Nevidljivi radnici Jugoslavije

Za Andreja Kurnika nije značajno samo to da je docent na Katedri za teorijsku i analitičku politologiju ljubljanskog Fakulteta za društvene znanosti te autor knjige “Biopolitika: nove društvene borbe na horizontu” (Založba Sophia, Ljubljana 2005), on je i član kolektiva Politički laboratorij, iz kojeg izlaze prijevodi knjiga Hardta i Negrija na slovenski, no – više od svega – on je aktivist, jedan od osnivača društvenog centra Rog, pokreta Dost je!, sudionik evropskih mreža prekarijata i migrantskih pokreta. Razgovor smo vodili na njegovu radnom mjestu u Ljubljani.

Sada ste angažirani u Nevidljivim radnicima svijeta (Invisible Workers of the World – IWW). O kakvoj je vrsti organizacije riječ?

Ona nije niti nevladina organizacija, niti klasični sindikat. Je pokušaj da se stvori jedna nova struktura organiziranja radnika. Za sada, jer mislimo to proširiti, to je više-manje fokusirano na migrantske radnike u Sloveniji. Najvažnija metoda, instrument našeg rada, jest aktivističko istraživanje. Radi se o jednoj hibridnoj grupaciji u kojoj su zajedno studenti, istraživači i migrantski radnici. Samo ime – IWW – asocira na Industrial Workers of the World, pokret u SAD-u, na tradiciju kojega se oslanjamo iz raznih historijskih razloga. Ponajviše stoga jer je to bio radnički pokret i sindikat koji je u svom vremenu veoma efikasno organizirao migrantske radnike. Istovremeno, to je bio sindikat otvoren svima, koji nije podlegao granskoj podjeli radnika, te je svjesno radio na tzv. klasnoj kompoziciji. A to znači da su ih najviše zanimale potrebe radnika i kako se boriti protiv najamnog rada, ne toliko na nivou velike ideologije i političkih programa, koliko na razini direktnog djelovanja. Bavili su se problemima kako osloboditi njihov subjektivitet – zapretanu snagu koja postoji u njima samima. Pokušavamo razumjeti radnički subjektivitet, politički potencijal radničke klase danas.

Razlike među migrantima koji dolaze u Sloveniju posljedica su i političkog stanja, proizvedenog raspadom Jugoslavije, još uvijek bitnog za zemlje poput BiH, Srbije i Hrvatske, ali i za Sloveniju. Zašto ne problematizirati političke razloge što su baš Bosanci glavna izvozna radna snaga?

Danas imamo globalizaciju. No, to ne znači da postoji neki nestrukturirani, nehijerarhizirani, fluidni prostor. Upravo suprotno, na djelu je prostor koji je ekstremno hijerarhiziran. U njemu se događaju procesi razgradnje i ponovnog uspostavljanja granica. Granični režimi danas postaju ključni faktor funkcioniranja režima eksploatacije. Tržište rada je sve više segmentirano, a ti segmenti su sve više etnicizirani. Određene etnije na neki način umjeste se u neke specifične segmente tržišta rada. Tome služi agresivni etnički inženjering današnjih društva. U okviru ovog našeg nekada jugoslavenskog prostora to jest povezano sa raspadom Jugoslavije, s načinom kako su nastale nove nacionalne države i time povezan nov koncept državljanstva , te s načinom na koji su se novonastale države smjestile u hijerarhije i globalnu podjelu rada.

I prije rata su migranti iz BiH bili najzastupljeniji u Sloveniji. No, rat je to višestruko potencirao. Kako to konkretno izgleda?

U Sloveniji migrantski radnici čine 10 posto aktivnog stanovništva. Najviše njih dolazi iz bivših jugoslavenskih republika, a među njima je najviše onih iz BiH. Radi se dakle o tradicionalnim tokovima migracija, iz BiH u Sloveniju, o Cazinskoj krajini, okolici Tuzle i sl. No, uvjeti u kojima ti ljudi rade su se, nakon ratova, radikalno promijenili. Prije su oni dolazili kao jednakopravni državljani, iako su već tada smatrani vanjskim, sekundarnim tržištem rada. No, danas su oni potpuno segregirani i nad njima se provodi specifičan oblik aparthejda. Ti ljudi nisu samo odvojeni od ostalog društva, već su i troškovi reprodukcije njih kao radne snage prebačeni na njih same i na zajednice iz kojih dolaze. Slovenija sistematski ne plaća reprodukciju tih radnika, oni su isključeni iz socijalne države i sl.

Režimi migracija

Razvilo se i zakonodavstvo koje regulira te procese.

Postoji logika koja stoji iza tog zakonodavstva, pa ju je moguće i dešifrirati. Migrantskom radniku dano je svojevrsno obećanje da će moći akumulirati status i prava. Da će nakon nekog perioda ostvariti jedno konkretno pravo. Npr. da će ostvariti socijalnu mobilnost. No, s druge strane vidimo organizirane napore države i poslodavaca da spriječe ostvarenje obećanog statusa – da akumuliraju boravak i prava. Oni to zovu kružne migracije. To znači da ljudi moraju stalno kolati, dolaziti i odlaziti. Ne mari ako su to i isti ljudi. Oni moraju, po onoj “Jovo nanovo“, da se stalno uključuju na tržište rada iz iste početne pozicije, one potpune obespravljenosti.

To znači da su potpuno izručeni na milost i nemilost svoga poslodavca – “gazde“. Ako žele ostvariti neko svoje pravo, ako se ne slažu sa poslodavcem, odmah gube posao. Time gube i boravišnu vizu i bivaju odmah deportirani iz Slovenije. Tako da je nesrazmjer snaga strana u pregovaračkom procesu između radnika i poslodavca oko uvjeta rada, plaća itd., ogroman.

Druga bitna stvar vezana za režime migracije jest, da su ugovori o radu i radne dozvole striktno vezani na dozvole boravka! A to znači da kada čovjek izgubi posao, automatski mora i napustiti zemlju. Nije mu ostavljeno nikakvo vrijeme da traži novi posao. Irska je sada u vrijeme krize uvela rok od 6 mjeseci. Kod slučaja Vegrad, koji je u Sloveniji dospio u medije, dobili su jedan mjesec.

Slijedeći problem su bilateralni sporazumi između BiH, te Makedonije i Slovenije, po kojima su državljani BiH i Makedonije dodatno diskriminirani u odnosu na državljane EU. Državljani tzv. trećih zemalja da bi mogli steći socijalna prava, tj. participirati u njima, a za koja oni kao zaposleni uredno izdvajaju doprinose (dakle, financiraju našu socijalnu državu), moraju imati osobnu radnu dozvolu i stalni boravak. Dakle minimalno pet godina bivanja u Sloveniji.

Slučaj poduzeća “Prenova“ i nakon njega

Poznat je slučaj poduzeća “Prenova“, kada su se radnici odlučili da štrajkom glađu ukažu javnosti na robovsku eksploataciju, kojoj su izloženi.

Poduzetnici su samo lopovi koje je napravila država. Ne radi se o odnosu poslodavca i radnika, civilno pravnom odnosu, kako državni službenici žele predstaviti problem. Odgovorna je država, koja donosi zakone koji sve to omogućavaju. To je najvažnije.

Ta grupa radnika, žrtve famoznog gazde Perkoviča, odlučila se za štrajk glađu. U okviru emisije IWW Viza za budućnost, koja se emitira na Radiju Študent, stupili smo u kontakt sa štrajkajućim radnicima i izmijenjali analize razloga za  njihov katastrofalni položaj. Naše prije često u javnosti izlagane tvrdnje, da u slučaju migrantskih radnika država ima ulogu političke diktature kapitala, dobile su potvrdu u analizama radnika u štrajku. Na osnovu zajedničke analize odlučili smo se za protest u Ministarstvu za rad, te zahtijevali da ministar primi radnike na razgovor. Insistirali smo, to još uvijek činimo, da je država dužna radnicima podmiriti dugove poslodavaca. Zahtijevali smo i hitnu promjenu zakonodavstva. Ali ne kao kozmetičku mjeru, već kao put do stvarne jednakopravnosti svih radnika. Radnici su formalno izjednačeni Zakonom o radu, ali to zbog diskriminirajućih zakona o strancima i o radu stranaca ne znači ništa.

Akcija na ministarstvu je bila koordinirana između te grupe radnika i nas. Dok su radnici razgovarali u kancelariji ministra Ministarstva za rad, mi smo kao aktivisti pokušali okupirati zgradu. Tako su i mediji vidjeli, da je to jedna ozbiljna stvar, da postoji kriza i da postoji odlučnost za borbu. Bila je to akcija građanskog neposluha. Radnici su još jedan dan ostali gladovati u samoj zgradi Ministarstva i na kraju je došlo do nekakvog rješenja, za koje smo mislili da ide u pravom smjeru. Štrajkajući radnici dobili su osobne radne dozvole, mogućnost da pronađu poslodavca, a Savez sindikata je osigurao besplatnu pravnu pomoć. Isto tako dobili su i neki oblik socijalne pomoći, iako su vlasti kasnije pričale da se radi o pomoći Crvenog križa.

Što se nakon toga dešavalo?

U to vrijeme počeli su se formirati organizacioni odbori radnika u BiH, koji su se već morali vratiti, a bili su, za vrijeme svoga rada u Sloveniji, lišeni radničkih prava – poslodavci im duguju mnogo plaća. Oni više nemaju realističnog puta da do njih i drugih svojih prava dođu. Na sastancima, u Cazinu gdje je sve počelo, definirali smo zajedničke zahtjeve, a to su dodjela osobne radne dozvole oštećenim radnicima, uspostava realističkih mehanizma za ostvarenje oduzetih prava, što znači, da država isplati neplaćane obaveze poslodavca spram radnika. Tražili smo i promjenu zakonodavstva, kako bi migrantski radnik odmah imao osobnu radnu dozvolu, bio odmah uključen u sistem socijalne sigurnosti, te da se raskine vezanje trajanja boravišne vize na trajanje ugovora u radu. Kako oni koji će tek doći na tržište rada u Sloveniju, tako i oni koji su već bili ovdje, izigrani su i morali su se vratiti. Osobna radna dozvola znači pravo na izbor poslodavca – možeš promijeniti poslodavca bez sankcija. Time radnici dobivaju oblik kontrole nad njima: loše me tretiraš, odoh kod drugoga! Druga važna stvar je da s osobnom radnom dozvolom dobivaš pristup cijelom tržištu rada, a ne samo u segmentu tzv. deficitarnih zanimanja. To znači da se ljudima omogućava pristup poslovima koji imaju veze sa njihovim obrazovanjem i sl. Sada srednjoškolski nastavnici, turistički radnici, svi, rade u građevinarstvu, na najprljavijim i najtežim poslovima.

Postavio nam se problem kako vratiti prava koja su bila oduzeta, neisplaćene plaće, regrese i slično? U Sarajevu smo napravili demonstracije 19. jula ove godine, u suradnji sa lokalnim pokretom DOSTA!, kolegama nastavnicima s fakulteta političkih nauka u Sarajevu i samoorganiziranim radnicima. Manifestacije su se odvijale ispred kancelarije visokog predstavnika međunarodne zajednice za BiH, ispred Vijeća ministara i ispred slovenske ambasade. Po našem mišljenju međunarodna zajednica, koja de facto ima vlast u BiH, treba se suočiti s tim problemom, dok ucjenjuje BiH oko liberalizacije viznog režima.  Katastrofalni položaj migrantskih radnika je neposredni rezultat viznog režima, koji se definira u centrima moći globalnog kapitalizma.

Slične probleme radnici iz BiH imaju i drugdje u EU?

Da. To je pitanje migrantskih prava u EU. Radi se o konfliktu oko stabiliziranja globalnih hijerarhija. Zato borba za prava migranata u EU, borba protiv evropskog apartheida, bitno definira budućnost Evrope. Ili će i nadalje generirati nejednakost i hijerarhije ili će postati prostor emancipacije i oslobađanja. Otvaranje puteva za migrante znači borbu za jednaka prava, za jednakost i slobodu, za drugačiji svijet.

Polemički ste raspoloženi spram sindikata u Sloveniji?

U sistemu tzv. socijalnog partnerstva, kojeg imamo u Sloveniji sindikati su institucije upravljanja društvom, a ne toliko borbe za radnička prava, kamoli borbe za radikalno transformaciju postojećeg. Postoje ljudi, koji argumentiraju da je  u bliskoj prošlosti to bilo produktivno, da je zbog toga Slovenija imala drugačiju tranziciju od drugih istočnoevropskih zemalja. Očuvana su neka prava, nadnice su ostale relativno visoke, obzirom na sredine gdje je vladala deregulirana, divlja privatizacija. Takvi argumenti ne uzimaju u obzir činjenicu, da tako zvani gradualizam, znači gradualna tranzicija u tzv. tržišnu ekonomiju, proizlazi iz mistificirajuće napetosti i rivalstva između neoliberalizma i socijalističkog kanona rada. Tako je sindikalno organiziranje u Sloveniji, koje je bazirano na normi fordističkoga rada, kojoj hoće podvrći sve ostale oblike rada, sudjelovalo u izbacivanju rada iz političke konstitucije. Jer lav već dugo nije u kavezu socijalnog partnerstva i fordističkih sindikata. A nas zanima politički potencijal novih oblika rada. No, sada smo došli do točke, kada je sve jasnije, da su fordističke strukture organiziranja radnika postale štetne.

Kriza ovakvog sindikalizma se zaoštrava od ulaska u EU i NATO, a sada postaje očita. Usred krize vlada velika pasivnost na terenu sindikalne borbe. U svijetu sindikalnog organiziranja postoje samo konfliktni interesi između pojedinih grana, javnog i privatnog sektora, i ta interesna organiziranost već proizvodi šovinizam dijelova radničke klase protiv drugih.

Je li to odgovornost sindikata? Nije li od političke sfere dirigirana javnost prebacila klasni konflikt tako da izgleda kao da su pošteni radnici i poslodavci privatnog sektora zajedno protiv “ljenčina“ u javnom?

U tom prebacivanju klasnog konflikta su imali ulog i sindikati. No, bitno pitanje je kako energično protiv toga? Nema nikakvog foruma, koji bi gradio zajedničku svijest i sindikati to očito nisu. Svaka sindikalna inicijativa udara po nekom drugom segmentu radnika. Niko ne želi povratak avangardnih partija. Jedino rješenje su nove bazične sindikalne i političke organizacije.

Za razliku od naše, mainstream sindikalna pozicija je da postoji jedan kanon – fordistički –  koji se uspostavio i koji je dobar: zaposlenje na neodređeno vrijeme. Sve što je izvan tog kanona je anomalija. Zato kanon treba proširiti na sve. Na kraju se to čini tako da se subvencionira kapitalista, pri čemu se referiram na plan subvencioniranja zapošljavanja na neodređeno vrijeme. U tome moraju sudjelovati kao financijeri kapitalista i oni koji nisu, a mnogi i ne žele biti dio tog kanona. A to su i mnogi ljudi u našem pokretu, prekarni radnici,  kognitivni radnici, migrantski radnici. Oficijelni radnički pokret to ne želi vidjeti.

No, ovo samoorganiziranje u BiH je fantastično i primjer uspjeha drugačijeg pristupa organiziranju. Sada se, 18. decembra, spremamo na zajednički korak, organiziranje u Banja Luci. Proizvodi se hibridan oblik organizacije između radnika, pokreta, udruženja i ljudi s fakulteta. Mi tražimo formulu, koja nije uspostavljena na kanonu radnih odnosa nego na novom subjektivitetu radnika.

Preko biopolitike došli ste do biosindikalizma?

Za nas to znači da se pitamo na koji način postoji uzajamno djelovanje strukture i subjektiviteta. Zanima nas kako rastvoriti taj odnos, osloboditi subjektivitet, koji postoji unutar materijalne realnosti, da bi ju se počelo mijenjati. Pitanje je na koji način se postavlja režim migracija i na osnovu slobode migranata? Kako se onda može širiti ta sloboda? Mi ne pristajemo na ideju da će se problem migracije srediti kada se srede odnosi u zemlji iz koje migranti dolaze. Migracija je praksa, socijalni i politički pokret. Forme iskorištavanja artikulirane su na osnovu nove kvalitete te radne snage. Napravili smo brojne intervjue s migrantskim radnicima u Sloveniji i znamo da ne postoji jedan razlog zašto ljudi migriraju. No svi odgovori mogu se sintetizirati u jedan: promijeniti svoj život. Na osnovu te slobode se artikuliraju režimi iskorištavanja. Ali i naše organiziranje i politički projekti trebaju se artikulirati na toj slobodi.

ESAD KAPIĆ, radnik iz Cazina:

Došao sam iz Slovenije natrag kući u Cazin u junu prošle godine. Zajedno sa drugovima radio sam u jednoj firmi u Kočevju. U toku 13 mjeseci, koliko sam bio zaposlen, dobio sam 2 i po plaće. Uslovi života bili su katastrofa. Većina nas spavala je u podrumima i na tavanima, u prosjeku na 30 kvadrata 10 ljudi. Tako tamo Bosanci žive i sad. Objašnjavao sam da tu živim 26 dana u mjesecu, da je tu moj dom, no nije pomagalo. Kucao sam na sva vrata pitajući za svoj novac. Doživljavao sam samo poniženja. To nije zanimalo slovensku vlast, samo su govorili da imam 30 dana da nađem novi posao, ili slijedi protjerivanje. Jedan zakon ti daje mjesec dana vremena, drugi uzima.

Stvari su se počele mijenjati kada je o nama izvijestila slovenska televizija. Došli su i ljudi iz IWW-a i počeli nam pomagati konkretnim uputama. Mi smo mislili da je postupak koji smo doživjeli samo naš jedinstveni slučaj. Sada znamo da je od početka krize 14.000 Bosanaca u Sloveniji izigrano i poslano kući. Varaju nas za plaće i putem papira, osobnih i radnih dozvola. Ljudima se onemogućuje da produže vize. Masu pošalju kući, a onda uzmu nove. Sada nas ima oko 100, stalnih članova organizacije, koji smo prevareni za novac. Ja sam mislio da dolazim u poštenu, demokratsku državu Sloveniju, članicu EU. Nisam vjerovao da bi me mogli prevariti za plaću. A ono ispalo gore od Bosne.

Pomogli su nam mediji koji su izvještavali sa naših demonstracija 19. jula u Sarajevu. Sada znamo da za nas Slovenija nije obećana zemlja. Organizirali smo se i govorimo ljudima da je jedna neisplaćena plaća odmah znak za alarm. Nas 40 demonstriralo je ispred Ministarstva rada Slovenije. Zahtijevali smo svoj novac i radne dozvole. U tome smo djelomično uspjeli. Ministarstva u BiH, kojima smo dali 2 mjeseca da se izjasne, nisu uradila ništa. Ipak, sada se ide na tzv. Kontićev zakon, na osnivanje fonda u Sloveniji iz kojega bi se isplaćivalo neisplaćene radnike. U BiH pripremamo masovnu kampanju ljudi izigranih u Sloveniji.