U Zagrebu nikad nisam dobio pravu šansu

Baš gadno vas progonimo mi novinari ovih dana, izgleda, otkako ste prihvatili ponudu da postanete novi trener Crvene zvezde?

– Istina, svakako da mi nije lako, ali to će u ovakvom intenzitetu potrajati još samo tri dana, nadam se. Potom idem u Beograd obaviti neke stvari prije Božića, a 10. januara već mi počinju pripreme s igračima. Proljetni dio prvenstva u Srbiji počinje 27. februara, tako da imamo mjesec i pol dana za prvu provjeru.

Meni se učinilo da je ovo samo zagrijavanje za ono što će uslijediti u Beogradu. Vidim da kolege nisu gubili vrijeme, srbijanski mediji vas ukorak prate i po Zagrebu…

– Ovo je ipak bilo nekakvo moje preliminarno predstavljanje u novoj ulozi. Mislim da će taj pritisak uskoro ipak malo popustiti, kao i razgovori tipa “zašto, kuda, zbog čega”. Ono kasnije bit će regularnije, redovna priča. A kroz nekoliko dana više se ni ja sam neću moći toliko posvećivati novinarima, morat ću se ozbiljnije usredotočiti na ono što me čeka u Beogradu, dakle na trenerski posao. A posla će biti jako mnogo.

Vezan uz Zvezdu

To je stalni komentar koji prati vijest o vašem odlasku na klupu Crvene zvezde: što mu bi da se prihvati toga, pa Zvezda nije bila tako loša gotovo nikad… Dakle, što vam bi?

– Vrlo jednostavno govoreći – da je u Zvezdi sve baš idealno, ja ne bih ni dobio šansu da joj budem trener. Ne bi se sa mnom ni razgovaralo, trener se ne bi mijenjao, bila bi idila. Ali, kad klubu ne ide, onda se mijenjaju treneri, isprobavaju se druge mogućnosti itd. S druge strane, Zvezda nije bilo koji klub, ona je uvijek izazov koji bilo kome može samo imponirati kao prvi trenerski posao u karijeri, ako me razumijete. To je ogromna prilika i ponuda. Htjeli-ne htjeli, Zvezda je najveći klub na širokom području regije, klub s golemom tradicijom. Ona već neko vrijeme jest u znatnim problemima, ali to ne mijenja ono bitno. Drugo, mene lično mnoge stvari vežu uz Zvezdu, ja sam tamo igrao četiri godine. A kako sam igrao i kako sam se ponašao, valjda govori i to što me sada zovu da preuzmem klupu. Strašan je to izazov, mada se ne bih usudio prihvatiti posao da ne mislim da sam ga u stanju raditi. Trebat će mi i sreće, puno toga da se poklopi, no vidjet ćemo.

Ipak, to vam je prvi ozbiljan samostalni trenerski angažman. Osim suradnje sa Slavenom Bilićem u stručnom štabu hrvatske reprezentacije, vi u poslu tome baš i nemate puno iskustva.

– Da, ali smatram da već imam neko znanje. Imam i veliku želju da se bavim time, a imam i vjeru u sebe. A iskustvo je bitno, znam, iako nam neki primjeri pokazuju da može i drugačije. Pogledajte samo Pepa Guardiolu u Barceloni, recimo. Ako se ponekad ne odvažimo da nekome pružimo šansu, ne možemo ni znati je li se u stanju baciti u najveće izazove. Ja sam prošao dosta toga s hrvatskom reprezentacijom kroz protekle četiri godine, i sa sobom sam već načistu oko svega u vezi s trenerskim poslom. Najveća mi je briga bila odnos s mojom porodicom, da popričam sa ženom, kćerkicama i ostalim najbližima, mamom, bratom i sestrom. Oni su mi na prvome mjestu, a kad su mi oni dali podršku, bilo je bitno samo da se oko odlaska još sporazumijem sa Slavenom Bilićem i Vlatkom Markovićem. S njima sam blisko surađivao četiri godine i to mi je sada bilo naročito važno.

Nećete dalje tijesno surađivati s reprezentacijom? Šteta, to bi bilo baš lijepo: trener velike Crvene zvezde u stručnom štabu hrvatske reprezentacije…

– Ma ne, ja ću s hrvatskom reprezentacijom surađivati cijeli svoj život. Neću više raditi u HNS-u, ali moji prijatelji i moje srce su tamo. Onaj tko me zna, neće se tome začuditi. Slaven i ja smo enormni prijatelji, mi smo deset godina dijelili sobu na putovanjima, on zna koliki sam ja navijač hrvatske reprezentacije, bez obzira na to gdje se nalazim. To nema veze s mojim poslom u Zvezdi.

Bit će šljakanja

Je li istina da vas tamo neće dočekati siromaški, da će ipak uložiti devize u nešto igračkih pojačanja?

– Želio bih na predstojećim pripremama malo izbliže osmotriti okosnicu sadašnje momčadi, usporediti to s onim što bi bila moja vizija Zvezdine igre. Doveli su mi već Evandra, jednog odličnog igrača iz Brazila, a u srijedu očekujemo kolumbijskog reprezentativca Borhu, i to je zasad to. Ostalo će biti teško šljakanje, da tako kažem. Ja ih dalje nekako moram nagnati da ozbiljno zaigraju, da se kao igrači realiziraju na onoj razini koju zaslužuje i zahtijeva klub takvog renomea. Zvezda je pobjeđivala, a gajila je pas-igru, jedan fini nogomet. To želim vratiti, premda znam da nisam David Copperfield i da neću preko noći ništa promijeniti. Neće to biti baš Barcelona, hoću reći, bar ne tako brzo. Ali želim da zajedno u momčadi aktiviramo onaj pobjednički igrački čip, kakav sam ja imao u svoje vrijeme igranja. Zvezda je, doduše, uvijek pred nekom vrstom imperativa, velika očekivanja pred njom ne opadaju. Meni sad kažu da imam vremena, ali znam da je to relativna stvar. Imam nešto malo vremena, u redu, nitko ne može postići ništa na brzinu, no bio bih lud da se zavaravam uvjerenjem kako možemo odugovlačiti. Potpisao sam na dvije i pol godine, ali svi znamo da će se crta za neki prvi račun podvući već kroz pola godine. A ne mogu dotad obećati ništa posebno, već sada kasnimo velikih pet bodova za Partizanom.

To je na neki način usporedivo s odnosom Dinama i Hajduka u Hrvatskoj. Međutim, je li se treneru, koji je kao igrač bio svjetski poznat kao “fantazista”, teško prilagoditi limitima momčadi ne samo u tom, reklo bi se, artističkom smislu?

– Da, to je posljednjih godina, što se tiče te poredbe među klubovima, uistinu tako, s mnogo sličnosti. A što se tiče moje igre i toga sad, pa, jeste, ja izuzetno volim frajere koji znaju, ali ne bježim od ostalih zahtjeva. Vi znate da je nogomet od onoga vremena strašno napredovao, u smjeru fizičke pripremljenosti, taktike i brzine igre. Trudit ću se naći ravnotežu između tih stvari, onako kao što to radi Barcelona. Dobro, znam da je suludo spominjati primjer Barcelone, mjeriti se po njenoj veličini, jer ona je zaista jedna i jedina, ali se pozivam na nju kao neki ideal nogometne igre. Činjenica je da njezina igra nije plod slučaja, nego sistema koji se održava već 25 godina, taj stil igre. U to ulazi baš sve, izbor igrača, odgoj u omladinskom pogonu, filozofija igre, temeljni pristup nogometu. I tek onda ono što im nedostaje, oni kupe. Doduše, tako velikom klubu je globus velik kao ova soba kad traže igrača. A malom je klubu globus ovolicni, ništa se ne vidi na njemu. Kad se sve to uzme u obzir, naravno da bi 90 posto trenera voljelo da im tim igra kao Barcelona.

Istina, možda čak i Mourinho…

– Pa, možda, ako bi sve moglo funkcionirati kako on misli da treba. O njemu također nema potrebe trošiti riječi, on je već sada legenda trenerskog posla. I svaki će njegov bivši igrač i sada poginuti za njega. E, to bih i ja želio, stati pred njih u odnosu na javnost, preuzeti odgovornost, a onda tražiti da i oni potegnu koliko god mogu.

Živim za najbliže

Dobro, a što vam se čini od ove nekakve osjetne doze napetosti, mada pritajene, u hrvatskim medijima povodom vašeg odlaska u Beograd?

– Da vam otvoreno kažem, itekako sam svjestan toga i očekivao sam to unaprijed. Ali, ja ne živim za dvadeset ili trideset posto takvih sugrađana, ili koliko da ih ima. Ja živim za sebe i svoj život, za svoje najbliže, obitelj i prijatelje, za svoj uspjeh i sreću. A drugi ljudi koji se nalaze oko mene, pa, što im ja mogu ako ne razmišljaju slično meni. To nije moj problem. To nema veze s mojom trenerskom budućnošću. Uvijek ima ljudi kojima se nešto ne sviđa, sigurno me i tamo čeka neki sličan problem, ali ja ne držim do toga. Volio bih da moja porodica, koja ostaje u Zagrebu, ne doživi nikakav pritisak zbog mene, ostalo me uopće ne zanima. Nemojte me pritom krivo shvatiti, ja ne bježim od činjenice da je ovdje bio rat, da su mnogi izgubili svoje drage i sve što su imali. Međutim, ja ne mogu sportu pristupati kao da je nešto drugo a ne sport. Ja sam sportaš. Povijest ne mogu brisati ni kad je u pitanju rat, ni kad je u pitanju sport. Ja sam u Beogradu bio najbolji igrač svijeta, ako se to uopće može izmjeriti. A svi ti Konzumi, pjevači i drugo, koji idu tamo i rade svoj posao, da ne nabrajam, oni rade svoje i nemaju problema ni s kim. I sad je odjednom problem to što Prosinečki opet ide u Beograd. Pa, neću da pristanem na takvo gledanje, nema šanse. A ono je, kao, bilo normalno, kad sam se vratio u Hrvatsku da igram za Dinamo, u vrijeme kad su svi drugi odlazili. Pa su me opet potjerali. Znate, nikome ja tu nisam ništa dužan, a meni neki jesu, kao što vam je poznato. I ako ne govorimo samo o novcu, to i nije toliko važno. Ali, neću da se vraćam na te stvari, inače nama pomaka dalje. Samo, ispada da sam u Zagrebu oduvijek imao neki problem, nikad pravu šansu da dobijem. I sad je problem što me zovu tamo gdje sam uspio isključivo svojim sposobnostima i gdje su me cijenili onakvog kakav jesam. Ma, da ne bi! Ispada kako bi bilo najidealnije da sam otišao tamo i da nikad nisam uspio. No, bit će i puno onih kojima će biti jako drago što sam dobio takvu šansu i priznanje. A drugi, koji bi radije vodili nekog hrvatskog trećeligaša negoli otišli u Beograd, oni me ne zanimaju. Ja ne želim tako započeti karijeru, naročito kad mi se Zvezda sama nudi. I sad, možda netko misli da nisam normalan. Ali ja se vidim normalnim, mislim da me slava nije pokvarila, nemam problema u ophođenju s ljudima, nemam posebnih prohtjeva u životu.

Uostalom, i vaš bivši trener Ljupko Petrović, s kojim ste u Zvezdi bili prvak Europe i svijeta, već nekoliko godina vodi manje prvoligaše u – Hrvatskoj. I nitko nije pravio neke posebne probleme oko toga.

– Točno, i neka je tako. Drago mi je da možemo tako gledati na stvari. On je sportski radnik i taj svoj posao radi jako dobro. Niti je bio na prvoj liniji fronte u ratu, niti je nekome nešto oteo. Ali, dobro, ako i treba podnijeti nešto pritiska oko toga da bismo svi zajedno postali normalniji kao društvo, bit će mi drago. A da ga podnosim, ono, itekako ga podnosim, baš kod kuće uvijek neki problemi.

Dobre osamdesete

Kako vam je bilo u Beogradu u ono vrijeme, kao mladome dečku koji se tek afirmira, u svakom smislu?

– Te godine su same po sebi bile dobre, kraj osamdesetih, i sve tamo do rata, ako nećemo da se lažemo. Ja lično nikad tamo nisam imao problema, upoznao sam mnogo dobrih ljudi, igrao sam najbolji nogomet u karijeri, osigurao odskočnu dasku za nastavak karijere, za doživotnu materijalnu nezavisnost. A inače sam takav tip da mogu živjeti bilo gdje. Promijenio sam puno gradova u životu, samo u Španjolskoj četiri, i svugdje mi je bilo dobro, takav sam, prilagodljiv.

Vi ste jedini igrač koji je na svjetskim prvenstvima postizao golove i za Jugoslaviju i za Hrvatsku, ako se ne varam. Sad opet na neki način nogometno povezujete Hrvatsku s njezinom jugoslavenskom prošlošću, sa Srbijom i onim značenjima koja se ovdje pripisuju svemu tome. Možda je problem u samoj činjenici da ste nogometaš, a na nogomet se lijepi svašta?

– Da, i eto što znači kad se kaže da je to najvažnija sporedna stvar na svijetu. Uzmite reprezentaciju, kad je ono izgubila od Turske, mislim da od rata nije bilo toliko žalosnih ljudi u Hrvatskoj. Ljudi žive za nogomet i obožavaju ga, tako je u svim zemljama osim u Sjevernoj Americi. To je društveni fenomen koji daleko prevazilazi samo pitanje igre. Ja ga također obožavam u svakom smislu, igrao bih ga strastveno i da sam ga igrao slabije nego što jesam. A ovako mi je nogomet pomogao financijski enormno, što uopće da pričam o tome. I želim da mu vratim makar dio, želim se njime baviti i nakon igranja, o tome se radi. I zato se sada izlažem ovom stresu, adrenalin je nezaobilazna stvar u nogometu, tako mi je bilo i kao igraču, nisam ravnodušan. I neću da budem ravnodušan.

U čemu je problem Zagreba s vama, ne samo Dinama, možda u tome što ste bili previše samosvojni? Ipak nije sve mogao zakuhati samo jedan Ćiro Blažević…

– Problem je bio u tome što sam bio previše najbolji. Eto, nisam nikad tako govorio, nemam osobite muke sa svojim egom, ali znam kako sam dobro igrao. Ima negativnog egoizma, ima pozitivnog. Mislim da ja, uza svoju mjeru taštine, nisam naštetio ni sebi ni drugima. Nismo svi isti, idiotski je vjerovati u to. I ne treba da budemo. Ja sam dobar u nogometu, netko drugi u nečemu drugom itd. A što se tiče Ćire, odavno sam mu sve oprostio, mi smo to izgladili, meni je lakše oprostiti neku grešku nego to nositi u sebi cijeli život. Svi griješimo, ne treba od toga praviti cirkus.