Protiv Šeksa ima dovoljno dokaza

Programska direktorica Amnesty Internationala za Europu i središnju Aziju Nicola Duckworth 8. je prosinca prošle godine u Zagreb donijela izvještaj s ključnim imenima onih čija se umiješanost u ratne zločine sustavno, više od desetljeća i pol, ne istražuje. Riječ je o Tomislavu Merčepu, Vladimiru Šeksu i Davoru Domazetu Loši; premda je prvi samo dva dana po Amnestyjevu izvještaju završio u pritvoru, Nicola Duckworth i dalje insistira na odgovorima hrvatskih institucija. Odgovorima koji bi, osim zatvaranja krvave ratne stranice, mogli utjecati i na brzinu zatvaranja Poglavlja 23 o pravosuđu i temeljnim ljudskim pravima, time i ulaska Hrvatske u EU.

S osobom zaslužnom za sastavljanje posljednjeg, vrlo oštrog izvještaja ugledne međunarodne organizacije, razgovarali smo videovezom iz Zagreba i londonske središnjice Amnestyja. Nicola Duckworth ne okoliša: u više nam navrata otvoreno kazuje kako, primjerice, Vladimira Šeksa od istrage za odgovornosti za zločine u Osijeku 1991. spašava isključivo jaka politička pozicija u HDZ-u.

Ima li od vašeg zadnjeg izvještaja otprije mjesec dana kakvih novosti u istrazi ratnih zločina u Hrvatsko? Kako ste prikupljali podatke?

– U istraživanju i pripremi izvještaja imali smo brojne kontakte s hrvatskim vlastima, dio informacija smo dobili iz ureda državnog odvjetnika. Mjesecima smo obilazili sudove, razgovarali s lokalnim tužiteljima, prikupljali podatke i dokaze… Za posljednjeg boravka u Zagrebu, kad smo predstavljali izvještaj, posjetili smo ured državnog odvjetnika i  Ministarstvo pravosuđa, a sastali smo se i s predsjednikom Ivom Josipovićem te mu predstavili nalaze i preporuke za otvaranje novih istraga.

Sastanak s Josipovićem

Kakve su reakcije hrvatskih vlasti, postoji li bojazan od zapreka pri zatvaranju Poglavlja 23 zbog neprocesuiranja ratnih zločina 1991-1995?

– Sastanak s predsjednikom Josipovićem bio je vrlo pozitivan, pozdravljamo brojne poteze koje je povukao u cilju suočavanja s prošlošću i pomirenja. Mogao bi to biti dobar model za druge hrvatske institucije, kod kojih primjećujemo manjak političke volje za suočavanje s ratnim zločinima i uklanjanje prepreka kako bi se neki ljudi priveli pravdi i kaznili ratni zločini.

Kakvu ste poruku dobili iz Državnog odvjetništva?

– Dugo smo diskutirali, prezentirali smo im što smatramo manjkavim u hrvatskom pravnom okviru kod procesuiranja ratnih zločina. Manjkavost je u ključnim konceptima zapovjedne odgovornosti, zločina protiv čovječnosti i ratnog zločina seksualnog nasilja. Te odredbe ili nisu u zakonu ili nisu usklađene s međunarodnim pravom. To su, ukratko, pukotine koje ostavljaju otvorena vrata za nastavak nekažnjavanja ratnih zločina.

Smatrate, dakle, da je problem u neusklađenosti hrvatskog pravnog sustava s međunarodnim pravom?

– Razgovarali smo s Državnim odvjetništvom o primjeni novog Kaznenog zakona u procesuiranju ratnih zločina umjesto osnovnog Kaznenog zakona iz 1993, jer je novi zakon bliži međunarodnim standardima. U Odvjetništvu tvrde kako to nije moguće, jer se novi zakon odnosi na vrijeme nakon što su zločini počinjeni, ali, zapravo, brojne odredbe međunarodnog prava, poput one ključne o zapovjednoj odgovornosti, izuzete su kao dio međunarodnog prava još od Drugoga svjetskog rata. Ne postoji, dakle, međunarodna barijera primjeni najnovijih interpretacija u suočavanju s prošlošću. Također smo poslali preporuku da se slučajevima procesuiranja ratnih zločina, zbog brojnosti, dade prednost. Od 700, koliko ih je otprilike ostalo, godišnje ih se riješi u prosjeku 18.

Kako ste podijelili prioritete u rješavanju ratnih zločina?

– U tri glavna područja: prvo je procesuiranje najozbiljnijih slučajeva ratnih zločina, drugo  fokusiranje na neka specifična područja, ponajprije Sisak, gdje je dokumentirano da se najveći broj procesa provodi protiv hrvatskih Srba, iako su u velikoj većini slučajeva bili žrtve ratnih zločina. Treća se preporuka odnosi na istrage visoko pozicioniranih ljudi. U bavljenju prošlošću ključno je obuhvatiti ne samo niže razine vlasti i službenika, nego pogledati prema  vrhu lanca odgovornosti, vojnoga i civilnoga. Na taj se način šalje snažna poruka o sistemskoj prirodi počinjenih zločina, umjesto da se na nižoj razini promatraju kao izolirani incidenti. U izvještaju smo spomenuli tri osobe za koje postoji dovoljno razloga da se pokrenu istrage: Tomislava Merčepa, Vladimira Šeksa i Davora Domazeta Lošu. Napominjem kako nismo tražili da se ti ljudi procesuiraju, nego smatramo da u javnosti i kod tužiteljstva postoji dovoljno informacija i dokaza da Državno odvjetništvo pokrene istragu o njima.

Šeksa štiti visoka pozicija

Nakon vašeg posljednjeg izvještaja uhapšen je Tomislav Merčep. Je li ta veza slučajna?

– Teško je govoriti o uzročno-posljedičnoj vezi i utjecaju našeg izvještaja u ovom slučaju. Tajming je znakovit, ako baš hoćete. Svoje izvještaje obično predajemo vlastima nekoliko tjedana unaprijed, da se mogu upoznati s našim saznanjima i vratiti ih na eventualne ispravke faktografskih pogrešaka. Dakle, hrvatske su vlasti već neko vrijeme znale, premda je riječ o slučaju za koji je dio dokaza stigao s Međunarodnog suda u Haagu još 2006. godine, u kojem je smjeru krenula istraga. Mislim da je dokazni materijal u slučaju Merčep bio toliko jak da je istraga morala biti pokrenuta.

Kad govorimo o Šeksu ili Domazetu Loši, posjedujete li dokaze koji još nisu poznati javnosti, nešto što bi moglo ubrzati pokretanje istrage?

– Pitanje nije posjedujemo li mi nove dokaze, nije na nama nego na tužiteljstvu da traži nove dokaze i svjedoke. Vjerujemo, ponavljam, kako već postoji dovoljno dokaza za pokretanje istrage. Dobro znamo od tužiteljstva sa suđenja Branimiru Glavašu da je Šeks svjedočio kako je bio u poziciji zapovijedanja u Osijeku 1991. godine, kad su počinjeni mnogi ratni zločini. To je temelj, dovoljan dokaz da se pokrene istraga protiv Šeksa, iako smo svjesni da se radi o vrlo utjecajnom političaru u Hrvatskoj, koji je to dugi niz godina. Pozicija zapovjedne odgovornosti otvara mogućnost da se procesuira ljude koji su bili na vlasti, koji su znali ili su trebali znati za ratne zločine. Slična je situacija i s Domazetom Lošom. Sud je u slučaju Norac-Ademi ustvrdio da je postojala paralelna linija zapovijedanja i da je kod Domazeta Loše postojala zapovjedna odgovornost za zločine u Medačkom džepu i Gospiću.

Bi li lakše bilo otvoriti istragu protiv Šeksa da nije tako utjecajan u vladajućem HDZ-u?

– Kad pogledate uzorak suđenja za ratne zločine, vidite koliko je tamo više niskorangiranih zapovjednika od onih koji i danas zauzimaju važne pozicije na vlasti. Suđenje Glavašu pokazalo je sve teškoće u privođenju pravdi onih koji su na poziciji moći. Takvo suđenje frustrira. Jasno je da ljudi s više moći, ako tu moć zlorabe, mogu blokirati sudski postupak.

Nećemo odustati

Može li odugovlačenje istraga, konkretno u slučajevima Šeksa i Domazeta Loše, usporiti pregovore s EU-om?

– To će odlučiti članice Unije. Ako bi se istrage otvorile, potaknute gomilom javno dostupnih dokaza, bio bi to vrlo pozitivan signal da se Hrvatska riješila jednog od najtežih naslijeđa prošlosti, da je utvrdila odgovornost ne samo nižih razina vlasti.

Kad će delegacija Amnestyja opet doći u Hrvatsku, po odgovore na izvještaj iz prosinca?

– Iduće putovanje vezano uz Hrvatsku bit će u Bruxelles, do kraja ovog mjeseca. Predstavit ćemo institucijama EU-a posljednje razgovore s hrvatskim vlastima i razgovarati što u Hrvatskoj još treba učiniti. Nakon toga ćemo vidjeti što dalje, to će ovisiti o odgovoru hrvatskih institucija.

Koliko ćete dugo čekati hrvatski odgovor?

– Istina je da smo izvještaj predali nekoliko tjedana unaprijed, ali je vrlo temeljit i treba vremena da ga se “pročisti”. Teško je precizno reći kad ćemo dobiti odgovor, obećalo nam ga je Ministarstvo pravosuđa i možda stigne za približno mjesec dana. Ako ne stigne, nastavit ćemo dijalog s Ministarstvom, da vidimo što je problematično, s čime se ne slažu, da ustvrdimo je li učinjen napredak u vezi naših preporuka. Na sličnim slučajevima radimo desetljećima, otkad je buknuo rat na području bivše Jugoslavije pokrivamo pitanja ratnog zločina u novim državama. Nećemo odustati od slučajeva u Hrvatskoj, kao što ne odustajemo ni u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Vjerujemo da radimo na čistom, snažnom i strukturnom napretku, koji će osigurati da svi ljudi koji iščekuju pravdu doznaju što se dogodilo njihovim bližnjima.

Ništa od susreta s premijerkom

Zamjenik glavnog državnog odvjetnika Antun Kvakan izjavio je, što ste objavili na web-stranicama Amnestyja, da su svjedoci ratnih zločina možda spremni ispričati policiji svoja saznanja, ali kad dođe suđenje, naglo sve zaborave. Kako funkcionira zaštita svjedoka u Hrvatskoj?

– Postoji niz primjera prijetnji svjedocima u slučaju Branimira Glavaša. Često upozoravamo i na Milana Levara, čije je ubojstvo nerazjašnjeno nakon toliko godina. Izaslanici Amnestyja, međutim, za posljednje su izvještaje istraživali program potpore svjedocima i ustvrdili da funkcionira prilično dobro. Svjedoci su dobili mnogo korisnih informacija o tome što mogu očekivati na sudu, koji su im sve mehanizmi potpore dostupni. Nažalost, program potpore svjedocima dostupan je na samo četiri suda u Hrvatskoj. Kad govorimo o zaštiti svjedoka, mnogo toga još treba učiniti. Svjedočenje preko videovrpce, na primjer, nije dovoljno razvijeno, a omogućilo bi davanje iskaza onima koji nisu u mogućnosti doći u sudnicu. U jednom iskazu našem delegatu, svjedoku nije bio omogućen poseban ulaz u sudnicu, morao je trpjeti izuzetno neprijateljske reakcije, prijetnje obitelji i rodbine onoga kojemu se sudilo. Govorimo o nekima od najtežih zločina, emocije su očekivano povišene i baš zato bi svjedoci trebali biti zaštićeni od takvih grupa. Zastrašivanje donosi još više stresa ako svjedoke ne prati policija, ako im vlast ne pruži zaštitu. Klima zastrašivanja odmaže procesuiranju ratnih zločina.

Je li procesuiranje ratnih zločina među prioritetima hrvatskih vlasti?

– Ako govorimo o predsjedniku Josipoviću, on demonstrira privrženost pomirenju i raščišćavanju prošlosti, u što uključujem i ispriku koju je izrekao Bosni i Hercegovini. Kod njega je riječ o osobnom prioritetu, ali mislim da nekim drugim dužnosnicima, u Vladi i ostalim institucijama, procesuiranje ratnih zločina nije prioritet.

Možete li spomenuti koje konkretno ime?

– Ako promatrate bilo koju vladu u bilo kojoj državi, na čelu joj je premijer, on daje politički ton. Bili smo vrlo razočarani što se za posljednjeg boravka u Zagrebu nismo uspjeli sastati s premijerkom Jadrankom Kosor. A imala je priliku nas osobno, ljude u Hrvatskoj i međunarodnu zajednicu uvjeriti da joj je procesuiranja ratnih zločina među prioritetima.

Kako je propao sastanak?

– Premijerka je smatrala kako su naši sastanci u Državnom odvjetništvu i Ministarstvu pravosuđa bili dovoljni da zadovolje formu dijaloga. Bili smo razočarani, jer je upravo angažman premijera i predsjednika neke zemlje jasan znak dobre volje. Očito je da je procesuiranje ratnih zločina važnije predsjedniku Josipoviću nego premijerki Jadranki Kosor.

Osnovati specijalni sud za zločine u Sisku

Što je sa Siskom, što priječi procesuiranje tamošnjih zločina?

– U istraživanju sisačkog slučaja ustanovili smo nesrazmjer između broja evidentiranih ratnih zločina kojima barata vlast i mnogo većeg broja o kojem su nam govorili sisački Srbi. Neravnoteža u brojevima je uistinu velika. Prema onome što vidimo, sisačke su vlasti počinile zločine nad sisačkim Srbima. Zbog toga smo preporučili osnivanje specijalnog suda za ratne zločine.

Što se od osnivanja specijalnog suda može očekivati?

– Kao prvo, izuzetno je teško održati suđenje u zajednici gdje je takav zločin uzeo maha. Riječ je o posebnoj vrsti zločina koji traži posebna znanja tužitelja i sudaca, uz specijalizirane jedinice istražitelja, koje sistemski poznaju slučaj.

U čemu je prepreka?

– Imate zakonodavstvo koje omogućuje osnivanje četiriju specijaliziranih sudova za ratne zločine, u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Rijeci. Jedini sud toga tipa je u Zagrebu. Očito, imate manjak kapaciteta, ali upravo zato ovi slučajevi trebaju dobiti prednost. Jer, kako vrijeme prolazi, sjećanja slabe, svjedoci umiru…