Zgrabi nagradu i bježi
Ne zna se kome je bilo teže, dobitnicima Nagrada hrvatskog glumišta koji su se prošle srijede kreveljili na pozornici HNK-a i neprestano nekome zahvaljivali, onima koji su tome prisustvovali iz polupraznog gledališta ili onima koji su ovu nazovi-priredbu gledali na TV ekranima. Centralno priznanje za scensku umjetnost u Hrvatskoj pokazuje se već prilično dugo kao festival namještenih osmijeha i kao praznjikava malograđanska zabava, ako je na toj svečanosti od njenog osnutka 1992. godine do danas uopće ikada bilo nečeg iskrenog i vitalnog. Sama svečanost utrkuje se sama sa sobom, iz godine u godine, po pitanju lošeg ukusa, pa je teško reći hoće li sljedeće godine dodjela nagrada za scenske umjetnosti biti još besmislenija nego što je to bila ove. Iz tog vizualnog košmara na pozornici HNK-a može se jedino zaključiti da su razne pogrešne i suprotstavljene energije domaće kulture konstantno na okupu među onima koji odlučuju kako će čitava stvar biti organizirana.
Ove godine, na samom početku, još dok je publika u svečanim toaletama zauzimala svoja mjesta, bio je prikazan dokumentarac u režiji Georgija Para iz 1960. o stogodišnjici Hrvatskog narodnog kazališta. U filmu, koji je očito napravljen u zlatno vrijeme socijalizma, spominje se kako je Hrvatsko narodno kazalište “izraslo iz bratske energije jugoslavenskih naroda i narodnosti” i kako mu pripada “centralno mjesto narodnog progresa u kulturi”, sve to pred potpuno ravnodušnom publikom koja je u tom istom HNK-u praktički još nedavno bila utegnuta u istim takvim svečanim odorama na proslavi rođendana Franje Tuđmana. Da bi politička pravovjernost opet bila dovedena u stanje ravnoteže, nakon toga je spušten svečani zastor Vlahe Bukovca, oslikan motivima hrvatskog preporoda, a potom je otpjevana i himna. Onda se kao iz vedra neba pojavio muzički bend Kazališta “Kerempuh” koji je u maniri srednjoškolaca iz garaže izveo nekoliko pjesama sumnjive kvalitete.
Sama dodjela nagrada bila je izvedena po sistemu “uzmi nagradu i bježi”, u nekoj sirotinjskoj scenografiji koja je valjda izdaleka trebala oponašati glamur dodjele Oscara. Izvlačenje nagrada obavljeno je po štreberskoj formuli: red plesa, red drame, red opere, bez ikakvog šarma i s nekakvom nategnutom željom da se bude duhovit.
Zašto je dodjela Nagrada hrvatskog glumišta godinama tako mrtvački dosadna? Prvo, radi se o tome da kazalište srednje struje u Hrvatskoj već dugo nije mjesto poetskog vatrometa i scenske fantazije da bi takvo obilje uopće bilo razlog za slavlje. To pokazuju i nagrade ove godine. Za najbolju predstavu izabran je “Građanin plemić” zagrebačkog HNK-a, u režiji Krešimira Dolenčića, napuhana i pretenciozna predstava bez dovoljno unutarnjeg razloga i s puno vanjske šminke. Nagrada za najbolju režiju pripala je Robertu Raponji za predstavu “Paralelni svjetovi” Mire Gavrana, u izvedbi HNK-a u Osijeku. Ako se zna da je Miro Gavran pisac lakih nota, Robert Raponja redatelj scenske rutine, a HNK u Osijeku kazalište populističkog patosa, onda je jasno da nagradu nije mogla dobiti režija koja je po bilo čemu izvanserijska. U tom stilu, nagradu za glavnu žensku ulogu dobila je Sandra Lončarić Tankosić za ulogu u već spomenutoj osječkoj predstavi, a nagrada za glavnu mušku ulogu pripala je Jošku Ševi, pučkom zabavljaču u predstavi “Škrtičina”, u režiji Zorana Mužića i izvedbi HNK-a u Šibeniku…
Apsurd hrvatske kazališne situacije jest u tome da već nekoliko godina postoji grupa domaćih redatelja i glumaca puno svježijeg scenskog izraza, od Boruta Šeparovića i Olivera Frljića do Anice Tomić i Borisa Bakala, koja skuplja nagrade na evropskim festivalima, ali Nagradi hrvatskog glumišta ne može prići ni blizu. U takvoj nezdravoj situaciji kulturne baruštine cvjetaju razne kuloarske kuhinje, strategija nezamjeranja i međusobno opanjkavanje uzduž i poprijeko.
Potvrda takve atmosfere je izjava Dražena Ferenčine, redatelja programa dodjele Nagrada od prije nekoliko godina, koji je dva dana prije ceremonije izjavio da su sve te nagrade besmislene “jer se ljudi u hrvatskom teatru do te mjere mrze da uopće nije moguće napraviti kvalitetan program dodjele nagrada od respektabilnog značaja”. Ove je godine Tanja Cvitanović, članica žirija za dodjelu baletnih Nagrada hrvatskog glumišta, istupila iz žirija neposredno prije dodjele nagrada. Prema njenim riječima, glasanje se svodilo na “dva telefonska razgovora i jedan SMS, bez prilike za razgovor i razmjenu mišljenja”.
Tako smo na kraju došli na početak: hrvatska oficijelna kultura puna je praznih rituala i mrtvačkih ceremonija iza kojih se kesi neiskreno lice dodvorništva.