Najbolji albumi u 2010.
1. Joanna Newsom: “Have One On Me” (Drag City)
Potpuno drugačija od drugih, Joanna Newsom je na trećem albumu izmislila potpuno novi teritorij, pun tribalnih ritmova i nebeskih harfi. Nešto što bi, slijedimo li komercijalnu logiku, trebalo biti potpuni promašaj, u njenu se slučaju premetnulo u svoju suprotnost. Joanna Newsom odlično kotira na većini ovakvih lista, posve zasluženo.
2. These New Puritans: “Hidden” (Angular)
Avangardni kao mačka na vrućem limenom krovu, These New Puritans svojom su kombinacijom škripike, melodičnosti, eksperimenta i već viđenih pasaža uspjeli napraviti album koji je u formu pop pjesme nagurao tone osjećajnosti, kakvima se izvrsno liječiti od stupidnosti svih blagdanskih dana.
3. Anais Mitchell: “Hadestown” (Righteous Babe)
Folk pevaljka iz Vermonta – to vam dođe nemoguće kao pisac iz Zagreba koji je dorastao suvremenosti – napravila je magičnu folk operu, u kojoj se Orfej po tko zna koji puta ponaša kao lik što opasno zanemaruje stari savjet koji glasi: ne okreći se, sine. Hrpa gostiju. Trip.
4. Ariel Pink’s Haunted Graffity: “Before Today” (4 AD)
Jako čudan album. Ariel Pink je Ariel Marcus Rosenberg i stavio bih ruku u vatru da sanja o filmovima o Drakuli, ali takvima u kojima je moćni vampir teški homoseksualac koji noću čita Kathy Acker i Jamesa Turbera, ovisno o debljini mjesečine. Prije ovoga snimio je nekoliko albuma na kojima zvuči kao da publiku vuče za nos.
5. Drive By Truckers: “The Big To-Do” (ATO)
Najmoćniji bend na svijetu. Patterson Hood i drugovi kreću se na prezrenom terenu snake rocka s takvom količinom inovativnosti da vam izmišljotine hip hop bratije izmame samo podsmijeh. Što je gotovo nevjerojatno. Ne podsmijeh, nego kombinacija inovativnosti i južnjačkog notornog rocka…
6. Gil Scott-Heron: “I’m New Here” (XL)
Gil Scott Heron došao je s ulice, a zvuči prljavo i neispolirano kao da još uvijek svija gnijezdo pod mostom. On je jedan od teturavih, padu sklonih anđela, kakvi su obilježili svojim sudbinama pop glazbu. Heron, heroin, uspon i pad, ispričani su hrapavim glasom, s manje bijesa nego prije, na albumu koji je na jedvite jade snimljen, u posljednjem času.
7. The Fall: “Your Future Our Clutter” (Domino)
Mark Smith, kao i Heron, ima iza sebe nekoliko osobnih revolucija. The Fall na zadnjem albumu zvuče totalno svježe, kao da iza sebe nemaju nekoliko desetljeća nemilosrdnog fall-o-billya, unikatnog glazbenog pravca čiji su osnivači i jedini nastavljači, ma o kojoj se postavi grupe radilo. Smith i kompanjoni idu sami, cestom kojoj se ne vidi kraja. Mnogo ljudi, nigdje žandara.
8. Teenage Funclub: “Shadows” (Pema/Merge)
Škoti kad ubodu, naprave melankoličnu nogometnu himnu, nešto što je tužno do bola i što bi svejedno bilo moguće uglas pjevati na stadionu prije tekme omiljene fudbalske momčadi. “Baby Lee” je druga na albumu i ima baš tu nevjerojatnu sposobnost da vas baci u veseli bed. “The Fall” si pustite prije proslave stogodišnjice mature na koju nećete otići. “Dark Clouds” prije nego otvorite album sa starim fotkama s kojih će vas gledati nepoznati lik koji ste bili prije bezbroj godina. Nastojte tijekom te operacije ostati čitavi, jer ovo je bend koji će dati sve od sebe da vas razbije u male komadiće jada.
9. Neil Young: “Le Noise” (Reprise)
Od svih megastaraca, Young je možda jedini koji je okretan kao da nije dinosaurus. Koji se već barem tri desetljeća uspješno izmiče meteorima koji ubijaju takve kao što je on. Fascinantan povratak nekoga tko zapravo nije ni odlazio.
10. Titus Andronicus: “The Monitor” (XL)
Springsteen, Strummer i Che Guevara – oni bi valjda zvučali kao Titus Andronicus. Patrick Stickles je sljedeći veliki frajer, nije vedar i romantici sklon, i prži kao da mu o tome ovisi život. Prvi mi se album nije svidio, no ovdje su, očito je, krenuli po titulu. I bit će ih teško zaustaviti.