U kapitalizmu svi patimo od Antonove sljepoće

Otkad je “New York Times” njegovu najnoviju knjigu “The Value of Nothing” (“Vrijednost ničega”) u veljači uvrstio na listu bestselera, a vodeća teoretičarka antiglobalističkog pokreta Naomi Klein izjavila da je riječ o “briljantnoj knjizi”, Raj Patel je u trenu postao jedan od najinteresantnijih novih autora koji svoje teorijske postavke plodotvorno nadopunjuje vlastitim bogatim aktivističkim iskustvom.

Rođen je u Londonu 1972, majka mu je iz Kenije, a otac s Fidžija. Diplomirao je filozofiju, politiku i ekonomiju na Oxfordu, magistrirao na London School of Economics, a doktorirao sociologiju na sveučilištu Cornell. Bio je gostujući profesor na Yaleu i Berkeleyju. Radio je u Svjetskoj banci, Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i Ujedinjenim narodima. Nakon tih iskustava postao je gorljivi kritičar svih tih institucija i navodno je bježao od suzavca na sva četiri kontinenta protestirajući protiv njih. Radio je u Zimbabveu i Južnoj Africi, a Mugabe mu je odbio produžiti vizu zbog uključenosti u tamošnji prodemokratski pokret. Osim što je gostujući profesor u Centru za afričke studije na Berkeleyju i istraživač na Školi za razvojne studije u Južnoj Africi, Raj Patel usko surađuje s agrokulturnim pokretima kao što su Via Campesina, Abahlali base Mjondolo i Landless Peoples Movement.

Nema tome dugo otkako je vodeći hrvatski proizvođač flaširane vode donirao đacima besplatnu vodu u povodu prvog dana škole. Je li ta voda doista besplatna ili ne? U čemu je problem s flaširanom vodom?

– Osim što je od 200 do 10.000 puta skuplja od vode iz slavine, uz flaširanu vodu dolaze ogromni okolišni troškovi: količina ugljičnog dioksida koja se u SAD-u oslobodi pri flaširanju vode jednaka je količini ugljičnog dioksida koju oslobodi oko 100.000 automobila i iznosi oko pola milijarde kilograma. U mnogim se državama zbog flaširane vode smanjuju standardi za testiranje i nadgledanje vode iz slavine. Što je još gore, korporacije koje proizvode flaširanu vodu uspjele su uništiti naše povjerenje u vodu iz slavine. Kada sam ja bio dijete, ideja flaširane vode nije bila samo čudna nego i smiješna. Već je Mel Brooks u svom filmu “Spaceballs” ismijao ideju privatiziranja temeljnih resursa tako što je zamislio privatizaciju svježeg zraka pod imenom “Perriare”. Promoviranje flaširane vode među djecom može ih navesti da zaborave da se voda, uz samo malo planiranja, može pronaći i u slavini. Pritom može pomoći vladina politika. U San Franciscu su gradske vlasti, primjerice, prestale kupovati flaširanu vodu i umjesto toga svim svojim zaposlenicima daju zgodne flaše koje se  pune vodom iz slavine.

Zamka zelenog konzumerizma

Kada smo kod te teme, kako komentirate posljednji pokušaj Billa Gatesa i njegova društva da redistribuiraju svoje bogatstvo umjesto da se država pobrine za to. U jednom ste svom tekstu to nazvali Daddy State. Je li filantropija, kao što pokazuje slučaj s donacijom flaširane vode, već unaprijed dio igre koja promovira ideologiju “kapitalizma s ljudskim licem”?

– Kapitalizam uspijeva ne samo putem prisile nego i putem pristanka. Filantropija je način na koji moderni kapitalizam stvara suglasnost i nije čudo da je najjača ondje gdje su sigurnosne mreže najslabije a kapitalizam najjači, kao u SAD-u. No ono što filantropija postiže jest prijenos moći daleko od vrlo manjkave javne sfere do krajnje neprovidne privatne sfere. Mogućnost međunarodne pomoći u smislu solidarnosti osigurava razvoj međunarodnog paternalizma. To je razlog zašto to zovem Daddy State – jer kako drugačije nazvati proces u kojem mali skup ljudi novcem vrši svoju moć tako da oni koji navodno imaju koristi od toga imaju malu kontrolu nad time? Njima se naprosto kaže da je to dobro za njih, htjeli to oni ili ne. To je patrijarhat.

Jedan od ključnih koncepata je i Fair Trade. George Monbiot u članku koji je u “Guardianu” objavljen pod naslovom “Etičko kupovanje je samo drugi način da pokažete koliko ste bogati” tvrdi da si “srednja klasa čestita što je postala zelena, ali i dalje kupuje kao i prije”. Kada vas pitaju je li “etičko kupovanje” loša ideja, vaš je odgovor najčešće da je mnogo bolje kupovati etičke proizvode nego one koji to nisu, odnosno da treba pitati farmere što oni žele. Pa što oni žele?

– Ovisi o tome koje farmere pitate. Veći farmeri žele veći pristup svjetskom tržištu, podršku za biogoriva i produbljivanje industrijskog sistema proizvodnje hrane. Mali farmeri i grupe bez zemlje, većina njih, želi agrarnu reformu: pristup zemlji, vodi i održivu tehnologiju. Dobre cijene su važne, dakako, ali te cijene su bitne jedino ako imate zemlju na kojoj možete saditi. I na kraju, samo rijetki farmeri – bilo veliki ili mali – žele platiti nadnice svojim radnicima.

Mnogi su kritizirali takozvani “efekt etiketiranja”: Slavoj Žižek u svojoj kritici Starbucksa i “etičkog kapitalizma” ili nedavna studija “Čine li nas zeleni proizvodi boljim ljudima” koja pokazuje da se upravo oni ljudi koji kupuju više “zeleno” ne ponašaju više altruistično, jer “etički činovi mogu dovesti do asocijalnog i neetičkog ponašanja”. Kako riješiti tu zamku zelenog konzumerizma?

– Zamka se sastoji u tome da vjerujemo u mit “ja sam samo jedna osoba”, u projekciju neoliberalizma da smo svi mi odijeljeni pojedinci te da promjenu možemo izazvati jedino “glasanjem putem naših dolara” i konzumiranjem. Rješenja leže u odbacivanju te premise, u tome da se prisjetimo da je jedino mukotrpan rad na organizaciji i političkoj transformaciji put u održivu budućnost. Problem je u tome da unatoč brojnim dokazima da je zelena budućnost i nužna i moguća, mi kolektivno sve dublje tonemo u zamku zelenog konzumerizma.

Jeftina hrana je prijevara

U vašoj knjizi “Stuffed and Starved” postoji poglavlje o konceptu Slow Fooda. Sve je počelo s radikalnom etičkom postavkom, kao protest protiv otvaranja McDonald’sa u Rimu 1989, ali se danas pretvorilo u trend među bogatima. Što se dogodilo? Može li taj koncept još biti spašen?

– Radikalna ideja koja stoji iza Slow Fooda jest da svatko zaslužuje zadovoljstvo, da svatko može i treba imati mogućnost da uživa u dobroj hrani. To je jednako radikalna ideja kao slogan koji je smislila američka anarhistica Emma Goldman: “Ne želim sudjelovati u vašoj revoluciji, ako ne mogu plesati.” Uvidjeti da revolucionarni projekti moraju uključiti i užitak i radost, barem tako mislim, važan je način da se u njih uvuče više ljudi. Naravno da je i politika bitna – originalne ideje koje su dovele do Slow Fooda nisu bile dosadno samozadovoljavanje – i osnivači tog pokreta su shvatili da je potrebno imati i novca i vremena da bi svatko mogao jesti dobru hranu. To je, recimo, razlog zašto su surađivali s poljoprivrednim sindikatima u pokušaju da dovedu do većih nadnica i duljih pauza za ručak. To je mala ali važna pobjeda, koja ukazuje na dublje promjene, nužne da svi imaju pravo na zadovoljstvo. Premda djelomično postaje nešto poput ekskluzivnog kluba za srednju klasu, uz Slow Food pokret dolaze izuzetno radikalne ideje koje promoviraju mladi aktivisti, posebice u Europi i SAD-u. Ako se oni mogu povezati s pokretima siromašnih, kako kod kuće tako i u inozemstvu, mislim da koncept može biti spašen, čak i veoma koristan u organiziranju prema održivom sistemu prehrane.

Kako objasniti paradoks – time se vraćamo naslovu vaše netom spomenute knjige – da danas više od milijardu ljudi na svijetu gladuje, dok istovremeno više od milijarde ima problem s viškom kilograma? Zašto su te dvije stvari posljedica istog sistema?

– Pretvaranjem hrane u robu uvodi se jednostavno pravilo: što više novca imate, to bolje možete jesti. Ako nemaš novca, ne možeš ni jesti. To je razlog zašto milijarda ljudi gladuje – danas ne postoji oskudica hrane, ali kod gladnih vlada oskudica novca. Ako imate malo novca, možete jesti samo ono što je najprofitabilnije za korporacije, hranu koja ima previše soli, masnoće i šećera. To je razlog zašto su na globalnom sjeveru gojaznost i debljina posebno raširene među najsiromašnijima u društvu.

U nedavnom intervjuu sa Stephenom Colbertom ustvrdili ste da bi McDonald’sov hamburger zapravo trebao koštati 200 dolara. Zašto je jeftina hrana prijevara?

– Naš industrijski sistem prehrane proizvodi stvari poput hamburgera uz nevjerojatne male troškove tako što eksternalizira njihove društvene i okolišne troškove – tako što te troškove plaćaju drugi, tako što ljudi imaju premale plaće (neki dijelovi SAD-a su, primjerice, krcati ropstvom u poljoprivredi) i tako što oni koji su presiromašni da bilo što drugo konzumiraju još na kraju moraju plaćati ogromne troškove zbog zdravstvenih problema.

Pesimist intelekta, optimist volje

U vašoj najnovijoj knjizi “The Value of Nothing” uvodite zgodnu metaforu povezujući rijetki neurološki poremećaj zvan Antonova sljepoća s načinom na koji shvaćamo današnju ekonomiju. Koje su glavne karakteristike te ekonomske bolesti?

– Antonova sljepoća je rijedak neurološki poremećaj zbog kojega vjerujete da možete vidjeti makar ste slijepi. To je metaforički način da promislimo o tome kako ne uspijevamo ispravno vrednovati svijet kada koristimo cijene. Čak i ako prihvatite da su cijene ishod različitih zbrojeva potreba i ponuda, proces pretvaranja stvari u robu izostavio je najveće društvene transformacije. Kapitalizam nas je učinio slijepima na njih. I što više inzistiramo na tome da tržišta mogu riješiti te probleme, to se više samozavaravamo – baš kao oni koji pate od Antonove sljepoće.

U tom kontekstu, jedna od najvažnijih trenutačnih političkih i ekonomskih debata jest ona o “zajedničkim dobrima” (the commons): od Elinor Ostrom do Hardta i Negrija, od Prava na grad do “održivog razvoja”, ideja zajedničkih dobara pokazuje da možemo, i moramo, drugačije vrednovati svijet. Ali kako doći do ponovnog osvajanja zajedničkih dobara u svijetu kojim vladaju MMF, Svjetska banka, G20 i velike korporacije koje opstaju upravo zahvaljujući privatizaciji prirodnih resursa, javnih prostora, obrazovanja…?

– Postoje mnogi otoci nade, prostori u gradovima i ruralnim područjima, u kojima su resursi oduzeti kapitalizmu i, što je još važnije, u kojima su nađeni novi načini da se njima vlada. Sjetite se da se kod zajedničkih dobara radi kako o resursima tako i o sredstvima. Te su male pobjede dobivene mukotrpnim organiziranjem. Izazovi koji su pred nama su još veće organiziranje i još dublje pobjede, i u pravu ste kada kažete da kapitalizam otežava tu bitku. Ali to je razlog zašto sam pesimist intelekta, a optimist volje.

Bili ste jedan od organizatora protesta u Seattleu 1999.  Kako danas, desetak godina kasnije, gledate na antiglobalistički pokret?

– Napadi na SAD 11. rujna bili su strašni i pružili su upravo onu ispriku da se vlade diljem svijeta trebaju suočiti s terorizmom. Aktivisti su i prije toga, dakako, imali problema, ali nakon Al Qaidinih napada, svatko tko se protivi državi postaje terorist. Čini mi se kao da smo prisiljeni organizirati se na načine koje državni aparat neće vidjeti – to je i razlog zašto su u SAD-u pokreti oko hrane toliko popularni među mladim radikalima. No neke koalicije oko okolišnih pitanja i rada su i dalje ovdje, posebice bitka protiv industrije ugljena, koja je  izgrađena na ramenima Seattlea.

Međunarodni pokret seljaka La Via Campesina ima više od 150 milijuna članova u 69 država. Zahvaljujući njemu i imamo pojam “održive hrane”. Pored mobilizacije ljudi, koje su glavne strategije tog pokreta i kako on izgleda danas?

– To je pokret na mnogo frontova, što je i razlog zašto ih je teško sve vidjeti: postoji opozicija prema vladinim poljoprivrednim politikama, ali i kooperacija s vladama. Održivu industriju hrane eksplicitno su kao cilj usvojile države poput Malija i Nepala. Kako će to izgledati još nije izvjesno, ali promjene su toliko nove i podložne različitim dogovorima da će to potrajati još neko vrijeme. No jedna je stvar sigurna: velike poljoprivredne korporacije neće biti dio odgovora – polja Monsanta, primjerice, i dalje ostaju mete direktne akcije. U međuvremenu, postoji velika razmjena iskustava među pokretima koji se zalažu za agroekologiju: brazilski Pokret radnika bez zemlje (MST) sada ima agroekološku školu u koju dolaze drugovi iz cijelog svijeta i uče o principima održivih farmerskih sistema. Alternative se dakle razvijaju, vladavina velikih korporacija polako se smanjuje, a vlade se napadaju ili uvlače u sam pokret. I tako bi to i trebalo biti: ako pokret za održivu hranu uspijeva, to nije zbog jedne jedine promjene, nego zbog tisuću njih.