačko tužiteljstvo odavno bilo očišćeno od ljudi koji su bojkotom istraživanja zločina odavno postali suučesnici u prikrivanju stvarnog broja žrtava i  prave prirode tih zločina. Sve što je dosad napravljeno na neki je način uvreda žrtvama.

Nažalost, još se u puno slučajeva sudi samo kada se mora, kada je međunarodni pritisak prevelik ili kada ljudi poput Hedla obave tužiteljski posao, pa zločin više nije moguće ignorirati. Glavaš i Norac su osuđeni, no na suđenju za zločine poput Lore i Paulina Dvora pravosuđe se zadovoljilo neposrednim ubojicama, pustivši nalogodavce i njihove zaštitnike da i dalje mirno spavaju.