Kazalištem protiv turobne svakodnevnice

Foto: Sandro Lendler

Dušan Bućan, pripadnik mlade generacije hrvatskih glumaca, od 2007. nastupa u zagrebačkom HNK-u. Odigrao je i značajne role u TV-serijama “Veliki odmor” i “Bitange i princeze”. No, kad se ugase svjetla reflektora, ovaj mladi glumac postaje samo običan Kordunaš koji jedva čeka da s vreve asfalta pobjegne u Bović, selo gdje je proveo najljepše dane svog djetinjstva. Danas to selo, pusto i bez života, u Dušana izaziva drugačije osjećaje.

– Na Kordunu sam kao kod kuće. Volim tamo biti, ali osjećam užasnu tugu kad vidim kako je danas, a kako je bilo prije 20 godina kada sam kao dijete vikendom odlazio kod bake i djeda. Najviše mi nedostaju ljudi, njih više nema. Nekada je Bović bio izvor života i zajedništva, danas je sve zaraslo i napušteno, praznina u duši. Rodbinu i prijatelje nisam viđao ratnih godina, a i danas se rijetko sretnemo…

Protekle si godine pokušavao oživjeti  kulturni život Vrginmosta i okolnoga kraja: kakav je bio odaziv na predstave i koliko mještanima znače takva druženja?

– U planu je nekoliko projekata koje još treba razraditi, možda i neki festival. Održali smo i nekoliko dječjih predstava, djeca su publika na koju se može računati. Zahvalan sam kolegama iz HNK-a koji imaju veliko razumijevanje za moje planove i želje. Ipak, za sve dosad pokrenuto najzaslužniji je načelnik općine Branko Jovičić. Bez njegove bismo pomoći teško bilo što realizirali u depresivnoj i siromašnoj sredini. Važno je da na ovakve događaje dolaze Srbi i Hrvati, ljudi su sretni, konačno se nešto događa u njihovoj sredini. Bio je to dobar početak, osjetio sam dobar duh i pozitivne vibracije. Kulturna događanja i okupljanja za ljude tog kraja znače jako puno. Srpski se povratnici osjećaju ostavljenima od svih onih za koje su vjerovali da će im pomoći. Mislim da je grozan osjećaj ne pripadati nikome, niti domovini u kojoj živiš, niti otadžbini svog naroda. Kad vidim sjaj u njihovim očima, to mi je dovoljno da trošim vrijeme i snagu za pomoć svom kraju kroz ono što najbolje znam.

Aplauz iz srca

Kako publika u manjim sredinama reagira na kazalište? Je li iskrenija, vjernija ili spontanija nego ondje gdje je takvih događaja napretek?

– Publika u manjim mjestima kazalište doživljava na ljepši način, no još nema opuštenosti, predstave se nekad primaju kao nešto previše gospodski, što je besmislica. Po iskrenoj reakciji publike vidi se da ljude u malim sredinama ne zanimaju samo motika, plug i rakija, kao što neki misle. Za razliku od publike u velikim gradovima, ovdje su ljudi zahvalni za svaki trenutak kazališnog doživljaja, nečega drugačijeg od turobne svakodnevnice. Svaki je njihov aplauz iskren i dolazi iz srca.

Dobitnik si nagrada Hrvatskog glumišta: 2002. za iznimno ostvarenje mladog umjetnika  u drami “Proljetno buđenje”, 2003. za najboljega glumca. Što ti nagrade znače? Koliko sebe daješ pojedinoj ulozi?

– Znače mi puno, ali samo na simboličnoj razini. Nagrada Hrvatskog glumišta bila mi je bitna zato što sam nekima kojima je značila više nego meni začepio usta. Tada su mi nagrade bile potvrda da sam na dobrom putu, poslije njih ne trebam više dobiti nijednu drugu.

Gluma je kao trening sportaša, što više radiš, to ti je lakše. U svakoj ulozi dajem sve od sebe.   Kad si na sceni ili kad se upale kamere, taj trenutak je samo tada, nema sutra: ako je i najlošija stvar na svijetu, čim si na nju pristao, moraš je iznijeti na najbolji mogući način. Nastojim svakoj ulozi dati nešto svoje osobno, mada je svaki projekt timski rad. Trudim se što više ulagati u sebe, smatram da glumac treba biti univerzalan. Ako ulogom na određeni način kritiziram društvo, onda ga moram u svakom segmentu poznavati, u suprotnom nemam prava na kritiku. Zato je potrebno biti upućen u društvene tokove i stalno iznova učiti, sazrijevati kao čovjek.

Ne želim sapunice

Donose li uloge u TV-sapunicama bolji status, popularnost, honorare? Gdje je danas, usred reklama i sapunica, mjesto kazalištu?

– Sapunica je uspješan posao za televiziju, ali ne i za glumca. Televizija u sapunice najmanje ulaže, a najviše dobiva, jer u jednoj sobi može se napraviti priča koja će se na ekranima rastezati šest mjeseci. Poštujem kolege koje su prihvatili uloge u tim projektima, ali ja ne bih, izludilo bi me najprije učenje teksta. Oko 99 posto glumaca u sapunice ulazi iz financijskih razloga, jedan dio pristaje zbog naslovnica i popularnosti, ali puno njih poslije prikazivanja bude zaboravljeno. Rad na sapunici zahtjeva mnogo odricanja, posla i muke. Radi se na poslu i doma, jedino vrijeme koje glumac ima za sebe je kada spava i takosedam-osam mjeseci. Takvu vrstu popularnosti ne bih volio.

S druge strane, kazalište bi u svojoj osnovi trebalo biti kritika društva, ali to se danas rijetko događa. Novi klinci ne žele slušati tu vrstu kritike u kazalištu, za što je sasvim sigurno kriva i pogrešna edukacija. Ne može se preko noći steći navika odlaska u kazalište. Pred djecu treba ići s najjednostavnijom Šekspirovom komedijom, u kojoj jedan glumac priča zagorski, drugi hercegovački, treći srpski… to će im biti smiješno, reći će da je fora ići u kazalište. U ovom mobilnom vremenu kazalište nije brz medij, ono zahtijeva pripremu. Ali zato ima magiju koju nema ni jedan drugi medij: kazalište je svjesno prihvaćanje iluzije i najstarija spona između ljudi – jedan priča priču, drugi sluša.

Možeš li povući neku paralelu između srpskog i hrvatskog filma?

– Obožavam srpski film, smatram ga mnogo boljim od hrvatskog i to nije samo moje mišljenje, to je činjenica. “Lepa sela lepo gore”  znam napamet. Meni zagrebački humor uopće nije smiješan, a beogradski mi je urnebesan. Mislim da je razlika u pristupu: Srbi se ne boje toliko što će tko za njih reći, dok je to ovdje strašno važno. Jako se brinemo što netko misli o nama i nastojimo se neprestano prikazivati boljima nego što zapravo jesmo.