Novi životni izazovi za novinare

Ninoslav Pavić, suvlasnik Europapres holdinga, najveće domaće medijske tvrtke, očekivana masovna otpuštanja novinara i grafičara iz svojih izdanja nedavno je najavio riječima da će “one koji nisu dorasli današnjim zahtjevima u novinama ili su propustili da se istaknu, na prijateljski način uputiti u nove životne izazove”. Uvid u Pavićevo prijateljstvo prema novinarima imali smo prilike doznati i iz detalja ugovora o prodaji “Slobodne Dalmacije”, koji je država s EPH-om sklopila 30. kolovoza 2005. U njemu, naime, stoji da novi vlasnik uz ime i imovinu splitskog dnevnika preuzima i brigu nad 686 zaposlenih, koje prvih pet godina ne smije otpuštati – ustvrdi li se ipak kako netko nedostaje (a to se ne odnosi na one koji će se umiroviti ili na drugi regularan način prekinuti radni odnos), vlasnik treba državi platiti 30 tisuća kuna penala za svako nestalo ime. Kao jamstvo toj obavezi uplaćeno je i milijun kuna pologa, čime bi se pokrio otkaz za 33 radnika koji bi eventualno bili otpušteni prije isteka moratorija, što je nastupio prije tri mjeseca.

Ugovor na koji smo, zahvaljujući dopuštenju jednog od njegovih (rijetkih) posjednika, imali prilike nakratko baciti pogled, spada među tajnije dokumente Hrvatskog fonda za privatizaciju: Vlada ga, naime, ne želi objelodaniti jer, kako je rečeno, “druga strana ne pristaje na objavu”. Premijerki Jadranki Kosor očito ne znači mnogo činjenica kako je riječ o prodaji medija u državnom vlasništvu privatnim subjektima, a ne o privatnoj kupoprodaji rukotvorina ili ogrjeva. Da to ni njezinu prethodniku Ivi Sanaderu nije bilo ništa značajno, dobro znamo; štoviše, on je imao i više interesa za povlašteni status Ninoslava Pavića.

Špekulacije s kapitalom

Ali, da se vratimo na načetu problematiku oko procjene novinarske vrijednosti per capita i uopće na zajedničku politiku vlasti i zainteresiranih privatnika prema toj struci: koliko znamo, preuzeti radnici “Slobodne Dalmacije” nisu imali osobitih problema s Pavićevim nastojanjima da ih prije ugovorena roka uputi u nove životne izazove, premda jesu s koječim drugim u svakodnevnom poslovanju. Dok je gazda krčmio imovinu dotad imućnih novina, usput špekulirajući s temeljnim kapitalom poduzeća na način za koji – uslijed navedene tajnosti ili drugih, ranije ovdje izdašno predočavanih razloga – možemo samo vjerovati da je nezakonit, petoljeće je objema stranama učas proletjelo. A sada se u toj kući priča uglavnom o količini žrtava kojima će se nahraniti profiterski Moloh: kroz sindikalne kuloare teče glas o mogućem prepolovljavanju sadašnjega novinarskoga kadra od oko 180 imena, a slična bi mjera trebala zahvatiti i grafičare, administraciju te ostale.

Još dalje od toga, čistka bi, prema dostupnim pokazateljima, trebala zahvatiti gotovo sva druga izdanja EPH-a, počevši od “Jutarnjeg lista” do licencnih izdanja poput “Plejboja” (koja bi se možda i ugasila). Proširimo li zor na čitavu nacionalnu medijsku scenu, vidjet ćemo kako Pavić nipošto nije jedini terminator novinarskoga kora, naprotiv – on je samo jedan među sličnim izdavačima. Nedavno smo, primjerice, svjedočili još nesvršenom davljenju medija i medijskih radnika za štrajka u pulskome “Glasu Istre”.

U riječkom “Novom listu”, čiji je vlasnik Robert Ježić po preuzimanju poduzeća s računa isisao oko 17 milijuna kuna nakupljene dobiti i prebacio ih s izlikom kreditiranja na druge svoje nemedijske tvrtke, 19. ožujka iduće godine ističe moratorij koji podrazumijeva zaštitu zaposlenih. Zagrebački “Večernji list”, u vlasništvu austrijske Štirije, prema neslužbenim se informacijama također nalazi pred razmjerno masovnim otpuštanjima, što bi vlasniku najzad omogućilo izbjegavanje obaveza reguliranih kolektivnim ugovorom.

Novine kao roba

Konačno, ne samo privatnici nego i najveći naš medij, HRT – načelno javni, u vlasništvu države – posljednjih je dana pomeo više od 300 honoraraca, radi izbjegavanja obaveza koje bi ga zakačile zbog tzv. prikrivenog radnog odnosa: za početak iduće godine najavljeno je još podosta otkaza na Prisavlju. Taj primjer, kao i držanje sudbene vlasti u slučaju “Glasa Istre”, zorno pokazuje kako su i država i privatnici složni na zadatku degradiranja medijske djelatnosti, kako bi je tako lakše podvrgli političkim i ekonomskim ciljevima u službi krupnoga kapitala.

Novine su tek roba i marketinški prostor a ne pojava od krucijalne društvene važnosti, stoga su i svedene uglavnom na tabloidno i politikantsko smeće, a novinari na jedinicu tržišta s ponirućom cijenom rada i ponižavajućom procjenom vrijednosti egzistencije u iznosu 30 tisuća kuna. To su, dakle, “današnji zahtjevi u novinama” kojima bismo trebali biti dorasli: rijetku globalnu alternativu tom svjetonazoru predstavljamo u ovom broju, kroz tekst o spasonosno osvježavajućoj pojavi WikiLeaksa.