Kome treba sveti rat?

Oprostite, a kada bi rat protiv korupcije mogao prestati? Ima li barem nade da se proglasi kratko zatišje, kako bi bili zbrinuti mrtvi i ranjeni, poprište oprano od tragova krvi, te pozvani staklari da zamijene razlupane prozore? Tada bi na teren mogle istrčati i druge pomoćne službe, da razdijele publici kikiriki, sjemenke i osvježavajuće napitke…

Slutim da takve primjedbe iritiraju više-manje sve, pa ih zato i iznosim. Hrvatski sveti rat protiv korupcije ništa ne smije omesti, upravo slavimo njegovu prvu godišnjicu, odlučni da nastavimo dalje s prvobitnim žarom, i sva je prilika da će prerasti u trajno stanje. Uostalom, “trajni rat protiv korupcije” već je obavezna domaća politička fraza, nacionalni imperativ najvišega ranga, zborno prihvaćeni zavjet, mantra koju temeljito prežvakavaju vlast, opozicija i svekoliko pučanstvo, a ovaj potpisnik – budući da nema drugoga posla – općem naporu može tek dodati nevino pitanje: je li to zbog toga što nam je korupcija toliko odbojna ili pak zato jer nam je rat toliko privlačan?

Hrvatskom se razlila magija izvanrednog stanja, s neuvijenom težnjom da ono postane pravilo, a ne izuzetak. Samo u prvih par dana 2011. godine vodećim su medijima iz USKOK-a dobačena tri nova korupcijska skandala, čiji tragovi uglavnom vode prema zlotvoru u austrijskom zatvoru, e kako bi se pokazalo da obilne novogodišnje trpeze nisu smanjile lanjsku borbenu gotovost niti usporile ritam vojevanja. Pod zastavom pravne države kipti zajednički adrenalin. A u središtu zbivanja, to jest u večernjem dnevniku, par koji ulijeva sigurnost i budno nadzire stanje na frontu: Jadranka Orleanka s državnim tužiteljem kao glavnim koordinatorom političkog raspoloženja.

Tu se već ozbiljno vodi računa o dragim gledateljima. Oni su, dakako, željni zakotrljanih glava svojih dojučerašnjih tlačitelja, i baš ih briga što će sječu obaviti pripadnici iste sorte. Nacija pod tenzijom svakoga tjedna čeka novu porciju “razotkrivenih” kriminalnih gadosti i prizor posrnuloga guzonje koji s lisicama na rukama napušta javnu scenu – zašto? – zato da bi osnažio poziciju onih koji su trenutno moćniji od njega.

Moram priznati da me podilazi blaga jeza od te sveopće fascinacije manevrima policijske države. Netko se dosta dobro sjetio i utvrdio nove kriterije nezavisnosti istražno-represivnih službi: nećemo više imati politiziranu policiju, nego policiziranu politiku. Jer svaki rat, pa i onaj protiv korupcije, u prvi plan gura uniformirana lica, a ona su tradicionalno sklonija nasilnim mjerama nego rješenjima koja uključuju korištenje zdravog razuma, naročito ako im se zadaju sveti ciljevi. Kao što znamo, sveti ciljevi i postoje samo kao izlike za korištenje profanih sredstava.

Da se uistinu proglasi kratko zatišje, pokupe ranjeni & mrtvi, izmetu ulice, uklone krhotine i zbroje dosadašnji učinci, moglo bi se pokazati kako hrvatska bitka protiv korupcije, sa svojom zaglušnom bukom i medijskim vatrometom, služi ponajprije tome da zaslijepi promatrače i prikrije sve druge političke i društvene probleme. To također nalikuje konceptu, ili makar ciničnom putokazu za „izlazak iz krize“: jedini spas od propasti jest da se napijemo krvi onima što su nas upropastili, s tim da akcijom rukovode oni koji su to činili zajedno s njima. U međuvremenu, dok traje rat, krote se civilne navade i suspendiraju “normalni” vidovi života.

Vuk Perišić s punim pravom upozorava na opasnost od “tihog izvanrednog stanja”, mada se nezgrapno poigrao s pridjevom: osnovna karakteristika ovdašnjeg okršaja s korupcijom upravo je njegova glasnost, začudna kombinacija fanfara i proklinjanja, aplauza i psovki, a proizlazi iz činjenice da je hrvatska pravna država “efikasna” onoliko koliko je uvjerljiva njena medijska inscenacija. Štoviše, nerijetko se pokazuje kako je taj medijski nadomjestak ujedno i jedini sadržaj “protukorupcijskoga” angažmana.

Ako se najveća medijska korporacija u zemlji otvoreno legitimira kao produžena ruka Državnog odvjetništva, uz žalosne primjere da njeni novinari optužne materijale, tajne iskaze svjedoka i istražne dokumente dobivaju prije nego advokati optuženih, onda to ima sasvim malo veze s boljim pravosudnim običajima i minimalnim demokratskim normama.

Odvjetnici Ive Sanadera, na primjer, upozoravaju kako s nestrpljenjem iščekuju sutrašnje novine ne bi li iz faksimila koji će u njima biti objavljeni uspjeli doznati što se njihovu klijentu stavlja na teret, no izgleda da to nikoga naročito ne uzbuđuje. Rat, naime, traje, sudbina zemlje je u pitanju i nismo dužni robovati konvencijama kakve važe u “normalnim” vremenima. Tome maršu pravednika i pratećoj zbornoj pjesmi (“Bože pravde”?), ovaj je potpisnik, po običaju, u stanju tek dodati nevino pitanje: može li aktivni savez između organa državne represije i tzv. nezavisnih medija biti išta drugo nego primjer političke korupcije?

Sistem je, s druge strane, podmazan živopisnim izmjenama kaznenog zakonodavstva, koje sada omogućuju da se osumnjičenike drži u pritvoru i prije podizanja optužnice, i to u praktički neograničenom roku, što je bio presudan korak k punoj normalizaciji izvanrednog stanja: Hrvatska je dobila državnog tužioca s ovlastima Višinskog – figuru koja sublimira moć zakona – samo što će umjesto ideoloških nepodobnika on proganjati lopove, instruiran od njihovih donedavnih jataka. Na zapadnoj strani, to je još prije sedam desetljeća poželio Clinton Lawrence Rossiter: “Nijedna žrtva nije prevelika za našu demokraciju, najmanje od svega privremeno žrtvovanje same demokracije.”

Lokalna antikorupcijska ofenziva, uostalom, u mnogim dramaturškim elementima podsjeća na Bushov “sveti rat protiv terorizma”, gdje je uloga Osame bin Ladena, univerzalnog zlikovca, namijenjena Ivi Sanaderu. Hrvatski Bush ima nešto veće grudi, nešto manji mozak, te odijevne navike preuzete od Madeleine Albright, ali s istim zanosom poziva u križarski pohod, kako bi se oslobodio Kristov grob i pronašlo izgubljeno hrvatsko poštenje.

U javnoj sferi, međutim, hijensko trganje polumrtvog Sanadera, u kojem sudjeluju sve raspoložive nacionalne snage, na čelu sa žurnalistima istražne provenijencije, nema svojstva moralne katarze, nego prije svjedoči o moralnoj agoniji jednog dezorijentiranog društva, onoj vrsti neiživljenosti i oslobađanju osvetničkih nagona bivših epigona koje je racionalno poput prskanja gnojnoga čira. U protivnome kćeri bivšeg premijera – bez obzira na to koliko su kome simpatične – ne bi bile u središtu medijskog linča.

Javni proces koji se vodi preko USKOK-ovih tiskanih izdanja poprima uistinu bizarne razmjere: Sanaderova zbirka umjetnina izrasla je do mitskih dimenzija, pa je njezin vlasnik lako uspoređen s Mimarom, a istražuje se i krvna povezanost dvojice kolekcionara; jedan 35-godišnjak u Slobodnoj Dalmaciji dramatično ispovijeda kako je na samom početku devedesetih cijeli dan prenosio umjetničke slike u Sanaderov splitski stan – kada je dakle imao 15 godina! – te je tako ruinirao djetinjstvo i puna dva desetljeća o tome šutio u smrtnome strahu; bivši ravnatelj jednog splitskog muzeja, neopterećen dokazima, iznosi sljedeću hipotezu: u fundusu muzeja otkriven je značajan manjak umjetnina, zna se da Sanader raspolaže značajnom količinom umjetnina, ergo – više je nego vjerojatno da je Sanader te umjetnine ukrao iz muzeja, čime dosad nisam htio uznemirivati javnost; novinari danima opsjedaju stolara koji je uređivao interijer jahte za koju se sumnja da je Sanaderovo vlasništvo, napadajući ga što mu za taj posao nije izdao propisno pečatirani račun, nego je izgleda radio “na crno” i sad zbog njega ne znamo ni čija je jahta, pa su svi izgledi da će i nesretni marangun doći pod zube tužiteljima puštenim s lanca…

Bilo bi zaista lijepo barem nakratko obustaviti sve te perverzije i nazrijeti ono što se skriva iza paravana – recimo: enormna nezaposlenost, privredni kolaps, propast poduzeća, mizerne plaće i penzije, rekordna državna zaduženost, pad kreditnog rejtinga, epidemija siromaštva, krah sustava zdravstvene zaštite, gnjurac na mjestu ministra kulture… – no tko bi se usudio stati na put neumoljivoj pravnoj državi i dovoditi u pitanje legendarnu hrvatsku žudnju za pravednošću i poštenjem?

Tko bi se drznuo remetiti gvozdenu logiku izvanrednog stanja primjedbama kako je za sedam godina Sanaderove vlasti današnja predsjednica Vlade bila njegov najbliži suradnik, što će reći i neizbježni kolaborant, a državni tužitelj najnezaposleniji činovnik u zemlji? Tko bi se odvažio pokvariti ugođaj na strelištu – gdje vladajuća oligarhija puca da ne bi bila upucana – ili primijetiti da je politički rat protiv korupcije ponajprije politički rat, pa tek dekorativno protiv korupcije, kao što bi mogao biti protiv umjetnog začeća, školskog vjeronauka, lova na divlje patke ili bilo čega drugog? Još bi te u dnevnim novinama mogli prozvati kao sabotera i Bin Ladenova plaćenika, nekoga tko narušava legalni pravni poredak tvrdnjom da se masnim prstima ne može voditi “politika čistih ruku”.

To da se stvarni tvorci korupcijskog sustava nametnu kao zakleti protivnici korupcije, naposljetku, nije tako neobično, prije bi se moglo govoriti o povijesno potvrđenoj zakonomjernosti: Hrvate je, sjetimo se, u sveti rat protiv Jugoslavije i komunizma poveo bivši general JNA i predsjednik NK “Partizan”, da bi nakon slavnog trijumfa ustrojio režim koji je po represivnim učincima bio tek nešto gori od komunističkog.

Bez obzira na ovacije kojima su popraćena policijska obilježja političkog života, nije zdravo previdjeti olovne perspektive koje se time najavljuju. Na djelu je izvlačenje političkih profita selektivnim korištenjem zakona, aranžiranje kriterija po mjeri Orleanke s isukanim tužiteljem, dok za njom pod zastavama jašu ostali primjerci iz dvorske svite, grcajući od sreće što su spasili žive glave.

Detalj koji vladajuću oligarhiju magnetski privlači izvanrednom stanju jest mogućnost da ono postane permanentna vrijednost, da se palijativno uspostavi kao trajno. Neodoljivo ih mami dokidanje “normalnosti” pod neprekidnim opterećenjem tzv. gole nužde, ambijent u kojem će se normativizirati isporuka revolucionarne pravde. Onima, pak, koji nisu na vlasti, a utvaraju si bavljenje politikom, ne bi bilo loše uputiti se u Agambenovu poruku da je “istinski političko samo ono djelovanje koje prekida vezu sile i prava.”

Uzme li se u obzir kompletan sadržaj simboličke figure Ive Sanadera – a ne samo njegova mizerna osobnost – onda tekući progon nije ništa drugo nego obračun s kriminalnim poretkom da bi se osigurao njegov nastavak.