Odvedeni, mučeni, ustrijeljeni

Nikad neću zaboraviti ljeto kada sam izgubila voljenoga sina – kaže Desa Đapa, čiji je sin Milenko ubijen 1991. u Sisku, u dobi od 40 godina. Kobnog 22. augusta Milenko Đapa (1951) vratio se u Sisak, nakon nekoliko dana odmora u Vanićima kod Dvora, kamo je odvezao ženu Evicu i kći Mirjanu. Idućeg mu je dana počinjala radna smjena u Rafineriji, pa je došao majci na večeru.

– Oko 21.30 pozvonio je prvi susjed, s kojim sam 20 godina živjela u istoj zgradi. Iako u civilu, držao je pištolj s prstom na obaraču. Pitao je Milenka ima li i on pištolj, pa naredio da krene s njim. Pratio ga je i jedan u uniformi, bez oružja, koji je rekao da će mi se sin vratiti – priča Desa Đapa. Sva u šoku, uspjela je još kroz prozor vidjeti kako su zgradu opkolili vojnici.

Nadajući se sinovljevu povratku, upalila je sva svjetla u stanu. Jutro je dočekala budna, gledajući kroz prozor. Susjedi su joj kasnije rekli da su vidjeli kako Milenka odvoze kombijem.

Pijani službenici u policiji

– U sedam sam sati telefonirala u MUP. Ljutito su me otpilili: “Sin vam je špijun. Ne pitajte više za njega, jer ćemo vas dati uhapsiti” – upamtila je Desa svaku riječ. Unatoč prijetnji, istoga je dana otišla u policijsku zgradu.

– U policiji su bili pijani službenici, goli do pasa, neki su i ležali. Jedan mi je rekao: “Nemojte misliti da ga su ga odveli hrvatski vojnici. Odveli su ga četnici koji dođu na sisački plac kupovati hrvatske uniforme. Hrvati su miroljubivi, a ubijaju četnici.” Na porti Vojne komande doznala sam kako je bio kod njih, a nakon pola sata ispitivanja odvezen je dalje. Uporno sam dolazila, pa me policijski čuvar poveo i u obližnji zatvor, da provjeri je li na popisu zatvorenika. Nije bio – kaže Desa. Nastavljala je potragu sve dok joj u MUP-u nisu rekli da im se javi točno 28. augusta, napomenuvši joj da im donese Milenkovu fotografiju.

– Jedna mi je susjeda rekla da je čula kako je Milenko pušten, pa sam zbog toga otišla kod susjeda koji ga je odveo. Kazao mi je da je to dezinformacija, da Milenko ima dijabetes, premda od toga nikada nije bolovao, te da je prevezen u bolnicu u Zagrebu. Sestra i njezina djeca bezuspješno su ga tražili po svim zagrebačkim bolnicama. Sljedećeg sam dana, po dogovoru, otišla u MUP: portir mi je odmah rekao da mi sin nije bolestan nego mrtav. Izbacila ga je Sava nizvodno od Siska, u selu Čigoču. Tada sam pala u nesvijest – govori vidno potresena Desa Đapa.

Nije smogla snage otići na prepoznavanje. Učinio je to njezin djever, koji je vidio izmučeno Milenkovo tijelo, s lisicama na rukama. Patolog sisačke Opće bolnice rekao joj je da je Milenko umro od dvije prostrijelne rane u trbuhu i da je bolje da ne zna u kakvom je stanju tijelo pronađeno. Sina je pokopala na brzinu, jer su je grobari opominjali da bježi dok i ona nije izginula.

– Policajci su mi godinama kasnije saopćili kako je na poznatom gubilištu ORA, u sisačkom prigradskom naselju Galdovu, više njih pucalo u Milenka dok je bio svezan: pucali su mu u ramena i kukove te ga na kraju bacili u Savu – završava svoje prisjećanje Desa Đapa.

Patolog rekonstruirao muke

Pod okriljem noći nestalo je te 1991. na stotine Siščana. Potvrđuje to i priča o ubojstvu Vase Jelića (1931), tada 60-godišnjaka.

– Petorica naoružanih, u uniformama i s crnim maskirnim kapama, zalupali su na vrata naše porodične kuće 15. novembra oko 21.45 sati. U kući su uz mene bili moj muž i troje izbjeglica iz Mošćenice. Čim sam otvorila vrata, pošli su po Vasu i za kragnu ga izvukli van, u noć – priča Ana, supruga Vase Jelića. Krenula je za njima, da vidi kamo ga vode, no jedan ju je maskirani zadržao na vratima pod prijetnjom da će je “ubiti k’o zeca ako mrdne”: bio je njezine visine i Ana kaže da nikada neće zaboraviti plave oči što su se nazirale kroz proreze na kapi. Tri je iduća mjeseca tražila Vasu po svim policijskim i vojnim punktovima Siska.

– Bila sam u uredu kod načelnika Policijske uprave Đure Brodarca, rekao mi je: “Kome Srbi fale, nek’ ih traži. Meni ne fale!” Kada sam se obratila njegovom zamjeniku Vladimiru Milankoviću, samo je drsko naredio da me ispitaju – kaže Ana.

Desetog februara 1992. godine pozvana je da preuzme Vasino tijelo, pronađeno na savskoj obali, kod sisačkog Starog grada.

– Zvali su me na prepoznavanje, a nisu mi uopće dali da ga vidim. Dvojica uniformiranih natjerali su me da potpišem da preuzimam kovčeg s tijelom. I Vasin su ukop nadgledala četvorica vojnika, pa ga ni u lijesu nisam vidjela – kaže Ana Jelić.

U zapisniku sisačkog patologa stoji: “Uzrok nasilne smrti Vase Jelića su prostrijelne rane glave i grudnog koša. Rane su nanesene oružjem manjeg kalibra, čemu svjedoči nalaz zrna pištolja ispod kože lijevog ramena.” Osim smrtonosnih rana, imao je i “prostrijele lakta i prstiju te mnogostruke prelomljene kosti”. Tragovi mučenja vidljivi su i na drugim dijelovima tijela, dok je preko očiju imao “zavezan platneni bijeli povez, a jednakim povezom zavezane su ruke u zapešćima, sprijeda”.

Izgubila sve sporove

– Naš sin Milorad živi na relaciji Pariz-Beograd. Nakon zvjerskog ubojstva oca, više nema snage doći u kuću u kojoj smo zajedno živjeli. Da je te večeri bio ovdje, vjerujem da bi i njega ubili – kaže Ana.

Prisjetila se kako su još u ljeto1991, dakle pet mjeseci prije odvođenja njezina muža, dvije uniformirane osobe došle po Vasine lovačke puške i pištolj.

– Policija je odnijela dio pušaka i za to nam izdala potvrdu. No za njima su uskoro došli i neki zamaskirani, bez oznaka na uniformama, uzeli potvrdu i preostalo lovačko oružje. Tražila sam za te pokretnine povrat ili novčanu naknadu, no izgubila sam sve sporove na hrvatskim sudovima i platila 4.600 kuna sudskih troškova – kaže. Izgubila je i sporove kojima je od Republike Hrvatske tražila naknadu za smrt muža. Preostaje joj još Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu.

– Dobila sam rješenje da moram platiti 45.700 kuna sudskih troškova, zbog čega su mi stavili ovrhu na dio kuće. Ovrha je ipak skinuta – kaže Ana, koja životari od 1.200 kuna penzije. Za daljnju borbu po sudovima nema snage: 77 godina i život bez Vase učinili su svoje.