Srđa Popović: Optužujem!

Broj 571, str. 18 i 19

Opet su se uzburkali duhovi u Srbiji: poznati odvjetnik Srđa Popović, kao zastupnik Mile i Gordane, majke i sestre ubijenog premijera Zorana Đinđića, podnio je kaznenu prijavu protiv devetero osoba – među kojima i bivšeg predsjednika SR Jugoslavije i premijera Vlade Srbije Vojislava Koštunice, kao i državnog ubojice Milorada Ulemeka Legije – zbog osnovane sumnje da su početkom studenoga 2001. godine organizirali i podržali oružanu pobunu Jedinice za specijalne operacije (JSO), poznatije kao “Crvene beretke”, koja je bila u početku lanca događanja što su dovela do ubojstva premijera 12. ožujka 2003. godine.

Kad država zataji

Pobunu “Crvenih beretki” Specijalni sud za borbu protiv organiziranog kriminala odbio je ispitivati u postupku protiv danas već pravomoćno osuđenih ubojica premijera. Istina je da je tadašnji specijalni tužitelj Jovan Prijić, kasnije smijenjen naporima politike i Koštuničine Vlade, bio pokrenuo postupak protiv nekih od onih koji se danas nalaze u kaznenoj prijavi odvjetnika Popovića, ali je ubrzo od toga odustao. Pod političkim pritiscima, dakako, a do danas javno nisu poznati razlozi za taj odustanak. Kako god, nadležni su obećavali da će optužnica za oružanu pobunu uslijediti odmah po pravomoćnom okončanju postupka protiv optuženih za atentat na premijera. Bivši specijalni tužitelj Slobodan Radovanović osobno je to obećao zastupnicima obitelji Đinđić, odvjetnicima Srđi Popoviću, Radi Paunoviću i Rajku Daniloviću; godine su otad prošle i ništa se nije dogodilo. Sve dosad, dakle do kaznene prijave koju je podnio odvjetnik Popović na godišnjicu oružane pobune, “što je dovelo do teškog ugrožavanja bezbednosti i ustavnog poretka zemlje, koje je na kraju kulminiralo atentatom koji su pripadnici Jedinice izveli 2003. godine nad predsednikom vlade, Zoranom Đinđićem”, kako se navodi u kaznenoj prijavi.

Odvjetnik Popović navodi razloge za kaznenu prijavu protiv Koštunice: zato što je, u to vrijeme u svojstvu predsjednika SRJ i komandanta Vojske Jugoslavije, “propustio da izvrši svoju ustavnu dužnost iz tada važećeg Ustava Savezne Republike Jugoslavije i da kao komandant Vojske preduzme korake da uguši pobunu, već je naprotiv u javnom istupanju na konferenciji za štampu (Tanjug, 15. novembar 2001.) pobunu opravdavao i podsticao neosnovano je kvalifikujući kao opravdani štrajk, iako je znao da je pripadnicima policije u to vreme bilo Ustavom zabranjeno da štrajkuju”. A protiv Ace Tomića, tada načelnika Uprave vojne sigurnosti, zato što je “prilikom susreta sa osumnjičenim Miloradom Ulemekom i pok. Dušanom Spasojevićem 12. novembra 2001. u prostorijama Uprave vojne bezbednosti ovima garantovao da se Vojska neće mešati u tekuću pobunu, učvršćujući time njihovu volju da u oružanoj pobuni istraju”.

Ima neka tajna veza

U kaznenoj prijavi se, inače, detaljno navodi cijeli niz događaja koji su bili uvertira za ubojstvo premijera 2003. “Pored bliskosti stavova o saradnji sa Hagom, izručenju Slobodana Miloševića (osumnjičeni Ulemek: ‘sramni čin’; osumnjičeni Koštunica: ‘ograničeni državni udar’), smeni ministra Mihajlovića i opštem neprijateljstvu prema Đinđićevoj ‘izdajničkoj’ vladi, između učesnika oružane pobune, s jedne strane, i osumnjičenog Vojislava Koštunice i njegove stranke DSS, s druge strane, postoji dug istorijat konkretnih postupaka i sinhronizovanog i usklađenog delovanja, koje nije ograničeno samo na oružanu pobunu i podršku toj pobuni, već se kontinuirano nastavlja kroz jedan dugačak vremenski period – pre pobune, tokom pobune i posle pobune, sve do donošenja presude kojom su osuđeni atentatori na premijera Zorana Đinđića”, navodi Popović u prijavi. Potom nabraja sve te silne događaje, od kontakata ljudi iz Koštuničinog okruženja sa “zemunskim klanom”, sukoba i podmetanja Đinđiću i njegovoj Vladi, sve do Koštuničine ideje da se nakon Đinđićevog ubojstva formira “koncentracijska vlada”, ali i kasnijih opstrukcija suđenja atentatorima, napada na Specijalni sud, laži Koštuničine Demokratske stranke Srbije da su u atentat umiješani neki Đinđićevi suradnici, do činjenice da je i predaja prvooptuženog Milorada Ulemeka Legije u svibnju 2004. bila skandal. Umjesto da ga se odmah preda u nadležnost sudskog vijeća i Centralnog zatvora, Ulemek je odveden u Ministarstvo unutarnjih poslova, gdje su s njim najprije proćaskali tadašnji ministar Dragan Jočić i načelnik BIA-e Rade Bulatović. Dovoljno je reći da je predsjednik sudskog vijeća koje je sudilo atentatorima, sudac Marko Kljajević, za predaju Ulemeka saznao iz medija, dok se ujutro spremao da krene na posao.

Ima tu još puno događaja i detalja, a Popović spominje i napade Koštunice i njegove stranke na činjenicu proglašenja izvanrednog stanja nakon ubojstva premijera. U jednom od intervjua ovih dana, Popović objašnjava da je istragu o oružanoj pobuni “Crvenih beretki” trebalo otvoriti odmah, tijekom izvanrednog stanja i policijske akcije “Sablja”, ali da to nije bilo moguće zbog slabosti VladeZorana Živkovića, imenovanoga nakon ubojstva Đinđića, kao i zato što je Koštunica tada imao zaštitu stranih ambasadora.

“Ovaj podatak, da je ‘Sablja’ zaustavljena pred vratima, u ovoj prijavi osumnjičenog Vojislava Koštunice, prvi su izneli u javnost novinarka Ljiljana Smajlović i funkcioner DSS-a Đorđe Mamula, koji su likovali nad činjenicom da su svi tadašnji ambasadori zemalja Evropske unije u Beogradu savetovali Živkovićevoj vladi da se odustane od namere da se Koštunica makar sasluša. Meni je taj njihov savet izgledao verovatan, jer je svakako postojala mogućnost da bi Vojska mogla pokušati da osujeti saslušanje svog vrhovnog komandanta, sa nesagledivim posledicama”, kaže Popović. On kaže i to da su u kaznenoj prijavi (u cijelosti objavljena na pescanik.net) taksativno navedeni, u 25 točaka, primjeri dugotrajnog i usklađenog djelovanja JSO-a i “zemunskog klana” s jedne strane, i Koštunice i DSS-a s druge, na podrivanju i rušenju Đinđićeve Vlade od pobune JSO-a do atentata, i zahtjeva Koštunice za formiranjem koncentracione vlade čiji bi on bio mandatar.

Histerična obrana DSS-a

Sam Vojislav Koštunica nije se oglasio povodom kaznene prijave. Učinila je to njegova stranka, rječnikom za kojega se mislilo da je ostao u ropotarnici kraja prošloga stoljeća. Ona odbacuje optužbe protiv svog predsjednika Koštunice “sa najdubljim gnušanjem”, te kaže da je “prevršena svaka mera u primitivnoj kampanji” koja se vodi protiv njihove stranke. “Samo moralno posrnulo i izopačeno biće kao što je advokat Srđa Popović, branilac ustaškog doglavnika Artukovića, može da se odvaži na tako dijaboličan i bezuman čin, da projektuje sebe i optužuje druge za dela za koja bi jedino on sam bio kadar”, kaže DSS, završavajući kratko priopćenje rečenicom da DSS “sa potpunim prezirom razobličava moralnu nakaznost advokata Popovića i najoštrije osuđuje raspirivača ove gnusobne histerije”.

Advokatske komore Srbije i Beograda nisu na to reagirale, tek je bivši predsjednik i član Advokatske komore Vojvodine Slobodan Beljanski reagirao na to sramno priopćenje Koštuničine stranke. “Nisam drugo ni očekivao”, kaže odvjetnik Popović na svom blogu.

Nadležno tužiteljstvo tek se treba oglasiti, a nekima nadu ulijeva izjava ministrice pravosuđa Snežane Malović da očekuje da će tužiteljstvo Popovićevu kaznenu prijavu uzeti u obzir u radu na istrazi o političkoj pozadini atentata na premijera Đinđića, pri čemu je vrlo značajno utvrditi sve okolnosti i činjenice vezane za pobunu “Crvenih beretki”.