HDZ nad provalijom
Dakle, od čuvene HDZ-ove škole spiniranja nije ostao ni kamen na kamenu. Donedavno, to je bio sinonim upumpavanja dobrih vibracija u javnost, kako bi ona povjerovala da zemlju vode mudre glave koje znaju što i kako s ovom stranputicom na kojoj se našla. Sada to otpada i mudre glave zadovoljavaju se time da ucijepe nešto optimizma samima sebi, kako je to učinila Jadranka Kosor na zadnjoj sjednici svoje Vlade u prošloj godini. Tu je premijerka udarila u gotovo polusatne laude svojoj ekipi iz Banskih dvora koja je, biva, obavila “veliki dio programa gospodarskog oporavka”, čak je na tome zahvalila i smijenjenim ministrima, pa je ostalo visjeti u zraku koja se to vražja nevolja umiješala da je tih četvoro odličnika moralo otići.
Da politika nije zvjerinjak iz kojeg su amputirane sve emocije, čovjek bi se još i sažalio nad ovim samohvalisanjem Kosorove pred novinarima. Jer, u situaciji kada niti svaki peti građanin ove zemlje, čak ni punih dvadeset posto, još vjeruje da ova Vlada vodi zemlju u dobrom pravcu, te vjere ima u Banskim dvorima u tako dirljivo velikim količinama da bi njima mogao napuniti silos. I zbilja, HDZ ulazi u godinu u kojoj će mu više nego ikada, ne računajući onu u kojoj je umro Tuđman, trebati sreće, ufanja i dobrih živaca. Na kraju godine su i izbori, kada bi se, izgubi li ih, moglo dogoditi ono što je 2000. godine jedva izbjegnuto, a to je da se ova velika konzervativna i nazovikršćanska stranka sunovrati na marginu političke pozornice. Doduše, neki misle da njoj uopće ne bi trebao biti prvenstveni cilj dobiti te izbore, nego se u međuvremenu temeljito reformirati, a u tom slučaju i gubitak bi bio dobitak.
U kontroliranim uvjetima to bi možda zbilja moglo biti tako. Ali gubitak izbora, pogotovo bude li teži, mogao bi dovesti i do raspada i nestanka HDZ-a, a na njegovom mjestu zinula bi praznina za koju je teško reći kako bi bila ispunjena i da li bi se pretvorila u opasni ambis. HDZ je, naime, slično kao SDP na ljevici, ali puno više, zauzeo cijelu desnu polovicu političke scene, kao hrast natkrilio ostale stranke, oduzeo im zrak i ugušio ih, ili ostavio u nižim degeneriranim oblicima života. Tako sada tu praktički nema nikoga. Najmanje nekakve desne alternative. Tko će preuzeti HDZ-ove birače, nacionalno postrojene marijanske korjenike čiji broj nikada ne raste bitno iznad 20-25 posto, ali ni ne pada ispod, to bi moglo biti centralno pitanje za godinu dana. Na njega sada nitko nema odgovora, niti se vidi da ga itko i pokušava naći, i zato bi za zdravlje ove zemlje stvarno bilo najbolje kada bi HDZ prošao ubrzanu reformsku trijažu, u kojoj bi se očistio, nakon proustaških kabadahija i mlatarala, i od njihove lopovske subraće.
Samo, može li to Jadranka Kosor? Sama činjenica da joj je trebalo čitavih tri mjeseca da obavi rekonstrukciju Vlade, u kojoj je jasnije zašto su stari ministri otišli nego zašto su novi došli, ne daje razloga da se u to povjeruje. Premijerka očito pokušava nekim svojim miš-mašom, čiji krajnji smisao teško da i sama razumije, pa kutljačom dodaje malo ovoga, malo onoga, nadajući se da bi na kraju od toga moglo nešto i ispasti. Tako u Vladu ubacuje nove neoliberalne tehnokrate, čija sposobnost da zemlji daju ekonomski zamah nije uopće toliko provjerena koliko sklonost da je ostave u vrteški istih uvozno-trgovinskih curikanja u kojima je i danas. S druge strane, u Predsjedništvo HDZ-a kooptira olinjalog ognjištarskog vuka Đuru Pericu, valjda zato da stranci vrati pod Sanaderom ukaljani nacionalni štih, što bi Perica obavio uobičajeno neiscrpnim količinama pseudopatriotske gnjavaže. Što premijerka očekuje od te papazjanije, vrag će ga, velim, znati.
Zanimljivo, u opoziciji to vide drukčije. Ondje zajedljivo tvrde da Kosorova pod firmom rekonstrukcije Vlade zapravo obavlja rekonstrukciju HDZ-a, kao da bi to moralo biti nešto loše ako urodi stvaranjem normalne stranke koja više ne štiti ubojice i lupeže. Problem je, međutim, što je rekonstrukcija HDZ-a dosta ozbiljnija rabota nego malo pokrpati Vladu i Predsjedništvo, jer samo se okružiti sebi odanim ljudima svakako nije dovoljno. Ali, čak i kada bi bilo, veliko je pitanje za koga, recimo, mobilizira partijsku vojsku Vladimir Šeks za kojeg se u poslovnim krugovima već uveliko priča da ubrzano puni javna poduzeća svojim ljudima, nakon što su odande podvijena repa otišli sanaderovci. Dakle, nakon što je zagospodario sudstvom do mjere da Ustavni sud ukida čak presude Vrhovnog suda, kao sada Hrastovljevu – što se ne može shvatiti drukčije nego kao mig HDZ-ovim biračima da ih njihova stranka nije zaboravila – eto sada Šeksa i u mutnim poslovnim vodama. A tko može staviti ruku u vatru da on tu unutarstranačku regrutaciju obavlja za Kosorovu, i u dogovoru s njom, a ne za vlastiti račun?
Drugi problem s rekonstrukcijom HDZ-a je u političkoj i ideološkoj potkapacitiranosti Kosorove. Ona nije dorasla tome da osmisli nekakav, bilo kakav, program stranke za ovu presudnu godinu pred izbore, i u tome HDZ pada ispod razine dosad viđenog. Sanader je izumio koncepciju “novog HDZ-a”, što je imalo smisla sve dok se nije pokazalo da i taj novi HDZ može pelješiti zemlju isto, ili i više, nego stari, a Kosorova bi se sigurno u čudu okretala oko sebe ako bi se od nje očekivalo da smisli program nekog “novog novog HDZ-a”. Čak nije u stanju ni od ove antikorupcijske kampanje, koja uz sva ograničenja ide njoj u zaslugu, napraviti platformu neke, ne znam, “čiste” kršćanske stranke. A to bi bila više nego dobra politička investicija. Uopće nije isključeno da bi na tome i na sretno poklopljenoj završnici pregovora s Evropskom Unijom premijerka mogla možda čak dobiti izbore. No, ona ide jednom drugom utabanom stazom, koja se doduše u prošlosti također znala isplatiti ovoj stranci, a to je da sve svoje akcije, pa i ovu antikorupcijsku, vodi na način masovnih kampanja, od kojih se trese zemlja i koje uz mnogo truba i doboša drže naciju mjesecima na nogama.
Ali, građani su već zgađeni i zamoreni korupcijskim aferama, i to sada može izazvati i suprotan efekt, iako ne treba isključiti da dobrim tempiranjem antikorupcijske kampanje pred izbore to da ploda. Sada okolnosti više rade za stranke koje preferiraju spušteni ton, a tu je SDP u prednosti, jer je profiliran kao partija relativno dobrih političkih zanatlija koji se ponešto razumiju svaki u svoj resor, a s malo petlje mogli bi to i kapitalizirati. Posljednjih dana pojavila se informacija da Milanovićeva stranka preko svojih veza među socijalistima u Evropi lobira za spašavanje hrvatskih brodogradilišta – očito na tragu nedavne Obersnelove akcije – i navodno ta tiha kampanja nije bez izgleda da uspije. Ako se to zbilja dogodi, i ako SDP bude imao smjelosti ubaciti u svoj program taj novi odnos prema industrijskom radništvu, mogao bi izaći na izbore okićen aurom partije koja, ipak, ima nos za goruće ekonomske probleme zemlje.
Još jedan takav potez, samo još hrabriji, a to bi, recimo, bila deprivatizacija opljačkane imovine, i SDP bi gotovo sigurno dobio izbore, jer se ne vidi što bi toliko pogodilo raspoloženje pokradenih i poniženih građana. Ali, ne brzajmo, HDZ je dosad pokazao sposobnost regeneracije kao gmazovi kojima otkineš rep. Zato ipak treba pričekati što će se ove godine zbivati u vladajućoj stranci. Čak i ako ste sigurni da će izgubiti predstojeću partiju šaha, bijele figure su još uvijek u njenim rukama.