Nositelj grobišta

“Prije nego što će se on povući upravo sam samom sebi postavio to pitanje. I nije mi imao tko na to odgovoriti.”

Tim riječima je ugledni hrvatski književnik Ivan Aralica, vođa kluba nacionalnih mudraca i literarni čuvar državnog zavjeta, podario novinara “Večernjeg lista” kada ga je ovaj pitao “koji su bili motivi za vlast” kod bivšeg premijera Ive Sanadera. Novinar je, elem, sa svojim upitom prilično zakasnio, jer je hrvatski književnik mnogo ranije isto pitanje postavio samom sebi. “I nije mi imao tko na to odgovoriti”, veli.

Ivan Aralica pokušava nam reći da nije pri sebi. Svi smo time vrlo iznenađeni. Nacionalna književnost i recentna državotvorna misao mogle bi zapasti u ozbiljnu krizu. Čovjek se trudi nešto domisliti, postavi samome sebi određeno pitanje, ali nema tko da mu odgovori. Nikog nema doma. Uzaludno kuca na vrata svoje cijenjene ličnosti. Ne odaziva se na uporno dozivanje. Nije da on ne bi znao odgovor, naprotiv, nego je odsutan kad je samome sebi najpotrebniji. Naprosto nije pri sebi.

Mora se priznati da je to dosta zamršena situacija. Krovni nacionalni intelektualac odluči se obratiti za mišljenje krovnom nacionalnom intelektualcu, a kad tamo u svojstvu krovnog nacionalnog intelektualca – Nitko. To, doduše, nije razlog da bude uznemiren: njegov politički, stvaralački i moralni integritet Nitko neće zanijekati. I pozicija barda ostaje neupitna: Nitko neće osporiti da on hrvatsku nacionalnu dramu razumije bolje od ikoga, tim više što je Nitko mjera za sve. Jedino što su dosad mnogi znali da se tako moćna kulturna i intelektualna pojava poput Ivana Aralice može pojmiti kao Nitko (i Ništa), a sada i sam Ivan Aralica potvrđuje da ima sličnih iskustava.

U hladovini rashladnog uređaja

Istinabog, dio nesporazuma može proizaći iz puke stilske domišljatosti i stalne težnje da svoj izričaj usavršava. Hrvatski literat Ivan Aralica uvijek je naročito pazio da na originalan način opiše svoje životne i duhovne prilike, pa iz njegove autorske radionice najobičnije situacije izlaze sa šarmom krajnje neobičnosti, zbog čega, uostalom, i slovi kao veliki spisateljski majstor. Evo gotovo nasumično izabranog kratkog primjera: “Zavukao sam se u svoju radnu sobu u kojoj rashladni uređaj stvara duboku hladovinu.” (“Slobodna Dalmacija”, siječanj 1998.) One more time: “Zavukao sam se u svoju radnu sobu u kojoj rashladni uređaj stvara duboku hladovinu.”

Iz priloženog vidimo kako nas hrvatski književnik, uz pomoć magijske vještine, u samo jednoj rečenici preplavljuje mrzlom atmosferom. Hladovina je zacijelo puhala tako duboko da se piscu zamrsila frizura, dok je rashladni uređaj po svemu sudeći mirisao na vinovu lozu. Pisac bi možda upitao samog sebe otkud ta čudna kombinacija u njegovoj radnoj sobi, i to baš kad se on u nju zavukao kao ispod pokrivača, ali mu neće imati tko odgovoriti.

Ipak, odgonetnimo tu važnu enigmu: Zbog čega Ivan Aralica nije pri sebi? Odnosno – zašto mu nitko ne odgovara dok si postavlja pitanja? Pročita li se pažljivo intervju u “Večernjem listu” (gdje se hrvatski književnik, srećom, nosi s pitanjima koja mu nameće novinar, a ne on sam sebi) odgovor postaje razvidan.

Čuvar državnog zavjeta tu je nalupao takvih kvalifikacija po HDZ-u i njegovim čelnicima da ga je čisti užitak pratiti: Ivo Sanader je razbojnik, ideološki manipulator i kriminogeni autokrat, Vladimir Šeks kao pravni tehnicist za Hrvatsku je još i veće zlo od njega, Jadranka Kosor je nedefinirana i tupa ameba koja ne dopušta Darku Milinoviću da se kandidira, čitava stranka na putu je da u svom djelovanju “izbiše i zadnji trag demokratičnosti”… a razlog svemu je organizirano odustajanje od vizija i tekovina Doktora Franje Tuđmana, kardinalan proces što ga je započeo Sanader kada je “detuđmanizaciju iz prostora oporbe unio u HDZ”, i to razaranje traje li ga traje. U HDZ-u se nakupilo svakakvoga smeća – od idejnog do ljudskog – a jedino Tuđmana i njegovih zasada fatalno i neobjašnjivo nema.

Nemoguće se oteti dojmu da je upravo Vođina odsutnost razlog što se Ivan Aralica ne može pronaći. Je li hrvatskog književnika uopće itko obavijestio da je Vrhovnik kojeg čuva u sebi blaženo preminuo u Gospodinu? Aralica je, naime, i danas ispunjen Tuđmanom, samo što je ovaj već duže od deset godina mrtav, i kad pisac sebe štogod priupita, s namjerom da začuje mili glas, nitko mu ne odgovara. Obrati se svojem mislećem Ja – to jest vladaru koji radnju mišljenja za njega tradicionalno obavlja, voljenom političkom tutoru koji mu i dalje obuzima svekoliko biće – a nailazi na muk grobnice.

Svehrvatsko evanđelje

Dok je još bio živahan i pri punom zdravlju, Franjo Tuđman volio je reći kako “jedino Ivan Aralica piše točno ono što ja mislim”, a ovaj je u brojnim navratima umio opravdati ukazano povjerenje, između ostaloga tako što je razotkrivao “rušitelje hrvatske države” (među koje su spadali i “kurbini sinovi iz splitskog Ferala”), demaskirao opozicijski raspoložene intelektualce kao “krpelje koji žive na punokrvnom govečetu” (pa je među poćudna bića, krave i volove, svrstana državotvorna čeljad, skupa s rogovima, uz blagu naznaku da bi “goveče” mogla biti i sama Hrvatska), ili je pak objavljivao poduže traktate o nužnosti podjele Bosne i Hercegovine, o stvaranju etnički čistih prostora što bi se imali pripojiti hrvatskom državnom teritoriju, a k tome i poslužiti za ispašu, strogo slijedeći mentorove naputke, kao da mu ih je ovaj diktirao u pero.

Danas u “Večernjem listu” veli da je bio vidovit i predvidio izdaju njegovih lažnih sljedbenika: “Napisao sam da ga očekuje ista sudbina koja je dočekala Mojsija kad je doveo Izraelce u kanaansku zemlju i kad su mu oni rekli: zar si nas ovdje doveo od masnih lonaca misirskih, kao što kaže Kranjčević u pjesmi ‘Mojsije’. Sjećam se, kad sam Tuđmanu pročitao to, a to je bio rad napisan pred izbore, on se samo nasmijao i rekao: Pa što, pa neka je ostvarimo, a što meni bilo, bilo.”

Prizor hrvatskoga književnika koji vladaru recitira članak što će ga tek objaviti, kako bi ovaj unio sitne nadopune i ispravio eventualne greške, uistinu je dirljiv, naročito zbog pratećeg kršćanskog ugođaja i suptilne simbolike iz svetih spisa. Moguće je da Vođa nije bio sasvim zadovoljan dodijeljenim likom Mojsija, jer mu je hrvatski književnik u kasnijim radovima spremno namijenio još važnije biblijske role: “Tuđman je svoju stranku stvarao kao Nazarenac apostolat. Istaknuo je cilj – rušenje komunizma i stvaranje hrvatske države – pa tko mu se pridružio na putu, taj je i u Jeruzalem došao.” (“Vjesnik”, listopad 1994.)

Prorok dakle prorokuje, obznanjuje svoje božansko djelovanje, a hrvatski pisac bilježi apostolskim marom i slaže opus za golemo svehrvatsko evanđelje, štivo u kojem sve ključa od govečadi, Nazarenaca, krpelja, masnih lonaca misirskih i ukletih metafora seljačkih. Ta je slobodnomisleća pozicija Ivanu Aralici sasvim odgovarala, te ju je, razmatrajući jednom prilikom složeni problem nacionalnog žurnalizma, čak i programski uobličio: “Oslonac novinara na neku politiku ili nekog političara, kao na mjesto akcije i izvor informacije, čini mi se mnogo plodotvornijim od jalove osebujnosti, nenaklonjenosti, tobožnje nepotkupljivosti.” (“Večernji list”, rujan 1995.)

Kad “izvor informacije” zanijemi

Sve je, prema tome, u “osloncu” kao “mjestu akcije” i “izvoru informacije”, pa stanovita konfuzija nastaje kada “oslonac” više nije među živima, a istodobno – poput svakog dobrostojećeg božanstva – treba da živi vječno. Ranije, kada bi hrvatski književnik odlučio izraziti svoje mišljenje, iz njega bi progovarao Vrhovnik. Još ranije, iz njega bi progovarao Maršal, mada to nije zgodno spominjati. Sada nikog nema i vlada jezivi muk. Zašto su Sanader, Kosor, Šeks i druge HDZ-ove štetočine Tuđmana bezdušno pokopali? – pita se uzvrpoljeni hrvatski literat, a odgovora niotkuda. Samo zbog toga jer je neko neodgovorno tehničko lice proglasilo kliničku smrt?! Kakva je to jalova osebujnost i nenaklonjenost?!

Budući da je nekoć pisao i mislio ono što mu Franjo Tuđman govori, današnji Ivan Aralica, ostajući vjeran svojim stvaralačkim navikama, samo je ambalaža za mrtvoga vladara. A kada u sebi ponosno i samoprijegorno tegliš pokojnoga političkog vođu, vjerojatno proces njegova raspadanja uzrokuje nemalu duhovnu pustoš. Tražiš se, a nikog ne nalaziš. Postavljaš si pitanja, a nema tko na njih odgovoriti. “Izvor informacije” ne ispušta iz sebe glasa. Živi pisac zanijemi jer mrtva usta ne govore.

Da dobrovoljnom nositelju svojih ostataka može dolično zahvaliti, tvorac države bi to zasigurno učinio. Možda bi čak ovlastio svetog Petra ili kakvog činovnika iz pakla da mu prikači Danicu s lubanjom i pleterima, zbog posebnog doprinosa u širenju njegova značaja, koji više nije sveden tek na povijesno-državnu domenu. Zahvaljujući postojanju Ivana Aralice, Franjo Tuđman i u hrvatskoj književnosti zauzima istaknuto grobno mjesto.