Nemamo što slaviti

“Dragi svi, molimo da uzmete na znanje, bez kako eksplicitne tako i implicitne obaveze, naše najbolje želje povodom – potrebe čuvanja okoliša svjesne, društveno odgovorne, nestresne, neovisničke, rodno neutralne – proslave praznika zimskog solsticija, slavljenog unutar najugodnijih tradicija vjerskih uvjerenja po vašem izboru, uz poštovanje vjerskih/sekularnih i/ili tradicija drugih, ili njihovog izbora da uopće ne slave po ni jednoj vjerskoj i/ili sekularnoj tradiciji.” To je samo uvodni odlomak novogodišnje čestitke Evropske komisije, upućene svima koji s njom imaju posla, pa dakle i nama. Hvala na lijepim željama. Prepoznali smo se među onima koji koriste svoje demokratsko pravo da ništa ne slave.

Čestitka kruži internetom kao karikaturalni, ako već ne i cinični primjer lica politički korektne multikulture, koje lice, naravno, ima i svoje naličje. A to naličje je (ima li još netko, osim zainteresiranih političara i novinara, da ne zna) ne samo politički nekorektno, već i krajnje nasilno i eksploatatorsko. Znaju to generacije naših nekadašnjih gastarbajtera i sadašnjih migranta u i iz EU-a. U toj “multikulturi” svaka se nacija izborila za svoje niše u globalnoj podjeli rada, a pripadnici onoga što mi zovemo nacionalnim manjinama (čega nema u zakonodavstvu polovice zemalja EU-a) dobro znaju što tzv. većinsko stanovništvo, zastupljeno po “svojoj” državi, od njih očekuje da rade. Dovoljno je odvesti se nekoliko sati vožnje od Zagreba, npr. u Beč, i vidjeti kako žive i što rade Bečani azijskog i afričkog porijekla (da nema i takvih Zagrepčana pobrinuli su se naša imigrantska služba i zakonodavstvo). Migranti nisu isto što i nacionalne manjine, a i sve manjine izgleda ne mogu biti ravnopravne, pa ih neki dijele na autohtone i neautohtone. Da, postoje i društva za zaštitu cijelih ugroženih naroda, još ne i u nas, ali kad uđemo u EU bit će i njih. Iako tako zatrtog naroda koji ne bi bio sposoban proizvesti skupinu svojih prebogatih političkih i ekonomskih vođa, više nigdje nema.

Vjerski običaji ritualnih godišnjih inventura, isticanja uspjeha i bacanja balasta neuspjeha kroz prozor, e da bi se napravilo mjesta i donio novi godišnji plan te ga se bodro počelo ostvarivati, umiru u medijskim izborima naj-događaja protekle godine. Da bi mediji nakon urednih popisa katastrofa za preživjele donijeli i neke planove, pa još recimo one političke ili ekonomsko-političke, za godinu pred nama – taj film u mainstreamu više ne bute gledali. Jer, to ne bi bilo objektivno novinarstvo, već društveno-politički rad, koji je radnicima u “kreativnim industrijama” (tim nekreativnim obrtnicima), gotovo već ugovorno, zabranjen. Umjesto toga, dijalektika svijeta života svela se na birokratski kontrolirano manihejstvo: pozitivni događaji bit će zastupljeni kao i negativni, lager s pozitivnim osobama godine napunili smo jednako kao i onaj s negativnim. Eto stvarnog porijekla Velike priče o jednačenju agresora i žrtve: to se medijski isplati! A koliko tek politički! “Pomirba će nas nadživjeti”, da parafraziramo kraj Kafkinog romana “Proces”.

Koliki su samo napredak u pluralizmu pogleda na svijet sa sobom donijele silne postjugoslavenske države? Toliki da svoje odreda nacionalno obojene neoliberalne poglede snimamo i ispisujemo za iste korporativne gazde iz “razvijenijih” zemalja okruženja, gurajući se svi zajedno u euroatlantski prekrojen balkanski svijet. Bivši Cheov gerilac i sadašnji francuski mediolog Régis Debray sažeo je medijsko stanje svijeta u sentencu da glavni mediji, kakvi su danas, možda još mogu ponešto i ponekoga ubiti, ali više ne mogu ništa roditi! Vrijedi li to i za medije civilnog društva? Uostalom, postoje li mediji koji za sebe ne tvrde da su i civilno-društveno osviješteni? Možda vrijedi, ako je istinita samokritička radikalna tvrdnja Borisa Budena da “civilno društvo više nije subjekt društvene tvorbe, nego moment društvene razgradnje”. Testirajmo tu tezu na vlastitom slučaju.

U našim je civilnim prilikama, u H-Alterovoj novogodišnjoj anketi (“5 + 5 anketa civilno društvo 2010”), napad na “Novosti”, a povodom naslovnice “Obadva, obadva su pala!”, stručni žiri tog portala proglasio četvrtim (od pet mogućih) najnegativnijih događaja na civilnoj sceni prošle godine. Evo i kratkog obrazloženja: “Usklik ‘Obadva, obadva su pala!’, ali ovoga puta na naslovnici ‘Novosti’, izazvao je nacionalističku histeriju među dijelom hrvatskog puka. I sve to nakon poziva na linč ‘borca za ljudska prva’ Ivana Zvonimira Čička. U pismu upućenom Vladi i Saboru predsjednik HHO-a ističe da su ‘Novosti’, dok je većina hrvatskih građana bila šokirana padom dvaju MIG-ova nad Slunjom, to zabilježile na krajnje dubiozan način. ‘Radi se o skupini ljudi koja mrzi rod hrvatski. Mi njih jako dobro znamo i znamo o kome se radi’, upozorio je ljubitelj hrvatskog roda i zaslužio četvrto mjesto na H-Alterovoj listi najnegativnijih.”

Sve je to korektno, skoro pa kao uvodna čestitka Evropske komisije, no gdje su u svemu tome Srbi u Hrvatskoj? Ne prepoznamo li se u Čičkovoj kvalifikaciji “skupina ljudi koja mrzi rod hrvatski”, a zauzmemo li pozu analognu drugim akterima civilne scene, koji odreda hvale događaje u kojima su sami sudjelovali (a kude organe državne represije koji su se na njih, nakon što su bili aktivni, obrušili), možemo se upitati: nije li “afera naslovnica” bio najpozitivniji događaj za Srbe na civilnoj sceni Hrvatske prošle godine? Provokacija, što je najviše što se u borbi s kulturnom hegemonijom može postići, je uspjela. U jednom trenutku Srbi su se subjektivirali i “postali vidljivima” na civilnoj sceni. Ali kako? Kao novinarski borci, bez obzira na naciju, za slobodu izražavanja. Što jesmo. Ali ne i kao manjinski aktivisti, bez obzira na naciju, za emancipaciju Srba u Hrvatskoj. Što bismo također trebali biti.

Zašto to nije prepoznato? Pa naprosto zato što nikome u Hrvatskoj, ali ni u integracijama kojima težimo, nije stvarno stalo da se “baš sada” pojavi jedan novi subjekt srpske emancipacije. Svatko ima svoje dobre razloge za to. O političkoj klasi ne treba trošiti riječi. Civilno društvo, između političke države i navodno samostalne ekonomske sfere, počelo je, na kontroverzan način, živjeti svoju antikapitalističku utopiju (bez poziva na revoluciju, pa i bez politike uopće!). Za njega je Zapad svrha i uzrok postkomunističke tranzicije. U tom filmu Srbi su idealan subjekt održanja privida nerazvijenosti. No, ako u teorijama hibridizacije, heterogenim akcijama i nepostojanju jedinstvenog telosa, možemo vidjeti momente društvenog rasapa, ali i nove slobode, onda bi akcije civilnog društva, koje nema jasno definiranu društvenu ulogu ni unaprijed određeno mjesto u društvu, mogle ako ne razbiti, a ono učiniti vidljivom neodrživu sektorizaciju svijeta života. I mjesto Srba u njoj. Od Velike hrvatske kulture Srbi ne mogu mnogo očekivati. Od borbe za Varšavsku – možda. O političkim izborima tek treba progovoriti. Nemamo što slaviti.