Srbi su europski Indijanci

Foto: Davor Konjikušić

Ove je jeseni hrvatsku publiku akcijom i bizarnošću obradovao film “Šuma summarum”, čiji je redatelj Ivan Goran Vitez još od “Pomora tuljana”, diplomskog rada na ADU-u, dečko koji obećava, što je potvrdio i dokumentarcima “Male ruke” i “Posljednja pričest”. Dokazao se i uspješnom serijom “Bitange i princeze”, a zanat je pekao i kao asistent redatelja na velikom broju filmova. Da olako ne savija kičmu, dokazao je kad je napustio dobro plaćen posao u “Lovcu”, s Richardom Gereom u glavnoj ulozi.

Kritika je vaš novi film okarakterizirala kao žanrovski, neo-noir film, što je iskorak u hrvatskoj kinematografiji. Je li publika prihvatila takav iskorak?

– Film prolazi jako loše, u mjesec dana prikazivanja ima svega 1.300 gledatelja, što je jako razočaravajuće. Milijun je razloga za to, sada ih možemo nabrajati i tražiti krivce. Mislim da u nekoj drugoj kinematografiji ljudi žele pogledati film koji je drugačiji. Razočaran sam i ne znam u kojem smjeru dalje. Film je moj posao i moram njime zaraditi. Ovaj smo film i ja i producentica radili potpuno besplatno, jer si s budžetom koji smo imali nismo mogli priuštiti honorar; računali smo da ćemo si dio honorara isplatiti od utrška kino-distribucije. Žao mi je što ću sljedeći put prvo morati misliti kako uzeti honorar, a poslije kako ispadne.

Film je ćorav posao

U čemu je problem, film je nagrađivan, super je prošao i u Puli i na Zagreb film festivalu?

– Jest, ali velik je problem distribucija domaćeg filma. Distributera jednostavno nije briga, gurnuo je film u kino bez ikakve promotivne kampanje, mnogi su mi rekli da ni ne znaju da igra u kinima. HTV nije bio koproducent, tako da nemamo najavu ili informaciju o premijeri u Dnevniku, što velika većina hrvatskih filmova ima. Možda sam se i ja malo zeznuo što sam išao sa slabo korištenim glumcima, možda sam trebao napraviti cast sa standardnim glumcima, ljudima bi valjda bilo zanimljivije da glumi Dolores Lambaša.

Treba li Hrvatskoj uopće kinematografija? Ona nominalno postoji, ali nikome nije interesantna, nitko je nije spreman financirati i nitko se za nju ne brine. Bilo bi puno plodonosnije ukinuti hrvatsku kinematografiju na pet godinama, pa se baviti nečim drugim. Ovako, dok god ona postoji, mi upleteni trudimo se napraviti nešto od nje, ali u ovakvoj je situaciji to ćorav posao.

Otkud odluka da za žanrovski film pun akcije i s drugačijim pristupom uzmete glumce ponajprije vezane uz kazalište, primjerice Vilija Matulu za glavnu ulogu?

– S Matulom sam radio još na Akademiji, on je veoma dobar glumac i filmski veoma upotrebljiv. Prema svojim nastupima na filmu imao je negativan stav, na filmu se ne osjeća ugodno. Na kraju, odluka se obojici isplatila, mislim da je izvrstan. Sanja Hrenar do sada nikada nije glumila na filmu, Željko Königsknecht se u značajnijoj roli nije pojavio od 1988, Đorđe Kukuljica je već deset godina izvan svih projekata, Hana Hegedušić stalno je u nekim epizodnim ulogama, a i od ostalih devetnaest mnogi su nove face. No zaista mislim da u Hrvatskoj ima glumaca koji mogu raditi na filmu: nije problem u njima, nego u tekstu koji moraju interpretirati.

Na koji se način ti ljudi mogu izboriti s filmskim lobijima i doći u priliku da pokažu dio znanja za koje su školovani?

– Veoma teško. Zato mi je super raditi s Ankicom Jurić Tilić koja uvijek daje priliku mladima, ali mi je upravo rekla da više neće uzimati debitantske filmove, jer to za nju znači bankrot. U našoj se kinematografiji uvijek želi ići na sigurno, na provjerenu formu scenarija,  provjerene glumce, direktore fotografije, kompozitore… I samom redatelju teško je postavljati uvjete i birati ekipu s kojom bi htio raditi. Mislio sam da će se isplatiti to što sam dao priliku nekim novim licima, ali brojka gledatelja u kinima to ne potvrđuje.

Svojevremeno ste izjavili da hrvatski film nikoga ne zanima jer “Hrvati nisu opičeni kao Srbi, a nisu ni žrtve kao Bosanci”?

– Srbi će uvijek napraviti nešto ludo, oni su nekakvi europski Indijanci. Uvijek je to malo Divlji zapad, neka egzotika. A prema Bosancima svijet ima grižnju savjesti, koliko god to blesavo zvučalo, jer ih nisu uspjeli zaštiti u ratu. Zato bosanski filmovi vani dobro prolaze i kad treba i kad ne treba. Hrvati su tu svima nezanimljivi, ostavljamo dojam mlitavosti i mlakosti, a imamo tržište od samo 4,5 milijuna stanovnika. Isti postotak gledanosti mog filma u nekoj drugoj, mnogoljudnijoj zemlji značio bi nekoliko stotina tisuća ljudi. A domaće televizije rade puno štete audio-vizualnoj estetici, jer su se povinovale nekakvoj gledanosti, koja ovdje ne predstavlja ništa. Mislim da ćemo tako tonuti sve dublje i dublje.

Kuća, pos’o, paintball

Zašto u filmu niste prikazali mučne scene do kraja, nego ste zastali na pola?

– Zato što mi to nije interesantno. I bez toga svi pumpaju da je film prepun nasilja, a zamislite kako bi bilo da sam ga prikazao do kraja.

U jednoj dijaloškoj sceni Matula kritizira neoliberalizam, a dvoje vegana predstavljaju nekakve aktiviste. Otkud ta dimenzija, iz namjere da kažete nešto politički ili je to paradigma društva?

– Htio sam dati što precizniju i što širu sliku onoga što vidim oko sebe, a to je upravo to: marketinške agencije, nekakvi menadžeri koji se zabavljaju po šumama pucajući iz lažnog oružja i aktivisti koji su uvijek tu negdje i koji ono što čuju s druge strane ograde tumače onako kako njima paše.

Zašto se kod nas umjetnici ne referiraju na teme koje su aktualne, zašto slabo reagiraju na njih?

– Ako se i referiraju, za njih se ne čuje. Napravi li redatelj film u kojem će isključivo kritizirati, ako napravi film tezu ili polemiku, malo će kome biti interesantan. Nije to samo naš problem: ljudi globalno film doživljavaju kao eskapističko iskustvo, kao nešto čemu je svrha opustiti ih. Rumunjski film je jako dobar i jako cijenjen u filmofilskim krugovima, ali je istovremeno slabo gledan u kinima. Prošla su vremena publike šezdesetih i sedamdesetih, koja je htjela društveno angažiran film, danas samo žele svoju dozu vizualne zabave, jer rade 12 sati dnevno i još ih vikendom tjeraju na paintball.