Rast je sveti cilj

Foto: Sandro Lendler

Profesor financijskog menadžmenta i član predsjedništva Društva ekonomista Hrvatske Dragan Kovačević prije dvije godine je iz SDP-a prešao u HNS, postavši, uz Radimira Čačića, glavni gospodarski strateg stranke. U razgovoru za “Novosti” Kovačević govori o namjerama Kukuriku koalicije da u četverogodišnjem mandatu Hrvatsku preobrazi u zemlju rada i visokog gospodarskog rasta.

Nakon što je Državni zavod za statistiku objavio procjenu da je BDP u trećem kvartalu narastao 0,2 posto, premijerka Jadranka Kosor najavljuje izlazak iz krize, a Ljubo Jurčić kaže da je to rezultat statističke varke, jer nam glavni motori rasta, industrija i zaposlenost, i dalje padaju. Gdje smo u ovom trenutku?

– U ovom smo trenutku nigdje, kao i zadnje dvije godine. Imamo slobodni pad ekonomije jer se krizom uopće ne upravlja. Rast od 0,2 posto rezultat je malog pomaka koji je u trećem kvartalu dala turistička sezona, ali koji se nažalost ne prati u četvrtom kvartalu. Kada bi oporavak bio na vidiku morali bismo imati neki rast industrijske proizvodnje i u četvrtom kvartalu, no nažalost mi u listopadu ponovo imamo pad proizvodnje. Čisto ekonomski i statistički, možemo konstatirati da Hrvatska ni tehnički ne izlazi iz recesije, jer su za to potrebna dva uzastopna kvartala rasta.

Društvena i moralna kriza

Ovu godinu zaključit ćemo s padom BDP-a od 1,8 posto, a premijerkine “optimistične” najave o rastu od 1,5 posto u idućoj, pa zatim od dva i 2,5 posto u narednim godinama, zapravo su deprimirajuće, jer to znači da ćemo praktički stagnirati još tri godine. Vi ste kazali da nova vlada već u prvoj godini mandata mora sebi zacrtati rast od najmanje četiri posto?

– Uz ovakvu gospodarsku politiku Hrvatska u 2011. neće ostvariti niti 1,5 posto, i bit će bliže nuli i ponovnom padu. U ovoj se gospodarskoj politici nema što mijenjati, već se mora jednostavno stvoriti novu ekonomsku politiku na sasvim drugim paradigmama. Ukoliko stope rasta budu ispod četiri posto, Hrvatska će i dalje biti u tehničkom padu ekonomije, jer joj kao visoko zaduženoj zemlji samo kamate odnesu gotovo dva do tri posto rasta BDP-a. Zato nova vlada jednostavno mora u prvoj godini imati rast od četiri posto, a u drugoj i trećoj šest i više posto. To je sveti cilj. Ako se to ne ostvari, onda ne trebamo ni čekati četvrtu godinu mandata.

Kako to ostvariti?

– Čak možemo reći: jednostavno. Ekonomsko pitanje je u Hrvatskoj čak najlakše riješiti, jer su društvena, moralna i sociološka kriza puno veći problem od ekonomske. Za nas iz ekonomije izlazak iz ekonomskog začaranog kruga je relativno lagan. To znači da stalno forsirane dvije poluge moći u društvu, a to su fiskalna i monetarna politika, zamijenimo industrijskom, odnosno politikom zapošljavanja, i regionalnom politikom. Fiskalna i monetarna politika moraju biti u funkciji ovih dviju politika. Na prvom mjestu treba biti vođenje pravilne industrijske politike i politike zapošljavanja, a uz to je vezana politika investicija. Investitor mora u Hrvatskoj biti svetinja. Onaj koji ulaže svoj novac i trud mora biti potpuno zaštićen, a država mora biti ta koja će mu osigurati uvjete. Druga stvar je regionalna politika, znači treba vidjeti gdje, što i kako proizvoditi. Generalno, ako želimo rast ekonomije, jednostavno moramo iskoristi potencijale koje imamo. A Hrvatska u ovom trenutku ima 54 milijuna kvadrata neiskorištenog turističkog zemljišta na najatraktivnijim pozicijama, ima milijun hektara neobrađenog zemljišta, a istovremeno uvozimo četiri milijarde dolara prehrambenih proizvoda. Karikirano, ako danas posijete, već dogodine možete imati žetvu. Da smanjimo izvoz i povećamo prehrambenu proizvodnju za dvije milijarde dolara, već bismo dobili rast od dva ili tri posto.

Znači, glavni potencijali razvoja su turizam, poljoprivreda…

– Energetika i tranzit. Energetika je sektor u kojem u ovom trenutku možemo raditi prve investicije, i to, naravno, mora raditi država uz potporu privatnog kapitala, ili javno-privatnog partnerstva ili bilo kakvog partnerstva koje donosi kapital, iz inozemstva ili tuzemstva. U energetici imate tržište osigurano prije nego što ste krenuli, jer danas proizvodimo svega 50 posto potrebne energije, a imamo potencijal da zatvorimo sve potrebe. Dakle, ne trebamo se čak ni tući na europskom tržištu, nego proizvoditi za sebe, počevši od hidrocentrala, termoelektrana do drugih postrojenja.

Vlada koja ne vlada

Kako bi izgledala ta suradnja države i privatnog sektora?

– Moje je mišljenje da privatnom sektoru treba dati mogućnost da se razvija maksimalno na svim područjima, pa država primjerice u energetici mora osigurati infrastrukturu za projekte u koje će investitori ulagati. Čujemo sada najave iz Adris grupe o zainteresiranosti za ulaganje u energetiku, dakle, radi se o domaćem kapitalu, a Adris ima nekoliko milijardi kuna u depozitima po raznim bankama i to je mrtvi kapital jer jednostavno nema uvjete da ga ulaže. Hrvatska u ovom trenutku čak izvozi novac, što je apsurd naše ekonomije. Mirovinski fondovi izvezli su četiri milijarde kuna u strane dionice.

Dakle, novac i ulagači postoje, a država se mora samo pobrinuti da bude posla i projekta?

– Apsolutno. Hrvatska već dugi niz godina ima vladu koja ne vlada. Hrvatska ima potencijal za koji, kada netko dođe sa strane, pita: “Što je s vama? Jeste li vi ludi, lijeni, u čemu je problem vaše ekonomije?” Ne možemo imati zemlju u kojoj gotovo nitko ne želi preuzeti inicijativu, ne želi raditi. Danas imamo model s 1,6 milijuna zaposlenih, 1,2 milijuna umirovljenika i više od 300.000 nezaposlenih. Hrvatska mora doći do dva milijuna ljudi koji rade, a sa 2,2 milijuna riješila bi sve probleme. Treba zaposliti sve, maksimalno izvući ljude sa Zavoda za zapošljavanje, dati priliku umirovljenicima kroz modele koji nisu nepoznati u svijetu. U Hrvatskoj nije problem riješiti ekonomiju. Mi ćemo je riješiti. No imat ćemo veliki problem rješavanja društvenih, psiholoških i ostalih odnosa, jer moramo prestati biti zemlja nerada, u kojoj se razmišlja kako ćemo svi biti u mirovini i kako ćemo dobro živjeti, a da ništa ne radimo.

Je li moguće u četiri godine postići tako veliki skok do 2,2 milijuna zaposlenih?

– U četiri godine ne, ali vrlo je moguće otvoriti 200.000 novih radnih mjesta. Naravno da će biti gubitaka nekih starih radnih mjesta, ali to znači da se jednostavno investicijski procesi moraju otvoriti. Morat ćemo napraviti zaokret dijelom i u monetarnoj politici, a u fiskalnoj da i ne govorimo. Tu jednostavno moramo smanjiti opterećenje na rad i na poduzetništvo, moramo ići prema vrlo maloj stopi poreza na reinvestiranu dobit, a dignuti porez na izvlačenje dobiti iz kompanija.

Kakav je u HNS-u stav o Zakonu o radu? Sindikati ne daju kolektivne ugovore, a poslodavci tvrde da nefleksibilan zakon koči novo zapošljavanje.

– Radno zakonodavstvo mora doživjeti promjene. Moramo štititi radnika, no mi imamo dvije stvari – nedovoljno zaštićenog radnika koji stvarno radi i dobro zaštićenog neradnika. S jedne strane imate ljude koji u privatnom sektoru ostaju bez posla preko noći, jer nikakvi kolektivni ugovori ne pomažu kada tvrtke odu u stečaj, a s druge strane imate državnu upravu koja se još bori za dječje doplatke i božićnice, i država im ih mora isplatiti jer će inače dobiti tužbe. To se mora promijeniti. Moje je mišljenje da se plaće u javnom sektoru trebaju i povećati, ali da tu treba stvoriti vrlo veliku prohodnost. Oni čiji rad bude ocijenjen negativno moraju napustiti državnu upravu. Mi tu u ovom trenutku imamo jako veliki višak ljudi, ali i još veći manjak jer nedostaje kvalitetnih mladih ljudi, koji znaju struku, jezike i slično. Državna uprava nije dorasla ovom trenutku u kojem se bližimo ulasku u Europsku uniju. Treba otvoriti proces prohodnosti i ako imate čovjeka koji 20 godina ništa ne radi treba mu se zahvaliti. Dobrodošao je jedino ako se probudi, počne se usavršavati i raditi.

Isplati se raditi

Je li u redu da prosječne braniteljske mirovne budu veće od prosječne plaće i treba li ulaziti u reviziju raznih stečenih statusa?

– Te stvari se moraju otvoriti. Pravi branitelji koji su invalidi, koji su izgubili dio tijela i nisu sposobni za proces rada moraju imati sve, ne samo mirovinu, nego sve što im je potrebno za život, ali to je najskromniji dio spomenute populacije. Problem je u ljudima koji imaju zdrave ruke i zdrave noge, i glavu, i oči, imaju 40 i nešto godina, a svoju su životnu perspektivu vezali za mirovinu od četiri ili pet tisuća kuna. Ne optužujem do kraja ni tog pojedinca, jer ga je društvo natjeralo iz ovih ili onih razloga da s 40 godina postane umirovljenik. Moj je opći stav da najveća mirovina u državi može biti ona koju je nakon 40 godina rada ostvario čovjek koji ima najvišu plaću, bio to sveučilišni profesor ili neki direktor. Ako je njegova mirovina 6000 kuna, ne može ni jedna privilegirana mirovina biti viša od toga, ni saborskog zastupnika ni bilo kojeg političara.

Hoćete reći da najviša mirovina mora biti ona koja je stečena radom?

– Naravno, jer time ste poslali poruku da se isplati raditi 40 godina i boriti se za dobru plaću. Nedopustivo je da netko nakon 40 godina rada prima 3000 kuna, a netko drugi nakon dvije godine Sabora deset do 12 tisuća kuna. Ako iduća vlada to ne ispravi, onda nije napravila posao.

SDP, IDS, HNS i HSU upravo su potpisali sporazum o “Savezu za promjene”, no još nije predstavljena zajednička ekonomska platforma. Radi li se na zajedničkom programu?

– Kostur programa je gotov, a mogli ste primijetiti da u zadnjih godinu dana između mene i dr. Branka Grčića iz SDP-a nije bilo kontradiktornih izjava, jer jednostavno imamo usklađene stavove što se tiče ekonomije. Tu ne bi trebalo biti problema, a u završnoj je fazi i zajednički program za sva područja, koji će se, naravno, trebati prilagođavati ovisno o tome kada će biti izbori, posebno ako se kriza bude produbljivala.

Na kojoj poziciji vidite sebe u budućoj vlasti?

– Do stvaranja buduće vlade dat ću svoj maksimalni obol na području ekonomije, a još nismo ulazili u razgovore o tome što će tko raditi. Spreman sam napraviti sve što je u mojoj moći i struci, no to nije samo pitanje mjesta u vladi, nego i u drugim resorima, što će ovisiti o političkim okolnostima i raspodjeli. Sigurno ću dati svoj puni angažman, a moj jedini uvjet za ulazak na bilo koje funkcije je da se stvori vrlo kvalitetna vlada od vrlo kvalitetnih ljudi. Ako to ne uspijemo, onda ni mi nećemo napraviti dobar posao.