Galerija na meti grabežljivaca

Neobična selekcija kadrova u splitskoj kulturi od dolaska gradonačelnika Željka Keruma postala je pravilo. Tako će, potvrdi li Gradsko vijeće odluku Upravnog vijeća Galerije umjetnina Split, dosadašnjeg ravnatelja te ustanove Božu Majstorovića, koji se u sedam godina uspio izboriti za programsku relevantnost, obimno povećanje fundusa i reprezentativni prostor, na funkciji zamijeniti umirovljeni slikar religijskog kiča Josip Botteri Dini. O razini argumentacije najbolje svjedoči činjenica da je Botteri umjesto relevantnih dokaza vlastite stručnosti, u natječajnoj dokumentaciji priložio uvjerenja o stečenim sakramentima. No, kako iza domoljubno-vjerskih cirkusa obično stoje konkretni interesi, tako se i Majstorović izgleda nekome zamjerio pogrešnom vizijom – maštajući o galeriji tamo gdje je mjesto za garažu.

Galeriju umjetnina vodili ste dvanaest godina, koja vam je u tom razdoblju bila programska orijentacija?

– Prije svega, uz podršku stručnih djelatnika vodio sam se idejom da Galerija treba biti u kontaktu s vlastitim vremenom i promotor suvremene umjetničke prakse, a da pritom ne gubimo iz vida njezinu povijest. Naime, jedna od naših obveza je briga o čuvanju i prezentiranju iznimnog fundusa koji Galerija posjeduje. Najkraće rečeno, nastojali smo aktualizirati prošlo i promovirati recentno. To se najbolje očitovalo u izložbenoj djelatnosti s preko 140 izložaba. Predstavili smo ključne opuse hrvatske moderne i suvremene umjetnosti te kroz poseban ciklus otvorili prostor za predstavljanje mlade generacije umjetnika, posebnu pažnju posvetili smo i splitskoj umjetničkoj baštini, a obradili smo i izložili pojedine segmente galerijskog fundusa. Također, u suradnji s Modernom galerijom i Galerijom Klovićevi dvori predstavili smo splitskoj publici i retrospektive Bukovca i Tartaglie. Naglašavam i da je fundus obogaćen za skoro pet stotina radova u uvjetima kada novac za otkup uglavnom nismo dobivali. To je još jedna potvrda da su umjetnici prepoznali naš rad.

Gdje su bili ranije?

Uspjeli ste se izboriti i za to da se Galerija umjetnina useli u novi, atraktivni prostor. Ipak, Upravno vijeće same ustanove zaključilo je, čini se, kako to nisu dovoljni rezultati. Kako to tumačite?

– Indikativno je da se nitko nije javljao na natječaj dok je Galerija bila u staroj zgradi i kada se trebalo boriti za novi prostor, novac za gradnju, stalni postav, izložbe. Sada kada je ovaj tim, u suradnji s kolegama i umjetnicima koji su prepoznali važnost onoga što radimo, stvorio respektabilan prostor, najednom se javlja potreba za drugačijim. Kao poseban uspjeh ističem da smo paralelno s uređenjem zgrade uspjeli u prostorno-planskim dokumentima rezervirati unutrašnjost bastiona Cornaro za širenje Galerije. Realizacijom tog projekta, koji sam elaborirao u programu za natječaj, Split bi u strogom centru grada prvi put dobio velik i reprezentativan izložbeni prostor od oko 1.500 četvornih metara te bi se konačno riješilo i pitanje depoa. Možda se u tome krije uzrok aktualnih događanja, s obzirom na to da su postojali određeni pritisci da se u prostor bedema usele sadržaji poput garaža.

Smatrate li, dakle, da se ovdje radi o pokušaju da se populističkom glazurom prekriju nečiji apetiti za atraktivnim nekretninama u centru grada?

– Na to je pitanje teško decidirano odgovoriti. Po svemu sudeći, vrlo brzo ćemo znati na čemu smo, a onda će po običaju biti kasno. Svakodnevno svjedočimo beskrajnom mazohizmu našeg društva.

Nije li neobično da se Botteri kao umirovljeni slikar odlučio za takvu profesionalnu avanturu; mislite li da je njegova odluka spontana ili je rezultat “sugestije”?

– Teško mi je povjerovati da bi netko u 67. godini odlučio javiti se jer je, eto, vidio natječaj u novinama. Vjerujem da je to ipak potaknuo netko tko ima mogućnost da se njegova preporuka “čuje”. Je li to inicirano iz kruga ljudi oko gradonačelnika ili se radi o vlasnicima presudnih ruku u Gradskom vijeću, koji Galeriju vide kao zasluženi plijen, nije sasvim izvjesno. Osluškujući javnost, izglednije je da gradonačelnik nije inicijator, a ostaje vidjeti hoće li biti realizator.

Fingiranje struke

Botterija se povezuje uz HDZ i crkvene krugove, odakle dolaze i tvrdnje da se njegova kandidatura osuđuje jer je sakralni umjetnik. Smatrate li vi da je njegova sklonost sakralnim motivima prepreka za kvalitetno obavljanje posla?

– To je zamjena teza uzduž i poprijeko. Umjetnički gledano, problem nije u motivu, već u njegovoj interpretaciji. O tome ponajbolje svjedoče respektabilni sakralni opusi Ive Dulčića ili Ljube Ivančića. Nije pitanje smije li umjetnost propitivati religiozne teme, nego smije li umjetnost biti podređena institucionaliziranoj i dogmatskoj religioznosti. Struka o opusu gospodina Botterija ima uglavnom ujednačen stav i jasno je ukazala da takav umjetnički svjetonazor ne nalazi odjeka u suvremenoj umjetničkoj praksi. Također, prema natječajnim propozicijama nije trebalo prilagati potvrde o pričesti ili krizmi. Pitanje vjere u svakom je pristojnom društvu osobna stvar i s poslom ravnatelja muzeja nema nikakve veze. Zato treba govoriti isključivo o kvalifikacijama, referencama, muzejskom iskustvu i programu…

Dakle, ne slažete se s tvrdnjama da cjeloživotno bavljenje slikarstvom kvalificira Botterija za vođenje muzeja?

– Po toj su logici broj odgledanih utakmica, petnaestak godina igranja malog baluna i navijački staž na sjeveru dovoljne kvalifikacije da me se imenuje trenerom Hajduka. Držim da se radi o pokušaju fingiranja struke. Ako je to doista dovoljno, čemu onda služe studiji povijesti umjetnosti ili muzeologije, čemu služe konzervatorska i restauratorska struka? Čemu ispiti za kustosa i muzejska zvanja koja stječete na temelju rezultata rada u struci? Obeshrabrujuća je činjenica da danas moramo dokazivati da je vođenje muzejske ustanove i skrb o fundusu ozbiljan posao. U Splitu, izgleda, svaka šala vrlo brzo može postati stvarnost.