Čovjek nade, skromnosti i iznimnog poštenja

Iznenada nas je napustio Franjo Grčević (1923-2009), profesor srpske književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Iznenada, jer je podlegao izazovu iskustva svega dva mjeseca nakon suprugine smrti i njezine dugogodišnje bolesti a nanovo otvoren za nove zamisli i pronalaženje puteva za njihovu realizaciju. Napustio nas je čovjek čvrstih uvjerenja orijentiranih na budućnost kao prostore/vremena u kojima ipak jednom, možda, bude boljih i sretnijih ljudi, čovjek nade, skromnosti i iznimnog poštenja, čovjek koji je uvijek birao onu težu, provokativniju stranu života – stranu propitivanja sebe i drugih, čovjek tragalac pa time čovjek otpora sa svakim oblikom samodovoljne zatvorenosti, svoje i drugih.

Rođen je u Cigleniku kraj Slavonskog Broda. Srednju tehničku školu završio u Zagrebu 1942. U redovima antifašističkog pokreta od 1943. Godinama tražio da bude demobiliziran kako bi završio studij koji je krišom studirao. Diplomirao je 1954. jugoslavenske jezike i književnosti te ruski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Do 1958. gimnazijski profesor u Slavonskom Brodu, Sisku i Zagrebu pa lektor i predavač u Rennesu i Mainzu. Godine 1965. doktorirao temom o Bogdanu Popoviću. Gostovao na brojnim domaćim i inozemnim univerzitetima te sudjelovao zapaženim izlaganjima na međunarodnim naučnim simpozijima i konferencijama. Izvanredni profesor od 1975. te od 1984. do penzioniranja 1994. redovni profesor za srpsku književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Zagrebačka slavistička škola

U 50-ak godina svoga naučno-nastavnog, stručnog i društvenog rada sveobuhvatno je razvio proučavanje srpske književnosti u Hrvatskoj, omogućio i pomogao naučno i stručno razvijanje mlađeg naučnog kadra bitno usmjerenog na promišljanje srpske književnosti i problematike južnoslavenskih književnosti (pod njegovim je mentorstvom izrađeno i obranjeno petnaestak magisterija i doktorata). Punih je dvadeset i pet godina vodio Katedru za srpsku /i crnogorsku/ književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, bio predsjednik Hrvatskog filološkog društva (1967-1969) i pokretač Znanstvene biblioteke Društva, član redakcije “Umjetnosti riječi”, predsjednik Upravnog odbora Filozofskog fakulteta u Zagrebu, član Jugoslavenskog odbora za unapređenje slavenskih kultura Uneska-MAIRSIK, član savezne komisije za lektore, od 1982. član Upravnog odbora Zadužbine Ive Andrića i od kraja 1980-ih godina Zadužbine Vuka Stefanovića Karadžića itd. Ipak, od posebne su važnosti dva angažmana profesora Grčevića u kontekstu kojih se najbolje iskazivala profesorova tolerancija, spremnost na dijalog i uvažavanje drugoga, a da se dosljedno i argumentirano zastupa svoja stajališta: od 1972. do 1981. godine bio je direktor Zagrebačke slavističke škole i Međunarodnog slavističkog centra SR Hrvatske te pokretač i voditelj naučnog projekta Komparativno proučavanje jugoslavenskih književnosti, međunarodnog projekta koji je već na tragu novih vremena pobuđivao živ javni i stručni interes. Zagrebačka slavistička škola bila je ljetna škola za strane slaviste kojoj je koncept i sadržaj formirao profesor Grčević. Škola je predstavljala rasadnik naučne, stručne i ljudske tolerancije i poseban kulturno-naučni događaj kojim se na najbolji mogući način promovirala hrvatska sredina i kultura. Pokrenuo je i izdavanje zbornika rada Škole pa ih je pripremio četiri. Međunarodni pak naučni projekt Komparativno proučavanje jugoslavenskih književnosti bio je pokušaj da se u zalazu jednog polikulturnog društva promišljaju aspekti interknjiževnih i interkulturnih odnosa i pojava na jugoslavenskom kulturnom prostoru/prostorima, pokušaj da se oživi svekoliki dijalog u već u mnogo čemu zatvorenim naučnim sredinama. Zbornici koji su promptno slijedili u profesorovu urednikovanju otkrivaju svu širinu i dubinu problematike kojom su se učesnici bavili.

Za bratstvo i solidarnost među ljudima

U svojoj naučnoj karijeri profesor je objavio brojne studije, eseje, rasprave iz srpske, hrvatske, crnogorske književnosti kao i priloge iz južnoslavenske komparatistike. Ipak, i naučnim interesom i predavačkom orijentacijom potvrđuje da se prije svega bavio najaktuelnijim temama i problemima srpske književnosti kraja 19. i početka 20. vijeka (B. Popović, M. Crnjanski, I. Andrić, M. Lalić, D. Mihailović, V. Popa, M. Pavlović, R. Petrović, L. Lazarević, S. Sremac, S. Matavulj, D. Ćosić i dr.). Najznačajniji su njegovi radovi o opusima Bogdana Popovića, Ive Andrića i Miloša Crnjanskog, objavljeni u knjigama: “Književni kritičar i teoretičar Bogdan Popović” (1971, doktorska disertacija), “Kritički radovi Bogdana Popovića” (1977), “Simbolizam. Ekologija. Eshatologija” (2002), “Srpske teme/Komparatistika srodnih književnosti” (2005) i “Religiozna ekologija i novi čovjek” (2009). Posljednjih dvadesetak godina profesor Grčević je bio aktivni ekolog koji je rad koncentrirao kako na pisanje priloga ekološke problematike i organizacijom ekoloških akcija tako i vođenjem prvog hrvatskog ekološkog društva Ekološka javnost (od 1986).

Ostajemo tako samiji odlaskom jedne moralne vertikale koja je dobar dio svoga rada i života usmjerila prema drugima, prema posredovanju optimalnih ideja razdoblja svima sa kojima je dolazio u doticaj, samiji za jednog nepotkupljivog zastupnika ideje što ju je stavio u moto svoje knjige “Srpske teme/Komparatistika srodnih književnosti”: “Za muškarce i žene, koji nađoše odvažnosti da se založe za bratstvo i solidarnost među ljudima.”