Kad vještica voli slatko

Iako smješteno pokraj ružne saobraćajne petlje i sa smiješnim pločicama na fasadi zbog kojih izgleda kao javno kupatilo, dječje kazalište “Trešnja” jedan je od respektabilnijih teatara u gradu. Davnih godina, kada su nas mame vodile u to kazalište na Trešnjevci, činilo se da idemo na kraj svijeta gledati vile i čarobnjake. Nakon ugašenog svjetla, napili bismo se straha od zastrašujućih kreatura i karikirano dramatičnih glasova. Danas je “Trešnja” moderno dječje kazalište, drugačijeg senzibiliteta, s večernjom scenom i glumcima kakvi se samo poželjeti mogu. Ono je na idealan način ukomponiralo dječje teme, duh vremena i želju za igrom.

Osuvremenjena priča

Za razliku od komercijalizirane “Male scene”, staromodnog Zagrebačkog kazališta lutaka i populističke “Žar ptice”, “Trešnja” i njezini glumci uživaju u zezanciji na temu nadnaravnih sila, što je u današnje vrijeme djeci vrlo prihvatljivo i što podiže ludus ansambla na zavidan nivo. Predstave kao “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”, “Pipi Duga Čarapa”, “Pinokio” ili “Alisa u zemlji čudesa”, ne prate doslovno radnju i ne žele djecu baš do kraja uvjeriti u postojanje strašnog zmaja, niti patetično dokazivati da na kraju uvijek pobjeđuje dobro. Uz puno mladih i znatiželjnih redatelja, scena na kojoj zajedno igraju glumci kao Bojan Navojec, Živko Anočić, Rakan Rushaidat, Jerko Marčić, Daria Knez Rukavina, Dražen Šivak, Ivana Bakarić, Damir Klemenić i drugi, jednostavno mora stvarati dobre predstave.

“Ivica i Marica” jedna je od njih, nedavno premijerno izvedena u ovom kazalištu u režiji Mateje Koležnik, gošće iz Slovenije, koja se u Hrvatskoj već dobrano dokazala. Sjećam se da mi je “Ivica i Marica” u djetinjstvu bila jedna od najstrašnijih i najmorbidnijih bajki: roditelji ostavljaju svoju djecu u šumi jer su toliko siromašni da ih ne mogu prehraniti. Tamo ih dočekuje zla vještica koja se iživljava nad njima, a zapravo ih želi dotući do kraja. Svega toga u “Trešnjinoj” izvedbi jednostavno nema. U programu za predstavu piše da su to tek “Ivica i Marica” “prema onoj” priči braće Grimm, što znači da nema bijede i sirotinje, nego jedan simpatični i rastreseni tata (Radovan Ruždjak) dovozi svoju djecu, Ivicu i Maricu (Tvrtko Jurić i Aleksandra Naumov) pravim malim crvenim motorom na pozornicu. Djeca su smiješna, luda i naporna, kakva već jesu: Ivica izgleda kao smotani urbani dečko s naočalama, a Marica otprilike kao najbolja učenica u razredu. Sve bi bilo pomalo ćaknuto idilično, kako to već izgleda u normalnim obiteljima, ali problem je majka, zapravo maćeha. Ona nema čarobni štapić i koktel bočica s otrovnim napicima, nego izgleda kao da je izašla iz nekog salona Coco Chanel ili Laure Biagiotti. Maćeha je sebična, htjela bi uživati u finom jelu, točnije u tortama, a da joj se djeca ne motaju oko nogu, i zato ih se želi riješiti. Kasnije se transformira u zlu vješticu koja duboku u šumi ima supermoderni štab za uništavanje ljudi, kao u filmovima o Jamesu Bondu.

Briljantna Daria Lorenci

Maćehu/vješticu igra Daria Lorenci Flatz – način na koji to ova briljantna glumica radi zaslužuje malu teatarsku studiju. To su onaj ludizam i osjećaj za neobičnu i istančanu gestu koji prvorazredne glumce odvajaju od običnih smrtnika. Bolju vješticu od Darie Lorenci današnja djeca nisu mogla zamisliti: tu igru kretnji, glasa i karaktera na rubu ironije superiorno je kontrolirala, dodajući svojim akrobatskim bravurama obilje rafiniranog humora. Ključna kvaka je u tome da takva igra omogućava djeci lakši kontakt s fantazijom, koja ne mora započeti “u neka davna vremena, prije mnogo godina” nego na komadu gradskog betona gdje danas živimo. Na kraju, i vještica i maćeha će nestati, otac i njegova djeca sjest će ponovno na crveni motorčić, ali ono što je važno nije uništenje zle sile nego tračak solidarnosti, prijateljstva i dobre volje živih ljudi.

Bajke bolje uče o životu nego učena predavanja, rekao je jednom Schiller, pa tako i današnji “Ivica i Marica” djeluju daleko edukativnije nego da su ispričani nekim uštogljenim jezikom od prije sto godina. Svi suradnici u predstavi bili su ujedinjeni oko ovakvog tonaliteta moderne bajke: kostimi Alana Hranitelja, scenografija Ive Knezovića i muzika koju potpisuje Coco Mosquito.

Zaključno, dobra osobina kazališta “Trešnja”, pod vodstvom renomiranog redatelja Saše Anočića, jest što ono dobre i loše junake obavija atmosferom pozitivnih vibracija, a ne potiče praznovjerne fascinacije pomiješane sa strahom.