U “Pevecu” svijetli jedino božićna jelka

Prazno parkiralište, trgovački centar bez kupaca, zamračeni dućani. Ništa nije kao nekoć u “Pevecu”, osim njegovih upornih radnika. Razgovarali smo s njima tokom štrajka, u restoranu tog centra na zagrebačkom Jankomiru, gdje se svakodnevno okupljaju zahtijevajući zadnje tri neisplaćene plaće. Stotinjak radnika 24 sata dežura u osmosatnim smjenama. Kako su nam rekli, u najboljim danima, na otvaranju “Peveca” prije šest godina, na Jankomiru ih je radilo čak 250.

Problemi su započeli ljetos kad je počelo otkazivanje ugovora na određeno vrijeme. Koliko su se zapravo spasili oni koji su još tada prestali raditi u ovom trgovačkom centru najbolje pokazuje agonija sadašnjih radnika. Oni ne znaju kad će dobiti zaslužene plaće i hoće li božićne i novogodišnje blagdane dočekati u toplini doma ili na ulici zbog neplaćenih rata kredita.

Radnici čuvaju imovinu

– Tridesetak naših djelatnika raspoređeno je u smjenama, od šest sati ujutro nadalje, ovisno kako tko može zbog obitelji ili nekog posla u fušu. Vodimo i evidenciju o tome tko kad dolazi i odlazi, kako poslije ne bi bilo prigovora – objašnjava Nikola Šuman iz Sindikata radnika trgovine Hrvatske.

Iako su u štrajku, radnici “Peveca” budno paze na imovinu tvrtke. Roba u prizemlju i na katu nadgledana je videonadzorom. Kretanje prostorom dućana strogo je zabranjeno. Kako navodi koordinator objekta, sve je pod alarmom, a vrijednosti su u sefu pod ključem.

– Neka gospodin Pevec zna da se roba čuva i da se lako može nastaviti s radom, čim isplati plaće. Radnici nisu ti koji su uništili njegovu trgovinu. Nije trebao tražiti neprijatelje među nama radnicima, nego među svojom bivšom upravom – poručuje Šuman.

Koliko su ovi radnici ljudi od srca pokazuje i Suzana Golubić, djelatnica Odjela cvijeća i vrta, koja usprkos štrajku brine o biljkama.

– Cvijeće mora biti zaliveno, nije ono krivo što nismo dobili plaću. Ako mi propadnemo, ne mora i cvijeće. Pa četiri godine pazim na njega, ne mogu ga sad pustiti da uvene – kaže Suzana, kojoj suprug i kći rade, pa od njih “žica” za prijevoz do posla. No ni sama ne zna kako će platiti zaostale rate kredita. Nada se da bi banka mogla uzeti u obzir molbu sindikata da se kredit malo prolongira.

Velimir Stojić opisuje nam svoju tešku situaciju nakon tri godine rada u “Pevecu”.

– Kad platimo režije, moja četveročlana obitelj živi od 500 kuna mjesečno. Majka mi je teško bolesna, a trenutno živimo od njene plaće, inače smanjene zbog bolovanja. Otac je na burzi rada, ima 55 godina, a sestricu smo morali ispisati iz vrtića. Radio sam svašta prije, kao konobar i kao dostavljač, ali zadržao sam se u “Pevecu” jer sam mislio da je riječ o firmi koja dobro posluje. Dnevno pošaljem i dvadeset molbi za posao, no samo me drže na tihoj vatri, jer nikad nema jasne odbijenice – priča Velimir.

Rođaci umjesto stručnjaka

Među onima koji ne traže ništa neobično nego, kako kažu, samo žele ostvariti svoje ljudsko pravo i naplatiti svoj rad, su i Marko Matanović i njegova supruga Vera.

– Nakon 36 godina radnog staža, od čega četiri godine u “Pevecu”, nisam mislio da će taj brod potonuti. Smatrao sam da će imati dugu i uspješnu plovidbu. Sad mi je zbog neisplate plaća sve stopirano, ovrha je stigla i ne znam kako ću se izvući iz dugova. Na sreću, barem je sin brzo našao posao negdje drugdje. No i njemu tamo duguju dvije plaće – kaže nam Matanović.

Pet godina na Jankomiru radi bračni par, predstavimo ih kao Darka i Marinu, koji zasad preživljava uz pomoć nešto ušteđevine.

– Da nije nešto novca koji smo uštedjeli ne bismo uspjeli pokrpati rupe od dugova. No kredite je teško plaćati i ne znamo kako ćemo se izvući ukoliko nam ne isplate plaće koje nam duguju. Nadamo se da će nas preuzeti neki gazda koji će voditi brigu o nama i nagraditi naš rad zasluženim plaćama – nada se Darko. Na temelju vlastitog obrtničkog iskustva komentira nastalu situaciju u “Pevecu”.

– Sve se moglo spasiti da na čelu nisu bili rođaci i prijatelji, kojima je previše vjerovao, umjesto da se pouzdao u stručnjake.

Pevec je imao dva centra u Zagrebu. Onaj na Žitnjaku zatvoren je nekoliko dana prije štrajka zbog neplaćanja najma za prostor, nakon čega je na Jankomir prešlo četrdesetak radnika. Među njima je i Nikolina Križanić, koja je u veleprodaji radila osam godina.

– Podstanarka sam u Zagrebu i veoma mi je teško živjeti bez ikakvih primanja. Uspijevam jer mi pomažu roditelji iz Karlovca. Sad sam u štrajku, zajedno s ostalim kolegama, ali na raspolaganju sam tvrtki, jer mislim da će se sve povoljno riješiti. Svi smo mi ovdje voljni raditi, bez obzira na to hoće li vlasnik ostati isti ili će nas netko preuzeti – kaže Nikolina Križanić. Objašnjava da su svima osjećaji izmiješani, od čuđenja zar je moguće da im se takvo što dešava do ponosnog stava da će do kraja istjerati svoj naum i raditi za plaću, za bilo kojeg vlasnika.

Solidarni obrok za šest kuna

Dani štrajka prolaze u druženju, razgovoru i igrama. Skuha se kava, donesu domaći kolači i užina, sve u prostoru restorana, kod ulaza u zgradu. Štrajkači skupljaju novac kako bi zajedno pripremili neko jelo. Kupe kruh, meso, vreću krumpira i na kraju obrok, kako kažu, po osobi košta samo šest kuna. U ogromnom prostoru, u kojem je toplinu potražilo i nekoliko mačaka, plinsko grijanje nije uključeno. Prostor restorana samo donekle može zagrijati nekoliko električnih grijalica, pa se jakne skidaju tek kad se ide igrati partija stolnog tenisa.

U ovim teškim mjesecima Daliboru Vogrinecu financijski pomaže obitelj.

– Pet godina sam radio u “Pevecu” i nikad mi nije dodatno plaćena niti jedna nedjelja, niti jedan prekovremeni sat – kaže nam Dalibor.

Njegov suigrač u ping-pongu Dean Pavlenjak u sličnoj je situaciji, a pomoć dobiva od roditelja u mirovini te pokušava pronaći drugi posao, no zasad neuspješno. Adriano Tomašević, koji štrajk krati belotom ili križaljkama, ima sličnu priču.

– Živim s mamom od njene plaće, a nije lako jer imamo kredite. Opremili smo i novi stan, a banke nemaju osjećaja za ljude pod kreditima. Zato smo tu, da izvučemo svoja prava kako znamo i umijemo, jer mi ne izgleda da će ih država ostvariti. Dolazi Božić, a ljudi nemaju ni za osnovne namirnice, pa izgleda da nam ništa lijepo ne dolazi – priča Adriano.

Zoran Filipović objašnjava da samo traže ono što su zaslužili svojim radom.

– Ako je sad u “Pevecu” tako, tko zna hoće li sutra negdje drugdje biti još gore. Sve je to začarani krug, jer kad mi kao trgovački lanac propadamo, onda propadaju i manji dobavljači – dodaje Zoran.

 Kolinje spašava stvar

– Ljudi se i u najvećem jadu znaju nasmijati – kažu radnici “Peveca” i to odmah dokazuju svojim ponašanjem.

– Ostajemo zajedno do kraja – kaže odlučno Martina Ponoš, Siščanka koja je došla pružiti podršku svojim kolegama, izloživši nam pritom svoju životnu situaciju.

– Muž mi je glazbenik i zasad imamo dovoljno da s dvoje djece možemo dobro živjeti i bez moje plaće. Naravno da bi i ona dobro došla kao dodatni izvor prihoda, posebno jer se sa svojom plaćom osjećam neovisnija – kaže Martina Ponoš, koja se zajedno s još tri kolegice trudi pronaći posao u nekom drugom trgovačkom centru gdje bi ponovno radile zajedno.

– Kad bi se barem jedna zaposlila negdje drugdje, povukla bi onda i nas ostale – smatra Tatjana Mihalić iz Vrbovca, u slobodno vrijeme pjesnikinja, koja kao podstanarka živi u Zagrebu s bratom studentom, a pomažu im roditelji.

Njenoj kolegici Nevenki Hajdinović za kriznog vremena pomažu roditelji, bez kojih ne bi mogla doći ni na štrajk, jer stanuje u Željeznom Desnom kod Siska.

Stjepana Jančeca iz Zdenčine spašava to što živi na selu.

– Dodatnu hranu nije potrebno kupovati jer hranim kokice, a nedavno smo imali i kolinje. Na sreću, žena mi radi, a koju kunu zaradi i naš sin student, koji radi preko student-servisa – kaže Stjepan.

U gledanju televizije zatekli smo Svjetlanu Horvatić koja je kao blagajnica radila šest godina.

– Kao samohranoj majci nije mi lako ne primati plaće, pa mi novac posudi moj otac. Slala sam molbe za poslove, obećavali su da će me zvati na razgovor, ali to se nije dogodilo. No, još ništa nije propalo u “Pevecu”. Svi mi ovdje imamo pozitivno mišljenje o skorom, dobrom rješavanju ovog problema. Zaista bi mi bilo žao da bude drugačije, da se raspadnemo, jer kao kolektiv veoma dobro funkcioniramo – priča Svjetlana Horvatić.

U “Pevecovom” centru na Jankomiru svjetlost obasjava još jedino jelku, koju su radnici ukrasili nekoliko dana prije štrajka. Postavljena u mračnom dijelu trgovine, ona pruža nadu u neku ljepšu budućnosti za ove radnike, u koju spada i dobivanje zaslužene plaće.