Novine na izdisaju

U skladu sa zaključcima Skupštine Hrvatskog novinarskog društva otprije nekoliko dana, gdje se iznosi kako je stanje u domaćem novinarstvu palo na najniže grane u novijoj povijesti – ponajprije zbog odnosa uspostavljenih između vlasti, poslodavaca i radnika u medijima – i kako ta vrsta problema zaslužuje medijski tretman poput gorućih vijesti iz škverova, odlučili smo se u ovim novinama ponašati kao i dosad, navlas jednako. Jer, s izuzetkom par internetskih portala, može se bez krzmanja ustvrditi da već dugo vremena “Novosti” zapravo jedine u Hrvatskoj pomno bilježe kroniku teške bolesti ovdašnje medijske scene našeg doba. U jednome dijelu potonjeg prostora utoliko se primjećuje određena mijena koju dovodimo u izravnu vezu s najnovijim događajima iz oblasti visoke politike i penološkog sustava, no prije toga spomenimo nekoliko slučajeva s pojedinačnih adresa.

Od našeg posljednjeg javljanja o tome, recimo, tjednik “Nacional” dobio je novoga većinskog vlasnika, švicarskog advokata Haralda von Seefrieda; gdješto su zatim potekle spekulacije da iza njega, čuvenog po diskretnom zastupanju istinskih vlasnika iz sjene, stoji Stanko Subotić Cane. Srbijanski poduzetnik, što ga kolege slabijih nerava često nazivaju kontroverznim, dovođen je u vezu i s ubojstvom “Nacionalova” osnivača Ive Pukanića, pa smo uz tako perverznu mogućnost oko budućeg vlasništva skloni tek primijetiti da je donedavno kao novi posjednik tog tjednika navođen, i to iz više-manje istih izvora, Ivić Pašalić.

Gazde postali mekši

“Nacional”, redakcija s malenim brojem zaposlenih, još nije došao na udar krajnjih redukcijskih mjera krizno nadraženih poslodavaca, jer je broj novinara ondje ionako odavno sveden na minimum. Ali zato “Večernjem listu”, nekoć najtiražnijim i najmnogoljudnijim novinama u zemlji, danas u vlasništvu austrijske Styrije, sve to prijeti u dogledno vrijeme. Osim drastičnog rezanja primanja, pala je već i tužba za veoma specifičan slučaj mobinga – maltretiranja novinara koji nije želio pristati na to da uzme otpremninu i odluči se za npr. određenu prekvalifikaciju. Ljetos je u VL-u otkazana suradnja desecima honoraraca po dopisništvima, a posljednji prijedlog uprave za kolektivni ugovor podrazumijevao je manja radnička prava negoli su sadašnja.

Ipak, obratimo posebnu pažnju na daljnja dva od tri najveća ovdašnja privatna medijska koncerna – Europapress holding i “Novi list”. Ili, još bolje, obrnutim redoslijedom: Robert Ježić, većinski vlasnik “Novog lista”, u čijem su portfelju i dijelovi pojedinih manjih novina, završio je prošlog tjedna u istražnom zatvoru. Povod je bilo njegovo muljanje s Ivom Sanaderom oko kupnje struje od HEP-a za Ježićevu petrokemijsku industriju Dioki po sniženim cijenama. Ujedno, moment skidanja saborsko-zastupničkog imuniteta Sanaderu i potom njegovo privođenje u Salzburgu, označit će početak nove mimikrije u svijetu hrvatskih medijskih moćnika. “Otkad nam je gazda iza rešetaka, njegovi su predstavnici osjetno mekši prema nama”, kazuje nam kolega iz “Novog lista”, ne želeći da mu ovdje navedemo ime, “a sve se to, doduše, zasad manifestira posve neformalno.” No, i formalno im je lakše zbog najave da neće biti jednostranog raskidanja kolektivnog ugovora, premda nad redakcijom ostaje prijetnja skorog isteka moratorija kojim se štite zaposlenja – 18. ožujka iduće godine. U međuvremenu, otprije nekoliko dana, postalo je poznato makar to da grupacija Dioki neće, bar do konca 2011, vratiti “Novom listu” oko 17 i pol milijuna kuna uzetih na ime kredita.

Toj odluci, donesenoj uoči Ježićeva pritvaranja, opetovano se usprotivio jedino, koliko znamo, predstavnik zaposlenih u Nadzornom odboru “Novog lista”: ostali su blagoslovili već tko zna koje prolongiranje vraćanja kompletne svote koju je novi vlasnik zatekao na računu “Novog lista” po preuzimanju. A možda mu je taj novac trebao i za otplatu spornog, iako još ne i službeno inkriminiranog, povlaštenog kredita od 15 milijuna kuna, što ih je Diokiju na stol – zahvaljujući Ježićevu osobnom prijatelju Sanaderu – lanjskog proljeća iskrcalo, ponovno, javno poduzeće HEP.

Sanaderova je propast na sličan način uzdrmala i EPH; među njima se, pak, ne može kao u prethodnom primjeru govoriti o prijateljstvu, nego o vezama kompromitiranim upadljivim odricanjem EPH-ovih izdanja od njihova dojučerašnjeg urednika u polusjeni, hrvatskog premijera. Sanader, koji je EPH-ovu većinskom suvlasniku Ninoslavu Paviću omogućio privatizaciju “Slobodne Dalmacije” u iznimno sumnjivim okolnostima – a tome u ovom broju “Novosti” posvećujemo zaseban članak – odsad bi se mogao početi svetiti vjerolomnicima,  povlačeći ih za sobom. Naši sugovornici iz splitskoga dnevnog lista o tome govore znakovito slično navedenim kolegama iz Rijeke. “Najavljena nova sistematizacija, koja znači otpuštanje većeg broja zaposlenih, odjednom je pomaknuta za ljeto sljedeće godine. Priča se da to ima veze sa Sanaderom, dok se vidi što će biti s njim, no upada u oko službeni stav uprave koja je navodno zadovoljna novijim rezultatima poslovanja, usuprot svemu što su tvrdili još donedavno”, riječi su našega Dubokog Grla iz Splita, odnosno Dugopolja.

Na istovjetan proces naglog Pavićeva podilaženja novinarima upozorili su nas i stanoviti kolege iz najvećega njegova političkog izdanja, “Jutarnjeg lista”: “Već neko vrijeme, čak i javno, Pavić se prema nama odnosi drukčije negoli prije, pa sad već tvrdi kako ‘Jutarnjem’ ustvari nedostaje kadra, a ne da nas je previše. Ali, nitko se zbog toga ne nada kako će sad početi zapošljavati dodatne ljude u redakciji.”

Todorićev model

Novovremeni medijski gavani u Hrvatskoj instalirani su ili poduprti zbog evidentne želje da se uspostavi totalni nadzor nad prevladavajućim javnim diskursom, jednako radi potreba ekonomskih i političkih centara moći. Za naknadu im je dopušteno da iz uzurpiranih novina iscrpe sav višak ostvarene vrijednosti – pritom je najdrastičnije stradala “Slobodna Dalmacija”, materijalno te žurnalistički – s tek simboličnim povratom sredstava u medijsku proizvodnju. I možda je fakat da novinarima odgovara iznenadni obrat što ga je prouzročilo gonjenje bivšeg nam premijera, ali nipošto ne treba vjerovati kako će to riješiti sve naše teškoće. Sve ostalo – glavnina problema, naime – otpada na toleriranje režima koji nalaže zatvaranje interesnog kruga po modelu koji u Hrvatskoj najbolje reprezentira poslovanje tajkuna Ivice Todorića.

Kao što smo pisali više puta, on u najvećim hrvatskim novinama kontrolira sadržaj tako što figurira kao najveći oglašivač u istima, tako zavisnim o njemu, te ih uza sve još i distribuira i prodaje s gotovo monopolskih pozicija. Stoga pogledajmo i, uostalom, progledajmo: o jednom Sanaderu danas svi napadno pišu baš onoliko slobodno koliko on osobno to više nije, što je pouzdan znak da Ivo Sanader, sam po sebi, više uopće nije relevantna tema.

I novinari upropastili javni interes

Na tragu starog instituta samokritike, znanoga generacijama stasalima u samoupravnom socijalizmu, Hrvatsko novinarsko društvo upozorilo je javnost i vlastito članstvo na ulogu samih novinara u kreiranju onoga što je netom prepoznato kao najveća kriza struke i njezina neposrednoga konteksta u čitavom, valjda, dvadesetogodišnjem razdoblju koje nazivamo demokratskim. Gotovo svi problemi u tome su paketu, rečeno je, sindikalne naravi; sindikat je u međuvremenu fatalno popustio poslodavcima, može se iščitati u nastavku. No, izostalo je malo preciznije definiranje subjekta koji u ovoj priči zaprema presudni volumen.

Kao i u drugim djelatnostima, dakle, sindikat je i ovdje optužen da je postao isključivo tampon za amortiziranje izravnijih kontakata među dvjema suprotstavljenim stranama, kapitalističkoj i radničkoj. Ali, teško da sindikat može biti kvalitetniji od svojeg članstva. I teško da novinari mogu funkcionirati bolje od ostatka društva, bez obzira na njihovu specifičnu poziciju onoga koji interpretira i aktivno sukreira javno mnijenje. Drugim riječima, nama je klasne svijesti u nekom trenu ponestalo generalno svima, a iz ove branše možemo tek posvjedočiti da nismo, nažalost, u podrumu sačuvali nikakve posebne rezerve toga stanja duha. Najljubaznije smo se dali razvlastiti, sad lamentiramo zbog toga što vlast ima netko drugi. Najteže nam padaju sindikalni jadi, naša vlastita muka, mada smo prije toga upropastili javni interes u širokom pojasu koji smo imali zastupati. U posljednje vrijeme dale su se po novinama vidjeti potresne ispovijesti pojedinih kolega koji su za svoje urednike odrađivali najprljavije zamislive poslove, e da bi naposljetku skončali na ulici, čisto po zakonitostima tržišne društvenosti. Prije negoli nas ovdje spopadne varava, površna zluradost, kažimo radije to da ipak upravo oni predstavljaju dominantno utjelovljenje hrvatskog novinarskog ceha.