Svi u napad, jedan je svijet!
Kada se na glavnom trgu u Kopenhagenu okupi više od sto tisuća ljudi kako bi prosvjedovalo protiv globalnih klimatskih promjena, teško je sumnjati u monolitnost aktivističkih udruga koje taj prosvjed organiziraju. Pa ipak, malo precizniji pogled unutra otkriva kako i među glasnim protivnicima korporativnih uništavatelja prirode postoje oni koji funkcioniraju upravo po korporativnim principima.
I potpunom ignorantu prošlih je dana u Kopenhagenu odmah moglo postati jasno kako je u centru aktivističkog svijeta. Razlog za to je jednostavan: čelnici svjetskih država i deseci tisuća birokrata okupili su se u danskoj prijestolnici, na UN-ovom skupu, kako bi razgovarali – ili barem stvorili privid razgovora – o klimatskim promjenama i globalnom zatopljenju, odnosno kako bi pokušali naći kompromisna rješenja za sprečavanje navedenog. Pored vojske novinara, svaki njihov pokret budno prate i deseci, ako ne i stotine tisuća ekoloških aktivista, pokazujući im svakodnevno manjim ili većim prosvjedima što misle o dosadašnjem načinu na koji je globalna politička elita rješavala probleme izazvane globalnim zagađenjem. Glavna je zamjerka vrlo jasna: umjesto da se zakonskom regulativom na međunarodnoj razini onemogući zagađivanje okoliša, u prvom redu da se spriječi ili barem ograniči ispuštanje stakleničkih plinova u Zemljinu atmosferu, globalni je kapitalizam iznjedrio još jedan način profitiranja. Ovaj se put zarađuje na globalnom smeću i uništavanju, pa je tako osmišljena takozvana burza stakleničkih plinova, odnosno sustav trgovanja emisijama stakleničkih plinova.
Impozantan broj ljudi na ulicama
Kako taj sustav funkcionira? Vrlo jednostavno: UN je svim državama odredio količinu jedinica štetnih plinova koje smiju ispustiti u atmosferu, no nije im zabranio da istim tim jedinicama međusobno trguju. Ukratko, ako nekoj državi nije dovoljan njezin kapacitet, ona će otkupiti prava od druge, najčešće siromašne i industrijski nerazvijene države, da zagađuje planet u njezino ime. Korporativna logika tako je pokazala kako izvrsno funkcionira i na najvišem, planetarnom nivou. Iako naivno, nameće se pitanje kako se boriti protiv korporativnog duha? Odgovor koji se očekuje je vjerojatno – građanskim aktivizmom, no ono što se najčešće sreće je, nažalost, još korporativnog duha.
Subota je ujutro, i cijeli će dan biti obilježen prosvjedima. Prvi počinje u deset sati i organiziraju ga “Prijatelji Zemlje” (Friends of the Earth), najveća svjetska mreža udruga za zaštitu okoliša. Njihovi su se članovi pojavili uglavnom obučeni u plave kabanice, njih pet-šest tisuća, krećući se ulicama Kopenhagena, simboliziraju poplavu. Kada se ogoli, scenografija njihovog igrokaza možda na momente djeluje smiješno – povorka se u nekoliko navrata zaustavlja, svi u njoj zatim čučnu, skoče i krenu naprijed, imitirajući valove kakvi se viđaju na nogometnim stadionima. No baš kao i na stadionima brojnost ljudi je ono što čini ovakvo ponašanje impozantnim. Kako se polako pomiče, povorka postaje sve veća pa na samom kraju svog marša broji nešto ispod desetak tisuća aktivista i građana koji su se odlučili spontano pridružiti.
Međutim, pred samim završetkom, odnosno pri dolasku povorke na glavni trg u Kopenhagenu, centralnom mjestu prosvjeda gdje će nekoliko sati kasnije prosvjedovati sto tisuća ljudi, događa se nešto jedva primjetno, ali ipak neobično. Koloni prilazi desetak ljudi, svaki s naramkom transparenata pod rukom, nudeći ih prosvjednicima. Na njima su parole s kojima se masa slaže i zbog kojih je tu. Ispisane su poruke poput “Ne postoji planet B”, “Planet a ne profit”, “Mijenjajte politiku a ne klimu” ili “Priroda ne pristaje na kompromise”. Momci s transparentima tapšu prosvjednike po ramenima, govore im: “Evo, pripremili smo ovo za vas, pokažimo im što mislimo”, i guraju im drške u ruke. Ubrzo će cijela povorka biti obilježena transparentima koji su stigli u posljednji čas, a momci koji su ih
podijelili očito su napravili dobar posao. Iskusniji aktivisti u plavim kabanicama, međutim, odmahuju glavom. “Sabotirali su nam prosvjed”, komentiraju, “opet su se ugurali u prvi plan na tuđi račun.”
Aktivisti Greenpeacea kao Avonove prodavačice
Objašnjavaju kako su podijeljeni transparenti, obilježeni kombinacijom žute i crne boje, tipičan potez Greenpeacea, najveće korporacije među udrugama za zaštitu okoliša. Njihove boje – njihov brand. Odnosno njihov marketing i novac koji će lakše prikupiti na račun krađe medijske pažnje drugim udrugama.
Paul Watson, jedan od osnivača i najradikalnijih članova Greenpeacea, čovjek kojeg je ostatak udruge još u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća izgurao iz članstva upravo zbog neslaganja s načinom borbe protiv zagađivača okoliša, danas naziva Greenpeace “Avonovim prodavačicama u svijetu ekološkog aktivizma”, upravo zbog marketinga i korporativnog načina funkcioniranja. Pa iako će većina okorjelih aktivista prisutnih na prosvjedu u Kopenhagenu reći kako je dobro što Greenpeace postoji, njihova korporativna logika nikome nije draga, naprosto zato jer je Greenpeace već odavno prestao biti samo još jedna udruga. Danas je to prepoznatljivo i potkupljivo ime koje želi širiti svoju moć i utjecaj, bez obzira na metode. U takvim okolnostima ne čudi što među tisućama aktivista ovih dana uhapšenih u Kopenhagenu gotovo da i nema Greenpeaceovih. Odnosno, ne čudi što polako ali sigurno dolazi do radikalizacije u redovima udruga za zaštitu okoliša.
S jedne strane imaju konglomerat korporacija koji uništava okoliš, s druge im se nudi još jedna korporacija kao najprepoznatljivije sredstvo za borbu protiv tog konglomerata. A s treće, pak, stoji oko deset tisuća danskih policajaca što preventivno trpaju aktiviste u zatvore, ne dopuštajući im da na ikakav način ometaju UN-ov skup i svjetsku političku elitu. Iz te perspektive, a uzevši u obzir činjenicu da se u Kopenhagenu ništa neće postići, čini se da je daljnja radikalizacija jedina logična mogućnost.