Mali ekran puno krokodila

Krizno političko razdoblje, obilježeno neuspjesima Vlade i globalnom recesijom, odlaskom premijera i skorim predsjedničkim izborima, previranjima u najjačoj stranci i rastom socijalnog nezadovoljstva, moralo se u velikoj mjeri odraziti i na stanje u vrhu Hrvatske radiotelevizije kao najveće i najutjecajnije medijske kuće u Hrvatskoj, k tome u javnom vlasništvu, a koja stoji sve gore – i poslovno i novinarski, a pogotovo što se tiče tzv. međuljudskih odnosa. I odrazilo se, kao što baš nijedna opća kriza još od tamošnje najranije ideološke čistke HDZ-a uoči rata 1991. godine, nije tako odjeknula na Prisavlju: upravo je smijenjena kompletna najviša menadžerska garnitura HRT-a, s iskrom tendencije da se promjene ne zaustave na tome.

Hoće li, međutim, to doista uroditi boljim vodstvom i radom na HRT-u, pitanje je koje ište širu elaboraciju problema i strpljenje uslijed iščekivanja konkretnih imena koja će kroz koji mjesec doći na upražnjene funkcije; to se posebno odnosi na glavnoravnateljsku poziciju, koja mora biti riješena putem javnog natječaja, premda zbog toga nismo skloni previdjeti nejavni kontekst u kojem se stječe ta funkcija. Proces je ovim tek otpočeo, i moglo bi proći pola godine dok se ne zaokruži, opet u vezi s gornjim političkim momentima, stranačkim, Vladinim, predsjedničkim. Već tjednima stoga razne interesne skupine vode u tom smislu grčevitu borbu, pa se o njihovim kombinacijama i rejtingu može gotovo svakodnevno čitati u hrvatskom tisku.

Oni koji su otišli

Počnimo s kraja, od najnovijega: ostavku je dao – primoran na “stavljanje mandata na raspolaganje” – Vanja Sutlić, glavni ravnatelj HRT-a. Teško je u nekoliko riječi zapasati sve njegove neuspjehe, zbog kojih je na kraju ostao bez krajnjeg minimuma političke te ine podrške koja bi mu spasila položaj; javnoj televiziji je pala gledanost i smanjilo se povjerenje građana u nju, rastu joj gubici i padaju prihodi, česte su pritužbe na korupciju putem nabave programa iz vanjske produkcije u izravnim pogodbama, a čak se bilježi i nepotizam u kadrovskoj politici, dok odnos nekolicine glavnih pretpostavljenih s novinarima nikad nije bio tako zatrovan. Ili bar od rečene 1991. godine.

Taj dio priče zaslužuje posebnu pažnju, budući da je glavninu javno iskazanih pritužbi Sutlić prikupio kad je nedavno procurila informacija kako je lani novinarku Ivanu Dragičević-Veličković nazvao “četničkom kurvetinom”… To se zapravo nastavilo na sukob četvoro novinara – Maja Sever, Sanja Mikleušević, Lela Knežević, Robert Zuber – s njim i glavnom urednicom Informativnog programa Hloverkom Novak-Srzić, čemu odnedavno možemo dodati i odluku potonje da bez ikakvog novinarskog rezona povrh onoga cenzorskog, smijeni voditeljicu emisije “Dossier.hr” Anu Jelinić. I mogli bismo tako nadovezivati stvari unedogled, no zaključak bi bio isti, naime, taj da na HRT-u nije presudan profesionalni, nego politički ili privatno-karijeristički kriterij.

No, s Vanjom Sutlićem sad su pali i ostali ravnatelji, oni koje glavni ravnatelj HRT-a imenuje po stupanju na dužnost, tako da odlaze i Blago Markota (ravnatelj HTV-a), Davor Mezulić (ravnatelj Hrvatskog radija) i Josip Guberina (ravnatelj Glazbene produkcije HRT-a). Hloverka Novak-Srzić, s druge strane, već danima odlaže istu sudbinu, poručujući da je jako bolesna te ne može doći na očitovanje bez kojeg, pak, ne može biti smijenjena; za to vrijeme neki mediji javljaju da se rekreira u prirodi, ali i da vrijedno lobira za svoj spas. Bez obzira na realno nepovoljnu konstelaciju po nju, posljednju informaciju možda ne bi trebalo bezrezervno podcijeniti, znajući za kapacitet i političko zaleđe te novinarke koja, ukratko, predstavlja jedan od posljednjih aktivnih relikata režima Franje Tuđmana.

Oni koji dolaze

Ovo nije samo prvi put da je neki sastav Programskog vijeća HRT-a uspio u nakani da zakonskim putem smijeni ravnateljstvo, nego ujedno i prvi put da vijeće ide do kraja – bar kako sad stoje stvari – s odlukom da se smijeni i glavna urednica Informativnog programa, a zbog nepoštivanja novinarskih sloboda i neprofesionalnog odnosa prema sadržaju programa; prvi put je locirana odgovornost glavnog urednika, što bi kao presedan moglo postati dragocjenim modelom. Oko toga se inače vodila prava interna borba u Programskom vijeću, gdje je jedna polovina članova drugoj postavila ultimatum baš s obzirom na slučaj Hloverke Novak-Srzić, da bi naposljetku došli do takvog konsenzusa.

Ali, okrenimo se budućnosti, jer je već počela i neslužbena licitacija za te pozicije, koje svakako predstavljaju moćan adut za one koji u perspektivi kane ubirati profit na svoj sadašnji političko-burzovni rizik. Ako ne računamo na stare planove novog ministra gospodarstva Đure Popijača, koji je donedavno bio predsjednik Programskog vijeća HRT-a, prvi potez nakon Sutlićevog odlaska povukao je Popijačev bliski suradnik Siniša Grgić, član istog vijeća koji je njime posljednjih tjedana i predsjedao kao vršitelj dužnosti. Na sjednici Programskog vijeća koja je započela ostavkom Vanje Sutlića i najbližih mu suradnika, mjesto predsjednika preuzeo je časnik HV-a i predstavnik braniteljskih udruga Zvonko Milas – navodno blizak premijerki Jadranki Kosor – a potom je Grgić za vršitelja dužnosti glavnog ravnatelja predložio Josipa Popovca, glavnog producenta HTV-a. Tome su se odmah usprotivili članovi vijeća Hašim Bahtijari i Tomislav Meštrić, i to prilično oštro. Meštrić, inače u vijeću predstavnik zaposlenika HRT-a, prepoznao je u tome Grgićev osobni interes, smatrajući ga “duboko involviranim”. Bahtijari je primijetio da su se u njegovo vrijeme “tako birali predsjednici razreda”. Ipak, jedini je Grgić imao spreman prijedlog za v.d. glavnog ravnatelja, pa je Popovac na koncu imenovan, da bi zatim on sam postavio vršitelje dužnosti za preostale pozicije: Mislav Stipić bit će v.d. ravnatelja HTV-a, Zoran Mihajlović v.d. ravnatelja HR-a, a Sanda Vojković v.d. ravnateljica Glazbene produkcije.

Kako saznajemo iz kuloara, članovi Programskog vijeća očekivali su da Grgić za glavnog ravnatelja predloži svog prijatelja, dosadašnjeg glavnog tajnika HTV-a Mislava Stipića, no on ih je zatekao isturanjem manje im poznatog Popovca. Tako je otvoreno novo poglavlje kadrovske borbe u vrhu HRT-a, mada se Siniša Grgić već izvjesno vrijeme spominje kao najjači pretendent za vlast nad HRT-om. Ako bi on zaista ostvario prevagu, osobno ili s akvizicijama, nakon što prođe razdoblje “vršenja dužnosti” na funkciji glavnog ravnatelja do javnog natječaja za novog čelnog upravitelja HRT-a, a taj postupak će trajati od dva do šest mjeseci, moći ćemo kazati da je konačno na toj instituciji realiziran i formalni strukturni prevrat u uzurpiranju javnog medija za svrhe i u interesu privatnog kapitala.

Siniša Grgić je privatni poduzetnik koji se već godinama skriva iza općedruštvenog interesa i pokreće projekte u znaku javno-privatnog partnerstva iliti, ako ćemo nazvati stvari malo preciznije, parazitizma privatnog interesa nad javnim resursima. Trenutno se predstavlja kao predsjednik Zavoda za poslovna istraživanja, ustanove iza čijeg se zvučnog naziva krije obična privatna firma sa zapanjujuće malo radnog sadržaja. Ali, to nije Grgića omelo da umalo državi proda svoj ZAPI, prije nekoliko godina, za nevjerojatnih 30 milijuna kuna; Slavko Linić je prepoznao klasičnu muljažu i nadignuo dreku te zaustavio kupnju.

Oni koji čekaju

Slično je s Nacionalnim rodoslovnim centrom, institucijom opet u njegovu privatnom vlasništvu, koja je u krajnje sumnjivim okolnostima na otoku Koločepu otkupila istoimeni hotel od države, pred nosom Goranu Štroku i Emilu Tedeschiju kao – boljim ponuđačima. Ali, Grgić je isturio ponudu uvijenu u bombastični projekt inovativnoga znanstveno-turističkog karaktera, pod nazivom “Otok znanja”, za kojim će se narednih godina povlačiti trakavica raznih skandala. No, i u tome je projektu Grgić pokazao jednu vrijednu odliku što mu očito donosi prednost pred konkurencijom: on imena s težinom umije vješto povezivati, i upravo je nevjerojatan broj poznatih što su na raspolaganje dali svoj potpis pod njegove projekte prelijevanja iz šupljeg u prazno.

Njegove veze prema bivšem hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu možda više nisu toliko upotrebljive, ali Siniša Grgić nije od onih koji će zanemariti specifičnost aktualnog trenutka u kojem su svi odnosi fluidniji negoli inače, a on pritom može posredno zastupati i poneke ministre iz Vlade u privatnom mamuzanju idealnog zadružnog kljuseta od institucije… Stražnja vrata za lakši prodor i nametanje novih likova bit će u svakom slučaju otvorena širom tek zakratko, dok se interesne skupine po strankama i privatno-poduzetničkim lobijima opet ne konsolidiraju i ne uvežu kao suradnici, a ne isključivo konkurenti, te dok se opet ne uspostavi čvršći nadzor nad državnim aparatom, što znači jednako nad HRT-om kao i nad državnim odvjetništvom.

Utoliko mnoge treba još imati na umu, i samoga Grgića i njegove pouzdanike, uza sve i predstavnike zajedničkog interesa s Đurom Popijačem – na što se vezuje i volja premijerke Jadranke Kosor – te predstavnike privatnog interesa koji preko javne televizije crpe desetke milijuna kuna godišnje (novog, jedanaestog člana Programskog vijeća, uskoro će predlagati sam HUP!), zatim direktora programa HTV-a Božidara Domagoja Burića kojeg pamtimo i po nedavnim šovinističkim ispadima u poslovanju, pa smijenjenog Blagu Markotu koji bi se također mogao vratiti u igru (znamo kako su pri obaranju dosadašnjeg menadžmenta više puta promiješane karte, kako su se ubrzano mijenjale strane). Ima njih, bit će tu još i ponekog iznenađenja, i dok čekamo na ishod njihova prestrojavanja, ostat ćemo na posve uopćenom dojmu kako se na Prisavlju, u stvarima od javnog interesa, svakako i dalje može očekivati ama baš svašta.