Nismo imali pojma! Jeste, jeste!

Jesu li vas iznenadili razmjeri korupcije i službenih sumnji u korupciju koje sada otkriva Državno odvjetništvo? To pitanje, uz koje već po njegovoj formulaciji pristaje lažan odgovor,  postavio je u Dnevniku HTV-a u veljači ove godine voditelj Zoran Šprajc. “Jesu. Jesu”, odgovorila mu je predsjednica Vlade Jadranka Kosor.

Osoba koja je u tom trenutku već dulje od pola godine obnašala najmoćniju funkciju u zemlji i koja je prije toga gotovo šest godina, kao zamjenica Ive Sanadera, zauzimala drugu poziciju u Vladi i vladajućem HDZ-u, tvrdila je, dakle, kako je bila neupućena u ono što se u Hrvatskoj događa. U vrijeme davanja spomenute izjave, niz je korupcijskih afera vezanih uz HDZ-ove dužnosnike već bio u fazi službenog progona. Riječ je o aferama poput Podravke, poznate i pod imenom “Spice”, ili “Kamiona” bivšeg ministra obrane i policije Berislava Rončevića, o nezakonitim trgovinama strujom i fiktivnim zapošljavanjima u HEP-u, o isisavanju novca iz HŽ-a, o krađama i namještenim poslovima u HAC-u, o fiktivnim kreditima u Hrvatskoj poštanskoj banci, o još ranije pokrenutim slučajevima poput “Maestra”, “Brodosplita” itd.

Potpisivali i šutjeli

Za razliku od neupućene premijerke, dobar dio javnosti tim razmjerima korupcije nije bio iznenađen. Primjerice, poslovni list Business.hr još je od sredine 2006. počeo praktički u realnom vremenu izvještavati o kovanju tajnih planova za menadžersko preuzimanje Podravke, a početkom 2007. novinari i čitatelji tog lista, kojima su se uskoro pridružili i oni “Večernjaka”, bili su upućeni u cijelu shemu operacije “Spice”, zajedno s ulogama svih njenih aktera, uključujući i potpredsjednika Vlade Damira Polančeca. Javnost je za tu korupcijsku priču znala tri godine prije nego što ju je, kako veli Šprajc, “otkrilo” Državno odvjetništvo, a na sličan su način nezavisni mediji – u pojedinim prilikama čak i oni bliski Vladi (koji samog Sanadera ipak nisu nikada dirali) – potanko opisali cijelu seriju afera vezanih uz HDZ-ove dužnosnike.

O njima su godinama javno trubili i tadašnji predsjednik Stjepan Mesić (u slučaju Rončevićevih kamiona) i pojedini oporbeni zastupnici, poput Marina Jurjevića (u slučaju “Brodosplita”) ili Ivice Pančića (u slučaju Hrvatskih autocesta). Tadašnja potpredsjednica Vlade i zamjenica predsjednika HDZ-a, po funkcijama nadređena Polančecu, Rončeviću i drugim HDZ-ovcima koje je mogla pozvati na odgovornost, sve je to čitala u novinama i slušala u Saboru, no nikada nije ništa poduzela.

Slično premijerki u veljači ove godine, sada je, nakon što je Sanader uhapšen u Austriji, istupio Vladimir Šeks. S jednakim iznenađenjem ustvrdio je kako ni on ni itko iz vodstva stranke nije imao nikakvih saznanja o isisavanju novca za koje se tereti Sanadera. Da su znali, ustvrdio je Šeks, oni bi to presjekli i izveli Sanadera na pravi put. Jadranka Kosor, Vladimir Šeks i vrhuška HDZ-a ponovno pokušavaju uvjeriti javnost da kao najbliži suradnici Ive Sanadera nisu primijetili ono o čemu je cijela država brujala: da im se šef i krug ljudi oko njega za mandata enormno obogatio, a da su oni sami raspolagali ogromnim sredstvima za financiranje niza predizbornih kampanja. Mogli su to vidjeti vlastitim očima, ako već nisu čitali u novinama.

Jasno je da su Jadranka Kosor i ljudi iz HDZ-ova vrha znali kakvi su razmjeri korupcije. Ne samo da su znali nego su šutke, po službenoj funkciji i osobno, odobravali sumnjive odluke od kojih se danas svim silama nastoje ograditi. Stoga su, u namjeri da uvjere javnost kako ni o čemu nisu ništa čuli ni čitali, Jadranka Kosor i njeni ministri spremni tvrditi da nisu čitali ni odluke koje su vlastoručno potpisali. Jadranka Kosor osobno je početkom 2009. potpisala odluku Vlade o izmjenama dioničarskog ugovora s MOL-om u Ini i o sklapanju sporazuma o plinskom poslovanju, te odluku Vlade iz 2007. o prodaji šibenskog TLM-a domaćem konzorciju Adrial. Tadašnji i sadašnji ministri Ivan Šuker i Marina Matulović Dropulić bili su članovi Polančecova povjerenstva za pregovore s MOL-om, a ministri Šuker, Božidar Kalmeta i Petar Čobanković članovi Upravnog odbora HFP-a, koji je Vladi preporučio sklapanje ugovora s Adrialom.

Milijuni razloga za sumnju

Međutim, kada je Polančec, čije je tvrdnje prisnažio i Sanader, prije nekoliko mjeseci pred saborskim povjerenstvom za Inu izjavio kako je i sama Jadranka Kosor u završnoj fazi bila priključena njegovu timu za pregovore s MOL-om, ona je odmah uputila Marinu Matulović Dropulić da sazove medijsku konferenciju na kojoj će demantirati da je s njima sastančila.

Cijela ta priča o ograđivanju od znanja za spornu odluku o prepuštanju upravljačkih prava u Ini zapravo je beskrajno besmislena: ugovor je 30. siječnja 2009. potpisan javno i javnost je tom prilikom informirana o njegovim najvažnijim stavkama. Kada je ove jeseni tajni ugovor s MOL-om objavljen, u njemu nije pronađeno ništa više od toga. Cijela Vlada znala je da će se tim ugovorom upravljačka prava u Ini prepustiti MOL-u i cijela Vlada je za taj ugovor glasala, a Jadranka Kosor tu je Vladinu odluku i osobno potpisala. Ne samo to. Nekoliko mjeseci ranije, ona je u svojstvu predsjednice Upravnog odbora Fonda hrvatskih branitelja donijela odluku po kojoj će Fond svih svojih sedam posto dionica Ine prodati MOL-u. Upravo tom njenom odlukom Vlada je izgubila većinsku kontrolu u Ini.

Dok u slučaju prepuštanja Ine još nema spoznaja o eventualnim nezakonitostima, unatoč sumnjivoj ulozi MOL-a u operaciji “Spice”, u slučaju TLM-a nezakonitosti su itekako utvrđene u gubicima HEP-a, teškima 600 milijuna kuna, na struji koja je preko TLM-a jeftino isporučivana mostarskom Aluminiju. Nejasno je obuhvaća li istraga i fiktivni natječaj na kojem je TLM prodan domaćem konzorciju Adrial, no jasno je da je Jadranka Kosor u trenutku potpisivanja prodaje TLM-a morala znati da je postojala čak 500 milijuna kuna povoljnija ponuda litvanske UBIG grupe, jer su se Litvanci službeno žalili da je natječaj namješten.

Teško je vidjeti koja je suštinska razlika između slučaja Berislava Rončevića, koji je osuđen jer je kamione preplatio za deset milijuna kuna, i slučaja TLM-a, koji je prodan po cijeni za 500 milijuna kuna nižoj od najbolje ponude. No ni 500 milijuna kuna razlike u ponudama nije Jadranki Kosor tada bilo dovoljno da si predstavi prave “razmjere korupcije”.