Kraj lova na dezertere i regrute
Procjenjuje se da je u vrijeme ratova, “u kojima Srbija nije sudjelovala”, pred prijetećim mobilizacijama iz zemlje otišlo čak 300 tisuća mladih ljudi. Vlasti tu brojku procjenjuju duplo manjom, na oko 150 tisuća, a status mnogih od njih u Srbiji nije riješen – država ih još uvijek smatra dezerterima.
Stoga je ministar obrane Srbije Dragan Šutanovac ovih dana ponovno pokrenuo inicijativu za odustajanje od kaznenog gonjenja regruta zbog izbjegavanja vojne obveze i obustavljanje kaznenih postupaka koji se po tom osnovu vode. Inicijativa Ministarstva obrane upućena je Ministarstvu pravosuđa i Visokom savjetu sudstva, s namjerom da se svi vojni obveznici dovedu u ravnopravan položaj.
Tko šiša zakone
Naime, Skupština Srbije nedavno je donijela Odluku o obustavi obveze služenja vojnog roka, s obzirom na to da Vojska Srbije postaje profesionalna i već od 1. siječnja 2011. služenje vojnog roka – za one koji su baš zapeli – postaje tek dobrovoljna kategorija. Time se, smatra Ministarstvo obrane Srbije, bitno umanjuju posljedice kaznene odgovornosti za neizvršavanje vojne obveze.
Usprkos tome što je proteklih godina doneseno više zakona o amnestiji, oni se nisu primjenjivali. O tome najbolje govori činjenica da su samo od donošenja posljednjeg Zakona o amnestiji, koji je stupio na snagu 3. travnja 2010, teritorijalni organi Ministarstva obrane podnijeli ukupno 46 kaznenih prijava protiv regruta koji se nisu odazvali na poziv za regrutaciju i obvezu služenja vojnog roka, a u tijeku je 41 kazneni postupak pred nadležnim sudovima. Zakon šumom, pravosuđe drumom – najzorniji je opis te situacije. Tako se i danas događa da oni koji su od ratova pobjegli u “cijeli svijet” a koji su u međuvremenu povjerovali da je Srbija postala pravna država, na granici budu uhapšeni i sprovedeni u pritvor.
Prvi Zakon o amnestiji proglasio je u lipnju 1996. tadašnji predsjednik SRJ Zoran Lilić. U njemu se navodi da se amnestija odnosi na sve osobe koje su do 14. prosinca 1995. počinile kazneno djelo neodazivanja pozivu i izbjegavanju službe ili kazneno djelo samovoljnog bijega, propisano Kaznenim zakonom SRJ (za što se moglo fasovati i do deset godina zatvora). Već po tom Zakonu, kazneni postupci zbog tih djela neće se pokretati, a ako su već pokrenuti, trebaju biti obustavljeni, dok su oni koji su već osuđeni morali biti oslobođeni.
I Divac “dezerter”
Posljednji Zakon o amnestiji, iz travnja ove godine, predviđa amnestiju osoba koje su od 18. travnja 2006. do dana stupanja na snagu tog Zakona učinile, odnosno za koje postoji osnovana sumnja da su učinile kaznena djela izbjegavanja vojne obveze i dezerterstvo, a amnestija obuhvaća oslobađanje od kaznenog gonjenja, oslobođenje od izvršenja kazne i brisanje osude.
Sad bi, valjda, napokon mogli odahnuti i dezerteri iz ratova 90-ih i oni koji su živjeli u inozemstvu ne oduživši “dug otadžbini” Srbiji, bez bojazni da će proći kao npr. košarkaš Vlade Divac, protiv kojega je prije nekoliko godina vođen postupak zbog iste stvari, iako se on uredno, kako su to zakoni nalagali, prijavljivao diplomatskim predstavništvima nekadašnje SRJ u zemljama u kojima je profesionalno boravio. To nije spriječilo tužitelje da ga pokušaju progoniti: tadašnji “neovisni” beogradski javni tužitelj promijenio je mišljenje kad se digla kuka i motika i kad je protiv progona Divca – s ocjenom da je “nepotrebno i neutemeljeno” otvaranje pitanja njegova služenja vojnog roka – u javnost izašao tadašnji premijer Vojislav Koštunica.