Vijesti

Obamin “pravedni rat” u Afganistanu

Koncept “pravednog rata”, o kojem je Obama tako nadahnuto zborio u Oslu, definira se kao rat koji se vodi “isključivo u samoobrani, proporcionalnom snagom i izbjegavajući civilne žrtve”. Onaj u Afganistanu ne ispunjava nijedan od tih uvjeta

Iako je predsjedničke izbore u Americi dobio na antiratnoj retorici i distanciranju od politike svojega prethodnika Georgea W. Busha, Barack Obama odlučio je u Afganistan poslati još najmanje 30 tisuća vojnika, uz pripadajuće teško naoružanje, koji će tamo ostati neodređeno dugo. Za razliku od Busha, koji se u svojim imperijalističkim pohodima nije zamarao mišlju što će reći drugi, pa je percipiran kao bahati zločinac zbog kojega su ljudi masovno izlazili na ulice protestirati, Obami je pošlo za rukom uvjeriti pola zemaljske kugle da su ti isti ratovi ne samo nužni, već i “moralno opravdani”. Štoviše, Obama je svoju verziju koncepta “pravednog rata” elaborirao pred komisijom koja mu je u Oslu uručila Nobelovu nagradu za mir i kojoj je objasnio da je nastavak rata u Afganistanu nužan zbog toga što su teroristi Al-Qa’ide prije osam godina na američkom tlu ubili Amerikance. Ili možda zbog toga što talibani u Afganistanu tlače vlastiti narod – nije sasvim jasno, jer američki predsjednik alternira među ovim različitim pojavama, uvjeravajući pritom da njegov humanizam i mirotvorstvo nalažu podjednak angažman protiv obiju.

Ono što se prešućuje

Obama pritom ne govori o činjenici da među pripadnicima Al-Qa’ide ima najmanje Afganistanaca, a puno više građana arapskih država saveznica SAD-a i da je, kako tvrde njegove vlastite službe, boraca Al-Qa’ide u Afganistanu “ne više od stotinjak”. Ne spominje ni da paštunsko stanovništvo mahom podržava talibane pa bi, teoretski, mete američkog oružja mogli biti milijuni ljudi, s obzirom na to da s obje strane afganistansko-pakistanske granice živi 40-ak milijuna pripadnika ovog naroda. Osim toga, koncept “pravednog rata”, o kojemu je Obama tako nadahnuto zborio u Oslu, definira se kao rat koji se vodi “isključivo u samoobrani, proporcionalnom snagom i izbjegavajući civilne žrtve”, dok onaj u Afganistanu ne ispunjava nijedan od tih uvjeta.

“Nasilni sukobi neće biti iskorijenjeni za naših života”, rekao je Obama, pa će mnogi narodi morati “prijeći preko vlastite ambivalencije oko vojne intervencije” i “sumnjičavosti prema Americi, jedinoj svjetskoj supersili”. “Nije dovoljno samo željeti mir”, a “nenasilni pokret ne bi mogao zaustaviti Hitlerovu vojsku”, rekao je on u Oslu, zaključivši da to što govori “nije cinizam, već priznavanje povijesti, nesavršenosti čovjeka i ograničenja razuma”.

Nešto ranije, Obama je održao govor u američkoj vojnoj bazi West Point, gdje je objasnio “novu” strategiju u Afganistanu, onako kako ju je izložio glavni zapovjednik međunarodnih snaga u Afganistanu (ISAF) Stanley McChrystal, a Obama prihvatio bez ijedne značajnije izmjene. Saveznički će vojnici biti poslani da štite ključne gradove u južnim i istočnim dijelovima zemlje, gdje je talibanska pobuna najjača, čime će se “preokrenuti neprijateljska prednost”, potaknuti odgovornija lokalna uprava, a kombinacijom pritisaka i poticaja uvjeriti talibane da predaju oružje. Amerikancima bi se trebalo pridružiti i najmanje sedam tisuća vojnika NATO-a, uglavnom iz Europe, dok će ukupan broj američkih vojnika narasti na preko 100 tisuća, gotovo dvostruko više nego u vrijeme Busha.

Pakt s lokalnim siledžijama

Ministar obrane Robert M. Gates objasnio je, pak, da Obama ne namjerava jačati isključivo oficijelnu afganistansku vojsku, već da je “u kombinaciji više lokalnih policija i više vojski”. Američki je vrh svjestan razmjera korumpiranosti i nesposobnosti vlade predsjednika Hamida Karzaija, pa sada namjerava implementirani neku verziju politike “podijeli pa vladaj” kojom će se jačati lokalni vođe, neovisni od marionetskog Karzaijevog režima. Amerikanci će, naime, pokušati iskoristiti već formiranu dvostruku vlast na lokalnim razinama, službenu vlast i onu talibansku, iza koje stoji narod, razočaran korupcijom koja mu onemogućava normalan život.

Kako piše “Washington Post” u nedavno objavljenoj reportaži, obični građani Afganistana teško mogu pokrenuti bilo kakav posao bez da podmite službene lokalne moćnike. Oni su se, pak, obogatili na prodaji državnog zemljišta, ilegalnoj sječi drva i iznuđivanjem novca od ono malo kompanija koje tamo pokušavaju realizirati projekte novcem međunarodne zajednice. Lokalno je stanovništvo, piše američki dnevnik, toliko bijesno i razočarano tom vlašću da se radije priklanja talibanskoj vladi u sjeni, jer islamski je zakon “puno brži, a rješenje se dobiva na licu mjesta”. Pritom ti čelnici obnašaju više funkcija odjednom, ujutro su suci koji u trenutku donose smrtne presude, a popodne kao šefovi policije od farmera iznuđuju desetine uroda. Takve lokalne moćnike američki je vojni vrh sada naumio pridobiti na svoju stranu i tako uspostaviti stabilnost u zemlji.

U javnosti je, pak, najviše kontroverzi izazvalo pitanje datuma povlačenja američkih snaga iz Afganistana. Obama je u početku spominjao srpanj 2011. godine, no njegovi najbliži suradnici kasnije su objasnili da će povlačenje ovisiti o “situaciji na terenu”. Predsjednik glavnog stožera, admiral Michael Mullen, rekao je da će Amerikanci tada tek početi “prenositi ovlasti na afganistansku vojsku i policiju”, a analitičari stali objašnjavati da je cilj spominjanja srpnja 2011. zapravo bio upozoriti Karzaija da se vrijeme “bezuvjetne američke podrške” bliži kraju.

Prelijevanje intervencije u Pakistan

General McChrystal iskoristio je svaki javni nastup da demantira informaciju o fiksnom datumu povlačenja, dok je Obamin savjetnik za nacionalnu sigurnost, general James L. Jones, bio sasvim otvoren: “U južnoj Aziji imamo strateške interese koji se ne mogu mjeriti definiranim vremenskim razdobljima, ostat ćemo u regiji jako dugo.”

Novost u “Obaminom ratu” je i prelijevanje vojne intervencije u Pakistan. Američka vlada, naime, jedan dio pakistanske vojno-obavještajne zajednice optužuje za pružanje podrške pobunjenicima, pa je utoliko, kako je Obama rekao, Pakistan u srži toga plana, “važniji čak i od Afganistana”. Stoga se general Jones susreo s pakistanskim čelnicima i rekao im da će SAD unilateralno napasti pobunjenička područja u toj zemlji, ukoliko oni to ne učine sami. Ti bi se napadi trebali sastojati od kopnenih ofenziva i zračnih napada bespilotnim letjelicama, a po potrebi i “specijalnih operacija”. Takve se operacije, doduše, u Pakistanu provode praktički od 2001. godine, a nedavno je procurilo u medije da su u njima sudjelovali i plaćenici privatne kompanije Blackwater Xe, rame uz rame s agentima američkih službi.

Predsjednik Obama i u ovom je slučaju odlučio ignorirati upozorenja da se većina Pakistanaca protivi upadima američke vojske na pakistanski teritorij i drži da je upravo SAD kriv za ogroman porast terorističkog nasilja u njihovoj zemlji. Štoviše, pakistanski premijer Jusuf Raza Gilani u intervjuu njemačkom “Spiegelu” zračne je napade nazvao “kontraproduktivnima”, jer dovode do “još većeg ujedinjavanja militanata”, a ujedno i “širenja antiameričkih sentimenata diljem zemlje”. Iako je pakistanska vlast spremna boriti se protiv terorista, rekao je Gilani, “za to nam je nužna snažna podrška naroda, ali nju uz američko uplitanje ne možemo dobiti”.

Tena Erceg

 Ni Sloveniji nije lako

Gorko se varaju svi oni koji misle da će okogranični nacionalistički cirkus tek tako napustiti naše krajeve. U Sloveniji je punih godinu dana glavni režiser predstave bio premijer Borut Pahor, deklarirani liberalni socijalist koji je svoje nacionalističke mišiće vježbao upravo na Hrvatskoj. No nakon potpisivanja “kapitulantskog” arbitražnog sporazuma s premijerkom Jadrankom Kosor u Stockholmu, dirigentsku palicu nacionalističke histerije od njega je ponovno preuzela opozicijska desnica koja je, kao što znamo, svih ovih godina u slovenskoj politici držala monopol na svađu s Hrvatskom.

Dok je Pahor odlučno branio slovenske nacionalne interese, opozicija je bila kuš. Najbrojnije pohvale na njegov račun tih su dana stizale upravo od desničara i najcrnjih radikala, primjerice Zmage Jelinčiča i Marjana Podobnika, koji su hvalili Pahorovu državotvornost u borbi za granicu na moru i slovenski izlaz na otvoreno more. Slovenski nacionalisti mogli su samo konstatirati kako Pahorove čvrstine i odlučnosti nije bilo ni kod jednog drugog slovenskog premijera od osamostaljenja naovamo.

Sudac na meti nacionalista

Slovenski je premijer proglašavan “borcem za južnu granicu”, političarem koji će Sloveniji donijeti nešto što joj nitko dotad nije donio, premda je ista ta slovenska nacionalistička elita istodobno cijeli svijet i same sebe pokušavala uvjeriti kako je Slovenija u trenutku raspada Jugoslavije imala teritorijalni izlaz na otvoreno more. U to nitko nije povjerovao, a mnogi u Europi, primjerice Bernard Kouchner, priznali su kako uopće nisu shvatili što to zapravo Slovenija traži.

Tek su se rijetki u Sloveniji usudili priznati da to nije točno i da Slovenija 25. lipnja 1991. nije imala ni izlaz na otvoreno more, niti je kontrolirala cijeli Piranski zaljev. Jedan od njih je nekadašnji ustavni sudac Matevž Krivic, iznimno upućen u problematiku, inače jedan od istaknutih boraca za prava izbrisanih u Sloveniji. Svojim hrabrim priznanjem o granici s Hrvatskom Krivic je na sebe navukao dodatni bijes nacionalista, čiji se teritorijalni zahtjevi nikako ne mogu uskladiti s međunarodnim pravom.

Nakon što je odblokirao Hrvatsku, Pahor je odjednom postao simbol “slovenske popustljivosti” i “defetizma”. Isti oni koji su ga donedavno slavili danas ga optužuju za nacionalnu izdaju. Oni koji su ga do jučer veličali kao suvremenog slovenskog Maistera, danas ga optužuju za manjak odlučnosti.

Prava bitka tek počinje

Janez Janša, Zmago Jelinčič i Radovan Žerjav, čelnici slovenskog nacionalističkog opozicijskog trolista SDS-SNS-SLS, namirisali su krv i ne misle tek tako napustiti bitku u kojoj im je slovenski premijer namijenio tek ulogu gubitnika ili pukih statista. Osim toga, Pahorov potpis na spornom sporazumu tek je početak, a put do ratifikacije u slovenskom parlamentu, koja je u hrvatskom prošla glatko i bezbolno, dug je i kompliciran. Janšini jurišnici Slovencima poručuju kako prava bitka – ona za Piranski zaljev i granicu na moru – tek treba biti izvojevana. Pritom se napajaju na mitu o Slovencima koji da su kroz cijelo 20. stoljeće isključivo gubili svoj nacionalni teritorij: najprije velika područja na sjeveru, u južnoj Koruškoj, koja je nakon referenduma 1920. godine pripala Austriji, a onda i na zapadu, poslije Drugog svjetskog rata, prilikom jugoslavenskog razgraničenja s Italijom, kada je zona A Slobodnog teritorija Trsta pripala Italiji. Ti gubici – žeste se slovenski nacionalisti – sada imaju biti namireni na jugu, u Piranskom zaljevu, prilikom razgraničenja s Hrvatskom, jer kucnuo je čas da Slovenija konačno iskoristi svoje članstvo u Europskoj uniji i NATO-u.

Janšin propagandni stroj stoga poručuje kako u presudnom boju za granicu Slovenija ne smije savijati kičmu pred stranim silama, aludirajući na to da je Pahor uklonio blokadu pod pritiskom Washingtona. Dakle, pravi “boj za granicu” između Pahora i Janše počinje uskoro, s kampanjom za referendum o arbitražnom sporazumu, koji će u Sloveniji uskoro biti raspisan. O ishodu tog referenduma ovisit će i politička budućnost Boruta Pahora, ali i Janeza Janše i većine slovenske političke scene, naročito onog njezinog dijela koji je u demagoškom populizmu prema Hrvatskoj pronalazio raison d’etre svog političkog opstanka.

Denis Romac

Prijetnje novinarki “Insajdera”

Brankici Stanković, autorici emisije “Insajder” beogradske Televizije B92, počele su stizati ozbiljne prijetnje nakon emisije “(Ne)moć države” o vođama ekstremnih navijačkih skupina, koji u biografijama imaju silne kaznene prijave koje pak ne završavaju pravomoćnim sudskim odlukama.

Brankica Stanković je dobila policijsku zaštitu nakon što su joj ozbiljne prijetnje upućene preko interneta, ali i grafita. Navijači koji se kriju iza navijačkih skupina i potpisa “Delije sa sjevera”, “navijači Rada” i “Grobari” uputili su joj prijetnje silovanjem, klanjem i ubojstvom na profil “Insajdera”, na Facebooku i na još neke adrese.

– Jedna od posljednjih prijetećih poruka koja je pristigla poručuje mi da “odaberem kovčeg”. Ali, nastavljam raditi. I to najnormalnije. Ne plašim se, ali prvi put otkada radim serijal imam policijsko osiguranje. Strašno je to da u Srbiji, u 2009. godini, novinari svoj posao rade pod policijskim osiguranjem – kaže Brankica Stanković.

Njoj i ekipi “Insajdera” ovo nije prvi susret s prijetnjama. Njih je bilo i ranije, najviše u vrijeme emitiranja serijala o mafiji u srpskom nogometu, prikazanom početkom 2008. godine. Izmjenama Krivičnog zakonika Srbije, koje su na snagu stupile 15. rujna ove godine, prijetnje ugrožavanja života i tijela predsjednika Srbije, zastupnika u Skupštini Srbije, članova vlade, sudaca, tužitelja i novinara povlače kaznu od jedne do osam godina zatvora. T. T.

Hoće li fanovi Metallice ovaj put imati sreće?

Nekoliko tisuća ljudi nikada nije dobilo povrat novca od ulaznica za neodržani koncert Metallice 2004. godine

Metallica, jedan od najvećih rock sastava današnjice, napokon dolazi u Hrvatsku. Nakon što je propao pokušaj njihovog nastupa u Zagrebu 2004., a kupcima ulaznica nikada nije vraćen novac, najbučniji metalci pokušat će ponovno zatresti Zagreb, ovaj put na Hipodromu, 16. svibnja 2010. No, pitanje je hoće li već jednom prevareni ljubitelji grupe još jednom kupiti ulaznice. Njima je svakako ostao gorak okus u ustima, jer nekoliko tisuća njih nikada nije dobilo povrat novaca od ulaznica za neodržani koncert 2004. godine. Za to nitko nikada nije odgovarao, a trebao je.

Direktor “Lupa Promotiona” Vladimir Ivanković osvrnuo se na taj događaj mudro zaključivši da se “dogodilo to što se dogodilo” i da u “Lupi” na dovođenju Metallice rade već više od dvije godine. Najzanimljiviji u cijeloj priči jest podatak da je uz Marijana Crnarića, organizatora nerealiziranog nastupa Metallice u Zagrebu, njegova desna ruka tada bio Vladimir Ivanković.

Iako je Hipodrom kapaciteta barem 80 do 100 tisuća posjetitelja, organizatori navode da u dogovoru s menadžmentom grupe na njemu neće biti više od 20 tisuća ljudi. Nastup u Zagrebu trebao bi privući posjetitelje iz cijele regije, jer najbliže nama Metallica svira samo u Budimpešti. Metallica sa sobom donosi višetonsku opremu u više desetaka šlepera, u kojima će osim grandiozne pozornice biti i neviđena pirotehnička sredstva, veliki ekrani i još koješta. Za sada još uvijek nije poznato tko će biti dvije predgrupe. Prostor za nastup bit će ograđen neprozirnom ogradom visine oko pet metara kako ljudi bez ulaznica ne bi virili preko ograde. Tako bi cijeli prostor trebao djelovati kao velika koncertna dvorana bez krova ili, ako hoćete, tor za metalce. Ulaznice za tri tisuće najvjernijih obožavatelja već su puštene u prodaju po cijeni 360 kuna, dok će smrtnici moći kupiti klasična stajaća mjesta za 300 kuna. Gospoda će svoje ulaznice za VIP ložu priskrbiti za tričavih 450 kuna. R. I.

Zastupnički mandat nije socijalna, već politička kategorija

Saborski zastupnik SDSS-a Ratko Gajica poslao nam je izjavu povodom polemika oko njegovog zastupničkog mandata, koju donosimo u cijelosti.

“U vezi s podjelom mojeg zastupničkog mandata, što se i mene primarno tiče, ne želim ulaziti u javne polemike, naročito ne bez prijeke potrebe. Ali, kako unutar naše zajednice postoji stanoviti interes, dužan sam odgovoriti tom interesu javnosti. Prvo, zastupnički mandat nije socijalna već politička kategorija, pa je zato i političko pitanje. Drugo, nisam imao problem s podjelom tog mandata, ali imam ozbiljan problem s političkim pretenzijama, političkim interesima i političkim ocjenama koje se ovim povodom naziru i iskazuju. Dugo vremena, godinu i pol skoro, plasira se i širi ‘priča’ o potrebi mog odstupanja, s objašnjenjima koja ‘idu na lično’, a ne na argumente. Jedan krug pojedinaca je išao za tim da mene diskreditira, a iza čega je vidljiv prizeman pojedinačni interes. Oni koji me znaju, znat će da se sa mnom uglavnom može razgovarati. Ali, nakon neke crte sa mnom se na opisani način ne može razgovarati. Treće, moje učešće u SDSS-ovoj politici nije ni slučajno ni socijalno. Vrijednosti tog učešća ne mogu sam prosuditi, to neka prosudi javnost. Volio bih jedino da se ta ocjena ne stvara na temelju ‘rekla-kazala’, na temelju jednog događaja ili na temelju ‘tuđih stavova’.

Što se mene lično tiče, slobodno ću reći: to je dio moje biografije i ne bih je mijenjao. Četvrto, u atmosferi kakva se stvara duže vrijeme, u kojoj me se želi diskreditirati, odlučio sam ne odstupiti od zastupničkog mandata. Iako, u okolnostima koje su nastale, nisam sretan zbog toga. Peto, ne želim mijenjati svoj zastupnički status, ne želim biti ‘nezavisni’ zastupnik, ne želim ni protiv stranke ni protiv kluba. Tu sam načisto, bez obzira što će o tome odlučiti rukovodstvo stranke.”

Sedmi Festival filmova o ljudskim pravima

Borba za socijalna prava i promišljanje društvenog aktivizma bile su glavne teme sedmog Festivala filmova o ljudskim pravima (Human Rights Film Festival), koji je u organizaciji Multimedijalnog instituta i Udruženja za razvoj kulture URK održan od 7. do 13. decembra u kinu “Europa” u Zagrebu i art-kinu “Croatia” u Rijeci.

Prikazani su naslovi koji predstavljaju mnoštvo različitih strategija u borbi protiv eksploatacije, bilo da se radi o radničkim pravima, subverziji dominantnih medijskih kanala, borbi za javni prostor u gradovima ili seljačkim i studentskim bunama. Uz dobar izbor igranih i dokumentarnih filmova, među kojima je bio i izvrstan “Posljednji podvig diverzanta Oblaka” Vatroslava Mimice s kraja 70-ih, koji govori o negativnostima socijalističkog društvenog sistema (“Današnji redatelji nemaju ni znanja ni muda da naprave takav film”, bila je reakcija mnogih), festival su činile i brojne diskusije s učesnicima iz zemlje i svijeta, kao i o borbi za gradski prostor u Zagrebu koji narušavaju megalomanski planovi poslovnih ljudi u sprezi s gradskim vlastima.

Povodom Dana ljudskih prava i otvaranja Kuće ljudskih prava organizirana je i diskusija na temu “Solidarnost isključenih”. “Time smo željeli dodatno naglasiti važnost ljudskih prava u našoj sredini”, ističe jedan od organizatora festivala Petar Milat, koji je zadovoljan odazivom publike. Na kraju je prikazan film “The Yes Men popravljaju svijet” koji govori o akcijama antiglobalističkog dvojca protiv pohlepnih multinacionalnih kompanija i tzv. slobodnog tržišta. Možda je za pamćenje izjava jednog od njih: “Koliko dvojica u jeftinim odijelima, i pored truda, mogu promijeniti svijet nabolje? Za to su ipak potrebni milioni ljudi koji će biti kritički prema postojećem stanju i protestirati protiv njega.”

N. Jovanović