Mlohava kuna

Nitko od ekonomista koji traže promjenu monetarne politike ne govori o tome da treba srušiti kunu. Namjerno se u javnosti podvaljuje da je to udar na tečaj, što je naprosto jedna idiotski stvorena dilema – kaže za “Novosti” Ivan Lovrinović, profesor monetarne politike na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i jedan od stručnjaka koji se godinama zalažu za aktivniju ulogu Hrvatske narodne banke (HNB) u gospodarstvu.

Precijenjeni tečaj kune općenito se smatra jednom od glavnih prepreka konkurentnosti hrvatskog izvoza budući da, prema postojećim ocjenama, HNB drži kunu desetak posto iznad realnog kursa, utoliko poskupljujući i hrvatsku robu na inozemnim tržištima. Naročito među izvoznicima, devalvacija kune svako toliko iskrsne kao spasonosna ideja, no nikada nije ozbiljno zaživjela zbog činjenice da bi u visoko zaduženoj zemlji promjena tečaja poskupjela otplatu kredita vezanih uz strane valute, a izbijanjem inflacije realno smanjila plaće. Ipak, nakon što je guverner HNB-a Željko Rohatinski zbog svoje konzervativne politike bio tijekom posljednje dvije recesijske godine percipiran kao čuvar financijske stabilnosti, na nedavnom skupu na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu prvi put je zaokret tražila cijela jedna skupina ekonomskih stručnjaka.

– Monetarna politika je važan dio ukupne ekonomske politike, a posebno u ovim recesijskim vremenima. Ona može utjecati na snižavanje kamata i stvarati prostor za pokretanje investicija, zaposlenosti i proizvodnje, može utjecati na usmjeravanje kredita banaka sa stanovništva prema proizvodnom sektoru i odigrati veliku ulogu u investicijama koje pokreće država, i to izravnim emisijama iz središnje banke, koja bi kupovala državne obveznice – kaže Lovrinović.

Profitiraju strane banke

Ukratko, njegova je ideja da Vlada osmisli paket projekata čiji bi se razvoj financirao izdavanja državnih obveznica, no koje se ne bi nudile komercijalnim bankama i financijskim institucijama uz visoke prinose od šest posto, već bi ih od Vlade izravno otkupljivao HNB s kamatom od samo jedan posto. To bi praktički značilo upumpavanje novca u sustav od strane HNB-a, što bi u većim količinama zaprijetilo inflacijom.

– Kritičari aktivnije uloge HNB-a obično takve ideje trpaju pod rast inflacije i slično. No niti jedan veći projekt, poput hidroelektrane, neće se završiti za godinu dana, već će mu trebati više godina, pa bi i HNB postupno otkupljivao državne obveznice u roku od tri do pet godina, a uostalom, posuđeni novac bi se i vraćao HNB-u. Predajem monetarnu politiku 20 godina i znam da nekoliko milijardi kuna za takve projekte ne bi narušilo tečaj – pojašnjava Lovrinović, napominjući da takva funkcija monetarne politike postoji i u SAD-u i europskim državama.

No u Hrvatskoj je izravno zaduživanje Vlade kod središnje banke zabranjeno Zakonom o HNB-u, za razliku od devedesetih, kada se državni proračun više puta dugoročno zaduživao kod HNB-a i kada je zakon dozvoljavao i kratkoročno zaduživanje u visini do pet posto državnog proračuna. Već bi aktiviranje posljednje mogućnosti donijelo sadašnjem proračunu 300 milijuna kuna godišnje uštede samo na kamatama, tvrdi Lovrinović, dodajući da su te mogućnosti ukinute kako bi strane banke mogle na zaduživanju države ostvarivati dobit.

– Rohatinski se stavio samo u funkciju obrane tečaja, a mi koji se zalažemo za drukčiju ulogu HNB-a ne tražimo promjenu tečaja, nego promjenu modela i ekonomske i monetarne politike. Kada bi Vlada promijenila ekonomsku politiku i odredila novo mjesto monetarnoj politici, to bi bila dobitna kombinacija za Hrvatsku. No pravo je pitanje zna li Vlada čemu joj služi monetarna politika. Ona to ne zna, ne zna promijeniti model ekonomske politike, pa tako ni monetarne – kaže Lovrinović.

S druge strane, Branko Grčić, gospodarski strateg SDP-a i dekan splitskog Ekonomskog fakulteta, nije za radikalnije izmjene u sadašnjoj politici HNB-a.

– Nisam za radikalna rješenja. Nekim selektivnim mjerama monetarna politika može pomoći, ali sigurno treba čuvati monetarnu stabilnost i stabilnost tečaja u ovim okvirima. Što se tiče njenog proaktivnijeg uključivanja u gospodarski sustav, u ovim uvjetima, kada još nema naznaka investicijskog i potrošačkog optimizma, kada je likvidnost u financijskom sektoru velika a u realnom mala, tu ekspanzija monetarne politike ne može ništa bitno doprinijeti. No monetarna vlast bi se morala angažirati zajedno s Vladom i bankama da se naprave određene korekcije u smislu modela A, B i C, kako bi poduzeća koja imaju probleme s likvidnošću lakše dolazila do novca. Ako se to ne zatvori, neće doći do istinskog oporavka – kaže Grčić.

Modeli A, B i C

Spomenute modele pomoći poduzećima Vlada je kreirala početkom godine, a monetarna vlast u njih se uključila tako što je HNB smanjenjem obaveznih pričuva banaka osigurao likvidnost u sustavu za plasman novih kredita. Model A predviđa sufinanciranje bankovnih kredita koji uz 40-postotno učešće HBOR-a postižu kamatnu stopu nižu od pet posto, no od potencijalnih pet milijardi kuna plasirano je dosad tek oko trećine, prema petstotinjak tvrtki. Model B, kojim je država s jamstvenim fondom od dvije milijarde kuna trebala smanjiti rizik kreditiranja, nije ni zaživio, kao ni model C, u kojem bi država ulazila u vlasništvo posrnulih tvrtki.

Neučinkovitost Vladinih modela kritizirao je i Rohatinski, navodeći da je spreman u sustav pustiti i novu dozu likvidnosti, u iznosu od deset milijardi kuna, ali samo pod uvjetom da se osmisle modeli za poticanje izvoznog sektora. Iz Vlade su nakon toga stizale neslužbene najave o korekciji postojećih modela, no to se još nije dogodilo. Ono u čemu se slažu Lovrinović i Grčić, pa i Rohatinski, jest da monetarna politika može snažnije doprinijeti oporavku samo ako joj Vlada za to osigura uvjete.

Režimo troškove industrije

Hrvatskim je izvoznicima cijena kapitala za 70 posto veća nego europskim.

– Očekuje se da bi efekt devalvacije bio rast izvoza i poskupljenje uvoza, no u uvozu se nalaze i sirovine namijenjene proizvodnji za izvoz, a naša industrija više od 40 posto sirovina uvozi, pa nije potpuno izgledan ni efekt pojeftinjenja izvoza – kaže Branko Grčić, koji alternativu vidi u promjeni fiskalne i strukturne politike, odnosno u okretanju tzv. internim devalvacijama u kojima se ide na racionalizaciju troškova industrije kroz utjecanje na pad kamata, fiskalnih i parafiskalnih nameta, cijena domaćih sirovina i troškova energije.

– Ako bismo na svakoj od ovih komponenti uštedjeli po jedan posto, to je već pet posto manje troškova za industriju, a to je već neki prostor za ostvarivanje pozitivnog poslovnog rezultata – kaže Grčić.