Obijači kovčega

Što je danas Hrvatski helsinški odbor? Ne sliči baš na “korablju kralja Zvonimira”, kakvim ga je proglasio njegov aktualni čelnik, ali neka olupina svakako jest. Pristojni ljudi već su pobjegli glavom bez obzira iz te organizacije koja se nominalno bavi zaštitom ljudskih prava, te ostavili mudro vodstvo da gradi svoju malu nacionalističku utvrdu, uzgaja konzervativno-kršćanske tekovine, šuruje s političkom vlašću i distribuira paranoju od mogućega povratka komunizma.

Strategija razvoja današnjega HHO-a temelji se na sveobuhvatnoj negaciji HHO-a kakav je nekada bio, ali uz ambiciju da se sačuvaju prijašnji značaj i moralni krediti, tako da igrokaz, kako vrijeme prolazi, sadrži sve više elemenata groteske. Unutrašnja struktura nalik je minskome polju gdje se, jedan za drugim, rasprskavaju dotad važeći principi. Detonacije se čuju i u vanjskom svijetu, nailaze u pravilnim intervalima, a dovoljno su snažne da se od njih zatresu i neki grobovi.

Povodom Dana ljudskih prava, Hrvatski helsinški odbor i ove je godine isporučio tradicionalnu kolekciju nagrada pojedincima koji su se istakli u određenim područjima. Svečanost je, u skladu s novom orijentacijom, održana u zagrebačkom HNK-u, uz političku i društvenu kremu s čokoladnim preljevom, uz mudro vodstvo pod herojskim maskama, uz laureate znojnih dlanova, uz kamere i novinske izvjestitelje, uz kor malograđana u pozadini koji se skladno uklopio u ambijent ispunjen crvenim plišem, gipsanim anđelima i blaziranim govornicima što su lamentirali o humanističkim podvizima i ljubavi čovjeka prema čovjeku.

Od zore do sumraka

Nagrada za doprinos međureligijskom dijalogu – koja nosi imena Sulejmana Mašovića, Jovana Nikolića i Luke Vincetića – uručena je predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije msgr. Marinu Srakiću. Nazočni kor, zadužen za opsluživanje dirljivih prizora, počastio je ponosnog vlasnika priznanja moćnim aplauzom, i eto – zbila se nova detonacija, još jedan princip sretno je odletio u zrak, među prašnjave anđele od gipsa, a lijepo je grunulo i u vanjskome svijetu, toliko da su se zdrmali poneki grobovi, među ostalima i humka Luke Vincetića.

Tko je bio Luka Vincetić? Taj blistavi intelektualac i hrabri čovjek služio je čitav život kao župnik u Trnavi nedaleko Đakova, a u devedesetim godinama prošloga stoljeća bio je član Odbora HHO-a i stalni suradnik “Feral Tribunea”. U svojim tekstovima i javnim istupima beskompromisno se borio protiv vladajućeg nacionalizma, zalagao se za ljudsko dostojanstvo i prava pojedinca, bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost, ustajao je protiv amnestije i veličanja zločina počinjenih “za našu stvar”, bio je među malobrojnima koji su – po cijenu pljuvanja i batina – svake godine iznova demonstrirali pred zagrebačkom “džamijom” tražeći povratak naziva Trgu žrtava fašizma, a najčešće je, kao uzoran kršćanin, kritici izlagao vodstvo institucije u okviru koje je djelovao kao svećenik, Katoličke crkve, ne mireći se s time da ona postaje dio ratnohuškačke logistike i dvorkinja režima s otvorenim šovinističkim aspiracijama.

Matična institucija nije mu ostajala dužna; hijerarhijski nadređeni zagorčavali s mu život na mnoge načine, zbog pritisaka i najizravnijih ucjena Luka je Vincetić u nekoliko navrata prestajao pisati, da bi se zatim iznova laćao pera, podnoseći maltretiranja i šikanu, a s krimenom “izdajnika” i “crvenog popa” ispraćen je i na onaj svijet: na njegovu pogrebu, u ljeto 1998., nadbiskup đakovačko-srijemski posegnuo je za uvredom, odlučio je ispsovati pokojnika bez prostih riječi, onako gospodsko-biskupski, kazavši kako je Luke Vincetića “bilo u raznim izvancrkvenim krugovima, a najmanje u njegovoj župi”.

Nadbiskup đakovačko-srijemski zove se Marin Srakić, a danas je još predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i dobitnik nagrade koja nosi ime Luke Vincetića. Nekadašnja obredna podlost, zahvaljujući Hrvatskome helsinškom odboru, zapečaćena je drskim činom obrednog cinizma. A nastavljena je i komunikacija između živoga i mrtvog: kao što ga se na sahrani bezobzirno odricao, ne prežući ni od klevete da bi uspostavio što jasniju distancu od polegnutog na odru, Marin Srakić sada, uz pomoć obijača kovčega iz HHO-a, s jednakom bezobzirnošću nastoji preuzeti za sebe nešto od pokojnikova moralnog integriteta.

Pripadnici društvene kreme i prateći kor malograđana ne vide u tom ceremonijalu ništa skaredno. Svečana dvorana zagrebačkog HNK-a odjekuje od pljeska, okupljeni pozdravljaju pljačkaše grobova dok razmjenjuju poljupce i dobacuju se počastima. Historija ovdašnjega beščašća obogaćena je još jednom sjajnom inscenacijom. Organizacija za zaštitu ljudskih prava prepustila se inventivnoj nekrofiliji, jer ne treba gajiti obzire prema ljudskim pravima pokojnih – oni će, provjereno, šutke podnijeti svaku zloupotrebu – i jer ima nečeg osobito uzbudljivog kada posegneš za nekim mrtvim zato da bi promijenio vlastitu krvnu sliku.

Sumrak saga

Život i djelo msgr. Marina Srakića predstavljaju potpunu negaciju života i djela don Luke Vincetića, kao što je današnji HHO potpuna negacija onoga od nekad. U studenome 2006., prije nego je postao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, nadbiskup Srakić je, javno demonstrirajući potporu, u zatvorskoj bolnici posjetio Branimira Glavaša kojemu se sudilo zbog ratnih zločina, kazavši novinarima kako to ne čini tek kao svećenik, nego i kao “dugogodišnji Glavašev prijatelj”. Nitko mu iz kaptolske administracije tada nije prigovorio što ga “ima u raznim izvancrkvenim krugovima”, a najmanje u njegovoj biskupiji.

Mjesec dana kasnije, u prosincu, zajedno s još trojicom biskupa i devetnaest akademika Araličina profila, potpisao je famozni apel Ustavnom i Vrhovnom sudu gdje se tražilo da Glavaš bude pušten iz zatvora i da mu se omogući obrana sa slobode, a nakon što je zahtjev uslišan, mučenik je, kao što se zna, ostao na slobodi i nakon izrečene presude. Bio je to zanimljiv doprinos međureligijskom dijalogu – što je HHO prilikom dodjele priznanja vjerojatno uzeo u obzir – budući da su se po nalogu osječkoga ratnog šerifa u Dravu običavali bacati mahom pravoslavci.

Organizacija za zaštitu ljudskih prava koja dodjeljuje nagradu zaštitniku ratnoga zločinca, a pritom ta nagrada nosi ime čovjeka kojeg je laureat demonizirao čak i na odru, ima nerješivi problem sa svojim poslanjem. Njezina djelatnost svedena je na stalno razaranje vlastite biti, na sustavno gaženje načela zbog kojih je osnovana, pa se – sasvim originalno – regenerira periodičnim samoubijanjem.

Svaku novu havariju mudro rukovodstvo, skupina konstruktivnih štetočina, doživljava kao čin obnove i modernizacije. Tako se gradi olupina, plutajuća laž koju kapetan i članovi posade predstavljaju “korabljom kralja Zvonimira”, dok prizor poprima naboj nacionalne drame: što je više naherena, što je bliže potonuću, hrvatska zastava na jarbolu sve je veća i veća.

Sve drugo su privatne sudbine, uglavnom kliničke naravi. Što se nadbiskupa Srakića tiče, teško je vjerovati da će on za života posjetiti Trnavu i, umjesto cvijeća, položiti savjest na Vincetićev grob.