Heroj radničke klase

Zakrkala je gadna snježina te zime prije točno trideset godina, i to već za Dan Republike. Desetak dana kasnije, u noći s osmog na deveti prosinac 1980., radiostanice diljem svijeta do besvijesti su ponavljale novi singl Johna Lennona “Just Like Starting Over”, a da nikome od nas balavaca, koji smo čučali kraj radioaparata i tada jedva natucali pokoju englesku riječ, nije bilo jasno zbog čega. Onda je ujutro netko u školu donio sićušnu vijest iz “Večernjaka” koja je izgledala kao preuranjena, iznimno stupidna prvoaprilska šala. “U New Yorku ubijen John Lennon”.

Prvu vijest o ubojstvu, na vijestima CBS-a objavio je znameniti Walter Cronkite, čovjek koji je Americi obznanio smrt J. F. Kennedyja. No danas bizarno zvuči da ondašnja TV Zagreb, iako nadaleko čuvena po uštogljenosti, ipak u glavnom dnevniku nije našla shodnim spomenuti da je otišla jedna od najvećih ličnosti popularne kulture 20. stoljeća – takva su bila vremena. Danas bi prvih 35 stranica dnevnih novina vrištalo o tome.

Veći od Isusa

Ubojici, koji ne zaslužuje da mu ime bude spomenuto, dobri John minutu je ranije potpisao primjerak novog albuma. Nakaradnu inspiraciju za svoj imbecilni čin poremećeni zločinac je opravdao jednim toliko nevino čistim djelom kao što je Salingerov “Lovac u žitu”, knjigom što ju je tog trenutka nosao u džepu. Tako je završio fizički život jednog superiornog ljudskog bića.

Lennon je bio genij neumornog uma, virtuoznog kompozitorskog umijeća, lajave duhovitosti, briljantne ironije, markantne fizičke pojave. Krasile su ga gotovo nepogrešive etičke procjene, odlikovao se instinktom za pravdu, vatrenim idealizmom i urođenom hrabrošću, bio je posve cijepljen od konformizma. Posebno se među glazbenicima isticao kao rijetko, potpuno izgrađeno političko biće.

“Vi na jeftinim sjedalicama tapšite rukama, ostali mogu samo zveckati nakitom.” Tko ne zna ovaj briljantni štos izvaljen iz Lennonovih usta na koncertu pred Kraljicom Majkom? Nekoliko godina kasnije – kako prokleto bezobrazno – poslao je šofera u kraljevsku palaču da vrati odlikovanje, u znak protesta prema podršci Velike Britanije Sjedinjenim Državama u vijetnamskom ratu.

Bio je velik u Beatlesima, kad ih je neprestano vukao prema novim umjetničkim, ali i filozofskim izazovima. Natjerao ih je da zauvijek kažu zbogom klišeima – još 1966. prestali su održavati koncerte jer se na njima ionako ništa nije čulo od vrištanja. Počeli su snimati iznimno promišljene albume čiji koncepti, kompozitorsko umijeće i poetska vrijednost nikad neće biti nadmašeni. Postali su, kako je sam Lennon ustanovio i izazvao bijes kršćanskih fundamentalista, “veći od Isusa”. Ova izjava urodila je javnim spaljivanjima njihovih ploča diljem američkog juga. Osim od Džizusa Krajsta osobno, nakon raspada grupe, John Lennon postao je veći i od samih Beatlesa, kao jedinstveni umjetnik-aktivist.

I danas ga krste herojem radničke klase, prema njegovoj pjesmi “Working Class Hero” u kojoj je na autoironičan način opisao bolno iskustvo s okrutnim klasnim sistemom Ujedinjenog Kraljevstva, koji je najdublje prezirao.

Službeno opasan

Današnje rock zvijezde su tek zastrašujuće isprazne prdonje, manekeni liberalnog kapitalizma. Inače briljantni glazbenici, ali zastrašujuće društveno nesvjesni White Stripes, kad ih novinari zapitaju o ratu u Iraku, izgovaraju nepovezane mentalne sklopove tipa: “Uhhhhmpfgh, pa znate, ovaj, je li, ne bi se šteli mešat’, mi smo umjetnici a ne političari…” Dylan, Stones, Doors, The Who odavno su prodali najveće glazbene dragulje reklamnoj industriji za oglašavanje bankovnih kredita, automobila i vešmašina.

No prije četrdesetak godina vlasti su se doista bojale tipova poput liverpulskog lajavca. John Lennon je službeno bio – opasan čovjek. U Rusiji, carinici su školskim šestarima uništavali ploče na aerodromima – jer Beatlesi su bili neslužbeno zabranjeni. Tada su dovitljivi mladi Rusi radili kopije rijetkih prošvercanih albuma na jedinim raspoloživim primjercima plastike – rendgenskim snimkama. U Sjedinjenim Državama, gdje se Lennon nastanio sedamdesetih, Richard Nixon grozničavo je tražio način da ga šutne u tur i deportira natrag preko bare.

Pozovu tako Lennona na američku televiziju, a on sa sobom dovuče vođu Crnih pantera Bobbyja Sealea. Upriliče neku malograđansku svečanost u slavu mu lika i djela, a on održi opak politički govor, od čega se svi useru. Vladarima Bijele kuće nije bilo ugodno kad bi slušali stotine tisuća demonstranata kako ispred ulaza pjevaju njegovu “Dajmo šansu miru”, pa se tražio način da to pod hitno prestane.

Stoga je Lennon postao predmetom praćenja i prisluškivanja FBI-a, po naredbi Edgara J. Hoovera. Nixon mu je u tuđmanovskoj maniri čak izravno zaprijetio da se ne miješa u politiku. Zajedno s Yoko Ono, Lennon je davao nerazumno ogroman novac feministkinjama, Indijancima, ljevičarima te inim subverzivnim društvancima. Javno je pozivao na otpor regrutaciji i podržao IRA-u, a britanski špiclovi iz MI5 tvrdili su i da pobunjenim Ircima daje novac.

U ožujku 1972. John & Yoko primili su nalog za deportaciju, u roku od 60 dana. Razlog: novčana kazna zbog posjedovanja lakih droga krajem prethodnog desetljeća u Londonu. Nakon Nixonova pada 1973., ofenziva države je oslabjela. Odvjetnici su pobili optužbe i Lennon je dobio spor na dan rođenja drugog sina, Seana, 9. listopada 1975. Tridesetak godina kasnije, otkrivena je izravna prepiska na relaciji Hoover-Nixonov ured o praćenju Lennonovih proturežimskih aktivnosti.

Rođen pod bombama

Postoji teorija da su Beatlesi i Stonesi bili toliko gladni uspjeha, čvrsti i neumorni jer su Lennon/McCartney i Jagger/Richards svi redom ratna djeca, rođena pod najgorim nacističkim bombardiranjima. Zapravo je cijelo Lennonovo odrastanje bilo emocionalna bomba: otac ga je napustio, majka mu je poginula kad mu je bilo sedamnaest, odrastao je s legendarnom tetkom Mimi i ostalom rodbinom. Koliko god obilježeno društvenim angažmanom, njegovo solo stvaralaštvo nosilo je pečat emocionalnih trauma iz djetinjstva i adolescencije, u čijem je rafiniranom ogoljivanju bio podjednako maestralan.

Lennon je bio toliko drugačiji od drugih “buba”: od tupasto šarmantnog bubnjara Ringa Starra, od sofisticiranog, prelijepog i upristojenog sir Paula McCartneyja, čak i od tankoćutnog Georgea Harrisona koji mu se 2001. tiho pridružio u vječnosti, a 1999. je također bio žrtvom manijaka koji ga je teško ranio nožem u vlastitoj kući.

Danas fanovi Beatlesa još uvijek bez utjehe duboko proživljavaju Lennonovu smrt, koja je svojom brutalnošću oživotvorila mokre snove američke desnice. Trideset godina kasnije, profesionalni čuvari sjećanja stavljaju ga u Hall of Fame, čak mu je i Vatikan službeno oprostio fatalnu konstataciju da je kršćanstvo na izmaku, ali fućkalo bi se starom Johnu za sva ta sranja. Jer tamo gore John Lennon od Liverpoola i danas pjeva “Strawberry Fields Forever”, onako nonšalantno otežući u polufalsetu “živjeti je lako sa sklopljenim očima…”, a ono đubre koje misli da je ubilo ovog potpuno besmrtnog divnog čovjeka i još se usuđuje redovito tražiti pomilovanja, zaslužilo je da mu se ime ne spomene ni ovdje niti ikad više.

Deset najangažiranijih pjesama solo karijere

– Woman Is The Nigger Of The World – posvećeno ženama koje su ga odgojile i feminističkom pokretu;

– Sunday Bloody Sunday – o pokolju Iraca u Derryju 1972.;

– Attica State – o pobuni u zatvoru Attica sa 40 mrtvih;

– Angela – za Angelu Davis, članicu Crnih pantera i Komunističke partije SAD-a;

– John Sinclair – menadžeru MC5, aktivistu Bijelih pantera kažnjenom s deset godina zatvora zbog dva jointa marihuane;

– Imagine – antireligiozna, nekonvencionalna, antikapitalistička, prihvaćena samo zato jer sam je upakirao u šećer (Lennon):

– Scumbag – posvećena kome drugom nego Richardu Nixonu;

– Happy Xmas (War Is Over), Power To The People, Give Peace A Chance – himne antiratnog pokreta.