Daleko je Amerika

Malo je bilo onih kojima se zaista dopala predstava “Duh” premijerno izvedena prošlog petka u zagrebačkom Dramskom kazalištu “Gavella”. Kao i uvijek, obavila se rutina svečanog trenutka, nije izostao aplauz na kraju, kokteli i kanape sendviči nestali su u hipu, ali prave atmosfere, kao nakon dobre predstave, nije bilo.

Prema tekstu suvremene američke dramatičarke Margaret Edson i u režiji gosta iz Maribora Samo M. Streleca, predstava “Duh” je drama o ženi koja se bori s rakom. Ona je ugledna sveučilišna profesorica, po svoj prilici iz velikog američkog grada, karcinom je naravno zloćudan i oko nje je čitavo vrijeme svita uglednih doktora s novim lijekovima i specijalnim terapijama. Na kraju, žena je podlegla zloćudnoj bolesti jer kemoterapija nije pomogla, a liječnici su se okrenuli novom “zanimljivom slučaju”.

Apatija guši adrenalin

Problem izvođenja jednog američkog komada ovakve teme usred Zagreba jesu krive pretpostavke za njezino čitanje, koje udaraju posred mentaliteta ovog podneblja. Što to znači? To znači da kada u Americi netko iz dobrostojeće srednje klase ima rak – tako je zapisano u svojevrsnom japijevskom obrascu ponašanja – onda se on ili ona s tim rakom bore, hladno ga promatraju i žele ga, kao borca u ringu, nadvladati. U komadu Margaret Edson sveučilišna profesorica čitavo vrijeme racionalno analizira svoju bolest, pročitala je sve o njoj i zna do u detalje sve o lijekovima, njihovim dozama i šansama za uspjeh. I kada je ironična i kada polemizira sa sobom, liječnicima i vlastitim rakom, ona neprestano diskutira kao da je usred sveučilišne predavaonice. Takav pragmatični intelektualizam, koji viđamo u američkoj literaturi, filmovima i dramskim komadima, predstavlja taj karakteristični adrenalin koji tradicionalno ne dopušta ovakvom tipu kulture da zapadne u stanje apatije. Stoga je takav prkosni dramski komad o karcinomu moguće napisati u jednom New Yorku, jer je racionalizam te dobrostojeće srednje klase najjači sedativ koji hrani samopoštovanje koje ta klasa prema sebi želi imati.

Kakva je situacija kod nas? Prvo, te dobrostojeće srednje klase nema. Drugo, naša samosvijest je postavljena na svemu drugome samo ne na racionalizmu. Treće, naš obrazac ponašanja uglavnom shvaća nedaće, osobne, egzistencijalne i političke, kao katastrofu prema kojoj u principu imamo stav kukulelekanja i totalne apatije. Na primjer, nije moguće da u jednom društvu ljudi godinama nijemo gledaju kako ih politička vrhuška krade i vara, da pritom gutaju ideološke i nacionalne stereotipe na granici šovinizma, da oko svoje egzistencije rade malo ili ništa i da to nema baš nikakvog utjecaja na njihovu kulturu i stavove o životu i smrti. S kakvim osjećanjem stvari takvi ljudi ulaze u kazalište? Kada glavna junakinja u predstavi “Duh” mirno saopći publici: “Prije četiri mjeseca saznala sam da imam rak”, tako izgovorenu rečenicu naša publika ne razumije, jer ona u našim ušima znači da je nastupio smak svijeta. Čitava predstava tako protječe u hladnom razmatranju junakinje o onome što joj se događa, uz intelektualne fantazije iz njezinog sveučilišnog života, a da se publika jedva uspijeva uživjeti u njezinu situaciju.

Glumci veći od “Duha”

Jedna od tlapnji u suvremenom kazalištu je potpuno kriva pretpostavka da postoje tzv. univerzalni problemi pojedinca. To nije istina, jer se svaka kultura, bolje rečeno aktualno stanje duhova jednog društva, s tim problemima nosi na bitno drugačiji način.

Američku sveučilišnu profesoricu uvjerljivo igra Anja Šovagović Despot, koja je tom ulogom pokazala da je glumica od formata, ali to predstavi nije pomoglo. Jednako tako, Dražen Kühn, Sven Šestak i Perica Martinović, u ulozi medicinskog osoblja, više su nego korektno obavili svoj posao. Uvijek temeljiti i pouzdani bili su Inge Appelt i Dragoljub Lazarov, no uzalud – predstava “Duh” neće se dugo pamtiti.

Jedino što možda ujedinjuje senzibilitet komada Margaret Edson i izvedbu “Gavellinog” ansambla jest nedostatak neke vrste metafizičke dimenzije ili ontološke avanture kada su život i smrt u pitanju. S obzirom na to da i mi i oni preko velike bare dijelimo jedan te isti globalizirani i bezukusni svijet bez puno smisla, postaje potpuno svejedno umire li netko licem hrabro okrenutim prema smrti ili drhteći od straha. Što se tiče kazališta “Gavella”, bilo bi poželjno da počne birati tekstove koji ga suočavaju s prostorom u kojem prebiva i s pitanjima koja afirmiraju konkretan život a ne samo opće crnilo.