U zemlji Hrastova

Ustavni sud Hrvatske prošlog je tjedna ukinuo pravomoćnu presudu Vrhovnog suda kojom je Mihajlo Hrastov, bivši pripadnik specijalne policije u Karlovcu, bio proglašen krivim za ubojstvo trinaestorice i ranjavanje dvojice rezervista JNA na Koranskom mostu 21. rujna 1991, te je 4. svibnja 2009. osuđen na sedam godina zatvora.

Takvu odluku Ustavni je sud donio temeljem ustavne tužbe koju je Hrastov podnio protiv presude Vrhovnog suda; on je smatrao da mu je njome bilo povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje. Ustavni sud u svojoj odluci zapravo upućuje na formalnopravnu pogrešku, jer Vrhovni sud nakon glavne rasprave nije javno objavio drugostupanjsku presudu niti su stranke pozvane na eventualnu naknadnu objavu presude nakon zaključenja drugostupanjske rasprave. Dakle, proceduralni propust, a nipošto novi dokazi koji bi išli u prilog osuđenom Hrastovu, bio je dovoljan razlog da Ustavni sud poništi presudu Vrhovnog suda i nakon osamnaest godina pravosudne farse, predmet vrati na početak, pred izmijenjeno sudsko vijeće. Hrastovu je čak odobreno da traži odštetu i javnu ispriku zbog nezakonitog uhićenja za razdoblje od 5. svibnja 2009, kad je pritvoren, pa do danas.

Ugroženi od razoružanih

Priča o navodnom nepravednom suđenju Mihajlu Hrastovu koja, gle čuda, dolazi uvijek iz jednih te istih institucija, traje više od osamnaest godina i debelo poprima tragikomične obrise. Podsjetimo, Županijski sud u Karlovcu triput je Hrastova oslobađao krivnje za navedena ubojstva. Prvu optužnicu protiv njega podiglo je tadašnje Okružno javno tužiteljstvo u Karlovcu još 25. svibnja 1992, a teretilo ga je za kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Optužnicu je sastavio Dragan Novosel, sadašnji prvi pomoćnik glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, a bila je napisana tako da je optuživala samo Hrastova, koji je tim povodom u pritvoru bio od 6. ožujka do 4. rujna 1992.

No Okružni sud u Karlovcu oslobodio ga je krivnje za ubojstvo Jovana Stipića, Nebojše Popovića, Milića Savića, Bože Kozline, Nikole Babića, Milenka Lukača, Svetozara Gojkovića, Slobodana Milovanovića, Zorana Komadine, Miloša Srdića, Vase Bižića, Mile Peurače i Mile Babića. Sud je presudio da je ubojstvo i ranjavanje rezervista počinio u nužnoj samoobrani kako bi zaštitio živote svojih suboraca, koji su navodno bili ugroženi od razoružanih i po zemlji poleglih teritorijalaca.

Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, pratio je suđenja u Karlovcu. Njegov zapisnik sugerira nešto posve drugo.

– Iako je Hrastov još 1991. bio uhapšen, suđenje je otpočetka bilo površno, a sudu kao da nije bilo u interesu doznati istinu. U to vrijeme JNA je imala dogovor s vlastima u Karlovcu da se povuče iz grada, tako da je regrutirala civile, rezerviste iz okolnih sela da joj pomognu pri utovaru opreme i drugih stvari. Jedna pošiljka je prošla, a drugu su hrvatski policajci zaustavili na Koranskom mostu. Policija je privela neke oficire JNA iz kamiona, a rezervisti, njih 17, su ostali. Naređeno im je da odu na drugu stranu mosta i da legnu. Tada su, prema izjavama preživjelih svjedoka Svetozara Šarca, Duška Mrkića i Nebojše Jasnića, došla trojica, dakle ne samo Hrastov, i počeli pucati po njima – kaže Pusić.

Skok u Koranu

– Navedeni svjedoci spasili su se padom ili skokom u rijeku, a jedan od preživjelih sutradan je ujutro doplivao do neke tvrtke gdje je sve ispričao prvo portiru, a potom i direktoru kojeg je portir pozvao. Zašto nikad ni jedan od njih nije uzet kao svjedok na suđenju? – pita Pusić.

Na drugom suđenju Hrastovu, nakon stanke od čak deset godina, ponovno je utvrđeno da se radilo o nužnoj samoobrani, što je bio temelj druge oslobađajuće presude. Tužiteljstvo se na nju žalilo, pa je Vrhovni sud po drugi put ukinuo oslobađajuću presudu.

Treće suđenje trebalo je započeti u rujnu 2004, a optužbu je trebala zastupati Davorka Nyerš-Katušić, tadašnja zamjenica Ljubice Fiškuš-Šumonja, državne odvjetnice Karlovačke županije. Ozbiljno je prionula poslu i kao mlada i ambiciozna pravnica uvidjela čitav niz nelogičnosti zbog kojih je tužba dvaput padala na karlovačkom sudu.

– Rezultati svih vještačenja bili su protiv optužbe. Balističko je vještačenje bilo učinjeno u MUP-u, a optuženik je tada bio zaposlenik MUP-a. Prema tome, takvo vještačenje nije bilo relevantno, štoviše bilo je protuzakonito. Na fotografiji ubijenog Bižića, za kojeg preživjeli svjedok Svetozar Šarac tvrdi da je bio zaklan nožem, vidi se kartica na vratu s brojem samo zato da rana ne bi bila vidljiva – ispričala je Davorka Nyerš-Katušić, danas odvjetnica, u ožujku ove godine za “Novosti”.

Više od 150 hitaca

Također, nikad nije uspjela doći do video-vrpce obdukcija izvršenih nakon predaje tijela srpskoj strani, a koje je objavila TV Petrova gora. U pitanje je dovela i svjedočenje dr. Karle Pospišil-Završki od 3. rujna 1992, koja je osumnjičenog Hrastova okarakterizirala kao smanjeno uračunljivog, ali je istovremeno izjavila da je bio sposoban pucati iz dva oružja. A prijedlog HHO-a da iz Srbije budu dovedeni preostali preživjeli svjedoci ubojstva na Koranskom mostu jednostavno nije bio prihvaćen.

– Da ne bi bilo zabune, u državnom odvjetništvu Karlovačke županije bilo mi je nedvosmisleno rečeno da nijedan sudac u Karlovcu neće osuditi Hrastova. Nakon svih problema shvatila sam da više ne mogu zastupati optužbu – kazala je Davorka Nyerš-Katušić. Naposljetku je, kao nepodobna za rad na tom slučaju, dobila otkaz, a optužbu protiv Hrastova preuzela je njezina šefica Ljubica Fiškuš-Šumonja.

Treće suđenje ponovno je dovelo u pitanje tezu obrane da je Hrastov reagirao u nužnoj obrani. Prema zapisniku GOLJP-a, Hrastov je pred Županijskim sudom u Karlovcu izjavio: “Tada sam počeo pucati iz mitraljeza ‘Ultimax’ kalibra 5.56 mm, s dobošem, napunjenog sa sto metaka i pucao sam rafalno, jer uopće nije moguće pucati pojedinačno… Nakon što sam ispucao svih sto metaka i nakon što su pripadnici tzv. JNA popadali…”

Također, svjedok Goran Čerkez, hrvatski policajac koji se tu večer našao na Koranskom mostu, dao je prilično dvosmislen iskaz. On je kazao da je osobno bio napadnut od strane rezervista te da je Hrastov, nakon što su pokošeni rezervisti pali na tlo, ovima još pucao u glavu. Kasnije je sud takvo što isključio, obrazlažući da je riječ o pretpostavljenoj slici događaja u Čerkezovoj glavi, a što je navodno potvrdilo balističko i medicinsko vještačenje koje isključuje pucanje iz pištolja. Odvjetnik žrtava Luka Šušak kaže, pak, da je obdukcija ukazala na više od 150 hitaca u tijelima usmrćenih.

– Ta se činjenica ne podudara sa sto metaka koje je iz mitraljeza ispucao Hrastov. Znači da je više njih pucalo – smatra Šušak.

Stop novom slučaju Zec

Bilo kako bilo, karlovački Županijski sud, pod predsjedanjem suca Marijana Janjca, 2007. godine Hrastova treći put oslobađa. Na to se županijsko državno odvjetništvo žali, pa je Vrhovni sud odlučio napokon presuditi u toj stvari.

Vrhovni sud nije nimalo dvojio da je Hrastov pucao u vojnike. Iz analize iskaza saslušanih vještaka sudsko-medicinske i balističke struke, on je zaključio da Hrastov nije bio napadnut od strane rezervista ni polukružno ni formacijski, kako je to pogrešno utvrdio prvostupanjski sud, te da rezervisti nisu krenuli prema Hrastovu što bi mu dalo pravo na nužnu obranu. Također, zaključio je da napada na svjedoka Čerkeza nije bilo, a zaključak je utemeljio na izmjenama Čerkezovog iskaza o tom napadu, te na iskazu svjedoka Darka Grujića. Osim toga, četvorica preživjelih s Koranskog mosta nedvosmisleno su kazali da nisu vidjeli bilo kakav otpor zarobljenika. To će reći kako su se rezervisti bezuvjetno predali, te im je bilo oduzeto naoružanje. Sud je tako zaključio da je Mihajlo Hrastov počinio kazneno djelo ubojstva i ranjavanja s izravnom namjerom, te da je bio potpuno ubrojiv i svjestan protupravnosti svoga postupanja. Stoga je Vrhovni sud 5. svibnja 2009. dosudio Hrastovu osam godina zatvora, no nakon žalbe kazna mu je umanjena za jednu godinu. Mihajlo Hrastov pritvoren je isti dan kad je presuda donesena iako, podsjećamo, nije bila javno objavljena, što je razlog za ovu najnoviju odluku Ustavnog suda.

– Vrhovni je sud poručio da u ovom slučaju objava presude nije dio javne rasprave, što u svojoj odluci o usvajanju ustavne tužbe negira Ustavni sud. Oko toga će zasigurno biti polemike. No Ustavni sud nije ušao u meritum toga je li se zločin dogodio ili nije; osobno nisam vidio ni jedan argument koji bi išao u prilog Hrastovu. Bojim se da je Ustavni sud u opasnosti da od drveta ne vidi šumu, da ne uviđa kako se radi o vrlo teškom ratnom zločinu i da zbog jedne pogreške formalne naravi ne treba ukidati odluku o pritvoru. Tragično bi bilo za hrvatsko pravosuđe da se ponovi slučaj obitelji Zec iz 1991. godine – kaže Zoran Pusić.

Patnje optuženika

Najveći dio javnosti oslobađajuću je presudu za Hrastova dočekao uzneseno i svečarski, kako to valjda i priliči trenutnom patetičnom blagdanskom raspoloženju. Povratak svog suborca u Karlovcu su primili vrlo emotivno, poručivši mu da “hoda ponosno i da im je njegova sloboda najljepši božićni dar”. Hrastov je medijima rekao da ga je izlazak na slobodu potpuno šokirao.

– Ne mogu opisati koji je to osjećaj kad ostaneš bez slobode, svoje obitelji, ali valjda ja imam takvu sreću u životu, kao što kaže narod “netko nosi crkvu, a ja nosim katedralu”, ali tako je – kazao je Hrastov pred okupljenim članovima braniteljskih udruga, prijateljima i mnogobrojnim novinarima.

Emotivni govor u čast povratka Hrastova u Karlovac održao je i Mario Mateša, predsjednik koordinacije braniteljskih udruga, javnosti poznat pod nedavnom polaganju vijenca ubijenim ustašama ispred zgrade Doma zdravlja, kad je poručio da mu je dosta antifašista u Karlovcu.

Nakon (privremenog) oslobađanja, Hrastov je dodao da cijela priča nije završena, ali da vjeruje da je najteže završilo i da će presuda biti oslobađajuća. Da priča ni izdaleka nije završena nadaju se i preživjeli s Koranskog mosta, njihove obitelji i obitelji ubijenih. Oni su šokirani puštanjem Hrastova na slobodu. Odvjetnik Luka Šušak očekuje da će Vrhovni sud ubrzo nakon Nove godine zakazati novu raspravu u tom slučaju. Nova rasprava, novo suđenje… Dokad?

Sudac Svedrović “ne trpi odvjetnika”

Zanimljivo je da je Mihajlo Hrastov u ustavnoj tužbi naveo i moguću pristranost Marijana Svedrovića, suca Vrhovnog suda, a svoje navode obrazlaže činjenicom da je dotični sudac tijekom svih 18 godina trajanja postupka imao ulogu suca izvjestitelja i dva puta donosio ukidna rješenja, dok je tijekom rasprave pred drugostupanjskim sudom, među inim, pokazao izravnu netrpeljivost prema njegovom branitelju. Čini se da je upravo zbog Svedrovića Ustavni sud naredio da se ponovni postupak održi pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Olujić: Ustavni sud se igra malih bogova

Krunislav Olujić, bivši predsjednik Vrhovnog suda, smatra da je odluka Ustavnog suda kojom je Hrastov oslobođen pravno dvojbena.

– Prvo treba vidjeti je li u ovom slučaju riječ o apsolutno bitnoj povredi Zakona o kaznenom postupku. Moje je mišljenje da nije. Dakle, sve upućuje na to da Ustavni sud igra ulogu četvrte instance sudbene vlasti i rukovodi se političkim a ne pravnim odlukama. Suci Ustavnog suda igraju se malih bogova – kaže Olujić.

– Rad Ustavnog suda sve više izgleda kao naličje dnevne politike, iako bi on trebao igrati značajnu ulogu u razvoju demokracije u ovom društvu. Drugim riječima, pretvara se u ustavnopravno ruglo, jer pustiti na slobodu nekoga tko je osuđen za višestruka ubojstva, ne znam ni sam kojim bih riječima to komentirao. Bilo bi im bolje da se nazovu Ustavnim vijećem a ne sudom – zaključuje Olujić.