Daleko od raja

Bosna i Hercegovina od propasti tzv. aprilskog paketa ustavnih promjena 2006. godine tone u sve dublju i dublju političku krizu. Činilo se, barem za trenutak, da će zadnji izbori tu krizu zaustaviti, ali najprije je postizborno potvrđivanje Dodik–Čovićevog političkog saveza, kojemu Dodikov ideolog i portparol SNSD-a Rajko Vasić rasistički tepa nazivajući ga političkim savezom na hrišćanskoj osnovi, a potom i Ljubićevo priključenje tom dvojcu, najavilo duboku, možda najjaču političku krizu u BiH od Daytona do danas. Istodobno s tim, Lagumdžijin SDP potpisao je koaliciju sa SDA i dvije minorne političke stranke, HSP-om Zvonka Jurišića i NSRzB-om, porodičnom strankom braće Lijanovića. Žestoko optužujući SDP da nastavlja majorizirati Hrvate u BiH i negirati većinsku izbornu volju hrvatskog biračkog tijela u BiH, Milorad Dodik, Dragan Čović i Božo Ljubić obnovili su priču o trećem entitetu i nužnosti federalizacije zemlje.

Crveno-zelena koalicija, kako se u javnom prostoru imenuje politički savez SDP-a i SDA, ponudila je programsku platformu u kojoj je sadržan uistinu dosta dobar okvir za ustavno preuređenje zemlje. Prema njemu, institucionalnom ravnopravnošću sva tri konstitutivna naroda na cijelom teritoriju BiH moglo bi se konačno na adekvatan način riješiti nacionalno pitanje. Ali i dokinuti praksa marginalizacije Hrvata, kao najmalobrojnije nacije, kao i prakse asimilacije i diskriminacije nacionalnih manjina, građana koji se nacionalno ne izjašnjavaju a na rogobatan način se imenuju kao Ostali, te tzv. konstitutivnih manjina.

Traženje trećeg entiteta

Konstitutivne manjine potpuno su nov povijesni fenomen u BiH, nastao tako što je Daytonski sporazum zacementirao dvoentitetsku podjelu zemlje i kantonizirao Federaciju BiH na principu etničkih većina i manjina. Tako je Daytonska BiH ostvarena kao asimetrična državna struktura: konfederacija dva entiteta (jednog ekskluzivno srpskog i drugog bošnjačko-hrvatskog) i federacija kantona, pri čemu je strukturna osnova tog uređenja izvedena iz logike teritorijalnog tipa konsocijacije. Okvir ustavnih reformi što ih je koalicija predvođena Lagumdžijinim SDP-om ponudila javnosti, zasnovan je, znali to njegovi autori ili ne, na institucionalnom tipu konsocijacije. (Podsjetimo, zarad medija i novinara koji danas na sva usta hvale tzv. SDP-ovu platformu, da je skupina intelektualca koja je zagovarala institucionalnu konsocijaciju kao model uređenja zemlje sistemski demonizirana u posljednjih četiri godine u javnom prostoru, a neki od njih su stigmatizirani i proglašeni nacionalnim i domovinskim izdajnicima baš od strane tih medija i iz usta baš tih novinara.)

Traženje trećeg entiteta (samo na prostoru Federacije BiH, tvrdi novi predsjednik Republike Srpske) kao teritorijalne jedinice sa hrvatskom većinom, što čini Dodik-Čović-Ljubić-Bosićev politički savez, kojem se manje-više otvoreno priključuju Radončićev radikalni kleronacionalistički SBB i Silajdžićeva rigidna unitarno nacionalistička SBiH, proizlazi iz logike teritorijalne konsocijacije, te samim tim daljnje dejtonizacije BiH.

Tako se u strukturnoj pozadini političke krize skrivaju dva radikalno suprotstavljena koncepta ustavnog preuređenja zemlje, a da o tome u javnom prostoru niko ne govori, jer su bezmalo svi mediji instrumentalizirani od političkih lidera i partijskih elita, postajući u konačnici njihovim navijačkim megafonima. Činjenica da o tome ne govore i političari koji krizu produciraju, ukazuje na to da njima i nije stalo do ustavnog redizajna državnog leša, što je danas BiH, nego do osvajanja što većeg dijela vlasti. Zasad, buduće ustavne promjene jedino pominju Sulejman Tihić i Božo Ljubić. Tihić to čini u kontekstu potrebe za institucionalnim izjednačavanjem prava Hrvata sa ostala dva konstitutivna naroda na cijeloj teritoriji države, a Ljubić neprestano podcrtava tezu o nužnosti federalnog uređenja zemlje sa tri ili više teritorijalnih jedinica. Snaga Ljubićevih zahtjeva i njegova nepopustljivost pokazuju da je prijedlog bošnjačke etnopolitike, koja je od Daytona na ovamo na različite načine ostvarivala dominaciju nad Hrvatima, došao prekasno.

Jednostavno rečeno, pragmatični Dodik iskoristio je šansu i političku krizu sa razine ustavnog preustroja zemlje prebacio na razinu preustroja Federacije BiH, gurajući bošnjačku i hrvatsku etnopolitiku u otvoreni sukob oko teritorijalne preraspodjele tzv. većeg bosanskog entiteta. Otud se u strukturnoj pozadini krize otkriva nova bitna karakteristika – mogućnost stalnog osnaživanja sukoba bošnjačke i hrvatske etnopolitike sa nesagledivim posljedicama i za obje nacije i zemlju u cjelini. Istodobno s tim, kriza pokazuje da je Dodik RS učinio neupitnom i nedodirljivom kategorijom, pri čemu srpska etnopolitika u tom entitetu na radikalan način asimilira i diskriminira i Hrvate i Bošnjake.

Prelijevanje iz RS-a

To je treća važna karakteristika krize, koja pokazuje koliko je Dodik vještiji u manipuliranju političkom scenom u BiH i usmjeravanju krize od svih ostalih političara zajedno. Drukčije rečeno, niko nije bolje od Dodika iskoristio pad tzv. aprilskog paketa, Silajdžićev narcistički unitarni nacionalizam i pokušaj reisa Cerića da klerikalizira bošnjačku etnopolitiku i postavi se za najvažniji bošnjački vjerski i politički autoritet. Ili, rečeno na najjednostavniji mogući način, u sukobu Silajdžić-Dodik koji je raspirivao reis Cerić i velik dio federalnih medija, trijumfiralo je Karadžićevo političko nasljeđe.

Iz nabrojanih strukturnih i konceptualnih pozadina krize, lako je zaključiti da je temeljni problem iz kojeg proističu sve postdejtonske političke krize u BiH – neriješeno nacionalno pitanje i time uslovljena ustavna kriza zemlje. Dva bloka formirana poslije izbora, Dodikov srpsko-hrvatski i Lagumdžijin bošnjačko-bosanski, nisu ni svjesna ovih konceptualnih pozadina krize, a njihova farsa oko borbe za vlast mogla bi se vrlo lako pretvoriti u tragediju u kojoj bi BiH definitivno izgubila šansu da na efikasan i najbolji mogući način provede ustavne promjene i konačno uradi posao koji je u civiliziranim zemljama obavljen još u prošlom stoljeću – naime, riješi nacionalno pitanje. Nisu svjesna, jer politiku promatraju isključivo kao pragmu, pa stoga vlast mogu obnašati jedino u stalnoj proizvodnji krize. Dodik je u tome majstor i ima najjaču poziciju, jer dolazi iz potpuno centraliziranog i unitariziranog entiteta, kojim je riješeno srpsko nacionalno pitanje u BiH i definiran nacionalni teritorij.

Zlatko Lagumdžija u toj igri nema nikakve šanse. On je birajući za koalicione partnere, bez obzira na sve igre matematičkog nadmudrivanja, strančice bez legitimiteta većinske biračke hrvatske volje, oslabio svoju koaliciju, a Dodiku potpuno otvorio vrata Federacije, dajući mu priliku da manipulira neriješenim hrvatskim nacionalnim pitanjem. Njegova koalicija će dodatno oslabiti ako na državnom nivou vlast formiraju Dodik, Bosić, Čović, Ljubić, Radončić i njihov partner iz sjene Silajdžić, pri čemu će bošnjačka javnost zagraktati baš kako to čini sada hrvatska, da je to vlast bez većinskog bošnjačkog biračkog legitimiteta.

U BiH bi, dakle, mogle biti formirane dvije razine vlasti bez dovoljnog etničkog legitimiteta. Državna bez bošnjačkog, a federalna bez hrvatskog biračkog legitimiteta, što nije ništa drugo do prelijevanje dominacijskih praksi nad ove dvije etnije iz RS-a na čitavu zemlju.

U ludačkoj košulji

Nadalje, Lagumdžijina koalicija, i ako uspije formirati vlast na razini Federacije, neće je moći uspješno vršiti u onim kantonima u kojima Ljubić i Čović imaju većinu. Na taj način SDP-ov slogan iz predizborne kampanja “Država za čovjeka”, u praksi vršenja vlasti pretvoriće se u slogan “Bošnjački kantoni za bošnjačkog čovjeka”, a kao mjehur od sapunice iscuriće Lagumdžijine parole o Federaciji BiH kao Zapadnoj i Republici Srpskoj kao Istočnoj Njemačkoj.

Ono što je poslije izbora u javnosti predočeno kao obećanje mogućeg raja, učas se može pretvoriti u praksu političke i ekonomske destrukcije Federacije BiH. Drugim riječima: Dodiku se smiješi nova velika pobjeda nad bošnjačkom i hrvatskom etnopolitikom. Jer, hrvatska etnopolitika nikada neće moći ostvariti ono što joj obećava Dodik – federalnu jedinicu sa hrvatskom većinom. Ljubić i Čović već su sad, čini se, propustili povijesnu šansu da izjednače prava naroda koji zastupaju sa pravima Bošnjaka, a o izjednačavanja prava sa Srbima da se i ne govori.

Analiza pragmatičkih aspekata krize upućuje, pak, samo na jedan jedini mogući zaključak: umjesto bilo kakvih promjena u BiH, zadržaće se postojeće stanje. Zato bi Daytonski ustav, ili ludačka košulja u koju je zgurana zemlja, kako vole reći strani diplomati i domaći analitičari, mogao postati dugoročna sudbina BiH. Jedina njena realna budućnost. Postizborna politička farsa vodi jedino ka tome.

Suprotna mogućnost jeste spremnost na ljekovitu mudrost pregovaranja i strpljivost u donošenju odluka, prije svega izbornih pobjednika, koji svoj izborni rezultat, bez obzira na sve legalističke mogućnosti, ne smiju nadređivati većinskoj biračkoj volji bilo koje etničke zajednice u zemlji u kojoj nije riješeno nacionalno pitanje.