Isti – isti ili drugačiji

Svi danas govore da ne vrijedi biti naknadno pametan, pa ipak se stalno predaju toj lakoći. Znati da je bivši premijer Ivo Sanader godinama bio “usamljeni razbojnik” hoće i mogu sada svi. Kao što svi sada znaju i da “više nema nedodirljivih” osim, gle čuda, baš u našoj vlastitoj radnoj organizaciji. No, jedan oblik “naknadne pameti” naročito je (kontra)produktivan.

Nakon što je više od desetljeća vladala manihejska podjela na komunistički mrak i demokratsko svjetlo, sada se sve više, sa svih političkih strana, potežu linije kontinuiteta. Ali kako? Današnji HDZ je poput nekadašnjeg SK-a: nedemokratski, korumpiran i lažljiv, a njegove petoljetke primjer su valjda nekog “socijalizma katastrofe”. Katolička crkva je prava drugarica crkva, koja se još uvijek ravna po onoj “snađi se, druže”. I u Sloveniji su samoproglašenog borca protiv “udbo-mafije”, Janeza Janšu, napokon, po onoj dječjoj “što govoriš to si ti”, do kraja raskrinkali. Da nije možda on taj zadnji mentalitetni komunist, kad godinama svugdje oko sebe prokazuje komunističku zavjeru? I sam sam sudjelovao u toj igri, napisavši svojedobno u “Feralu” da Hrvatska biskupska konferencija (HBK) u “hrvatskoj ideologiji” stoji na onome mjestu na kojemu je nekada stajala partijska organizacija u JNA. Ne izmišljaju sami političku liniju, ali je najtvrđe provode. Stav me uvrstio u nekakvu rubriku “najvećih seratora” u javnom prostoru koju je, da bi kontrirao “Feralovoj” rubrici “Greatest Shits”, uvelo “Hrvatsko slovo”.

No, sada vidim da je takva kritika kontraproduktivna. Vrtimo se u začaranom krugu apstrakcija, sve praznijem od realnih, posebno političkih sadržaja. Što bi Hrvati na liniji rekli: jednačimo agresora i žrtvu. Npr. preko oznaka komunisti i antikomunisti. Jer, sad ispada da su i proizvođači kontrarevolucije 90-ih, u svom apstraktnom antikomunizmu, u duši neprevladani “komunisti”. Ako je jasno da većina tzv. politički aktivnog stanovništva 1991, usprkos započetom ratu, niti je ubijena niti se sama ubila (temu izostanka masovnije pojave samoubojstava unutar partizanske generacije zlobno je otvorio Želimir Žilnik), onda je jasno da postoji kontinuitet fizičkih osoba koje su od “komunista” postale “nacionalisti”. No, pravo pitanje nije pitanje trenutka ili možda Događaja koji ih je prosvijetlio toliko da ih je politički spepelio. Izučavalo se to, sjećamo se, na psihopatologiji Tuđmanove destruktivnosti, bez konstruktivnih političkih zaključaka, osim da je takva osoba idealna za ulogu “nestajućeg posrednika” između dva poretka. Pravo pitanje je pitanje kontinuiteta, ne fizičkih ljudi, već hegemone ideologije. One koja postoji prije i poslije “prijeloma”, kao pozadina unutar koje su toliko primijećene transfiguracije “komunisti”-antikomunisti bile i ostale moguće.

Jedan svoj doživljaj volim prepričavati, iako ne mislim da je posebno ličan. Kao radnik preko student-servisa u Ini sredinom 80-ih, čuo sam drugog radnika, njegovo mišljenje nije bilo većinsko, kako govori o svom direktoru: “Ma nije bitno je li član partije ili nije. Bitno je da u duši nije crveni.” Ovo je mišljenje u radničku kantinu došlo “odozgo”, iz boljih restorana “crvenih rotkvica” (izvana crveni, iznutra bijeli), kako su poljski radnici nazivali svoju državno-partijsku vrhušku. Što hoću reći? Daleko od Jugoslavije, kako se činilo, u nekom euroatlantskom svijetu, vladali su tada neartikulirani čudak glumac-predsjednik Ronald Reagan i premijerka-domaćica Margaret Thatcher. No, mi još nismo sagledali čega smo, zajedno s njima, ime trebali postati.

Uzmimo odličan jugoslavenski primjer, onaj uspona Slobodana Miloševića. Ta nije li taj “srpski komunist” bio mali avangardni prototip načina današnjeg euroatlantskog vladanja, a ne njegova suprotnost (Slobo Clintone!)? Njegov “rat protiv terorizma” mediji su nazvali “događanjem naroda” (učite, pristalice “pokreta čajanke”). Zanimala ga je ekonomija, točnije bankarstvo, a u mutnim novčarskim poslovima ležala je njegova (post)politička moć. Prakticirao je, dakle, eksplodirajuće financijske balone, prije bubblea i bailouta u SAD-u. Zgranuti njegovim huškačkim postfašizmom, vidjeli smo u njemu Mussolinija, ali ne i npr. Berlusconija, koji shvaća da je Tito mrtav, pa mu ne može nauditi.

Što je uostalom toliko hvaljeni zadnji jugoslavenski “reformator” i predsjednik SIV-a Ante Marković, ako ne vodeći predstavnik prvog vala euroatlantskih šok-terapeuta, MMF-a, Svjetske banke i vlade SAD-a, tada još na novom terenu, pa “s ljudskim licem”? Drugi val recepata Jeffreyja Sachsa imao je lica Nikice Valentića (upamtio sam ga po izjavi “Da je socijalizam dobar za Hrvate, mi bismo i to razmotrili”) i Borislava Škegre. Domaći izvršitelj trećeg vala dobitničke ekonomske politike privatizacije i financijalizacije, do iščeznuća masa, nitko se više, kažu, sad ne jagmi biti, no mjesto ministra neće ostati prazno.

Regionalna industrijska sila i priča o privrednom uspjehu Jugoslavije pretvorila se u priču o raspadu, ratu i “normalizaciji bijede” u zemljama nasljednicama – kad? Još 80-ih godina prošlog stoljeća, točnije otkad bespogovorno sluša savjete euroatlantskog svijeta, koji nas beskonačno “integrira” pod interese svojih vrhuški.

Da je uloga zapadnih zemalja bila puno ključnija u rastavljanju i ponovnom sastavljanju ovih prostora (što je eufemizam koji zakriva dramatičnu sudbinu “domorodaca”) no što to stanovnici svih naših vjera i nacija vole čuti (oni ne mogu istrpiti ni Tuđmana i Miloševića u istom krevetu, jer svaka državica ima svoju industriju namještaja), može se čitati u ozbiljnim analizama uzroka raspada Jugoslavije. Ne mora se vjerovati u zavjere ni u WikiLeaks, pa da zvuči uvjerljivo podatak kako je Reaganova američka administracija još 1984. pripremila elaborat o “američkoj politici prema Jugoslaviji” (National Security Decision Directive 133), u kojem se preporučuju pojačane mjere na promociji “tihe revolucije” zbacivanja komunističke vlade i stranaka, da bi se zemlju reintegriralo u svijet tržišne ekonomije. Tiha revolucija morala je postati glasna kontrarevolucija, ulozi na raznim stranama morali su biti i ratno ispremiješani. No, američka administracija, vidimo po pričama koje cure oko Sanadera, smatra taj posao, za razliku od hrvatske (koja kao da sva radi za CIA-u), nezavršenim.

Sada je jasno da odgovor na pitanje o ideološkoj pozadini koja omogućava da “komunisti” i antikomunisti postanu “nacionalisti”, pa onda i “normalni” građanski demokrati, glasi da sve to omogućuju ako ne samo vlada SAD-a, MMF i Svjetska banka, ili tzv. euroatlantske integracije, onda sigurno vladajuća ideologija centara kapitalske moći. A ona je danas neoliberalna. Komunisti i antikomunisti – nisu svi isti u noći u kojoj su sve krave (post)politički crvene i crne.

Ono što je od 80-ih godina do danas ovdje isto, nije noć, već dominacija neoliberalnog dana, na kojem se tolike šarene krave prave politički lude. Ono što je zajedničko svim velikim parlamentarnim strankama (ne samo HDZ-u), Katoličkoj crkvi i HBK-u, ali i većini ostalih organizacija civilnog društva, jest da su to sve odreda neoliberalne organizacije. Zato u tom ludilu, kao i u ostavljanju naroda u začaranom krugu “totalitarizma”, ima sistema. Ali postoji i izlaz: zadnjeg “komunistu” treba da zamijeni prvi komunist.