Dokad neoliberalno nasilje?

U uvodu jedne knjige zagrebački teoretičar književnosti Milivoj Solar uzima primjer junaka Molièreove komedije Jourdaina kojem učitelj otkriva da cijeli život govori u prozi: Jourdainu nije palo na pamet ni da izražava neke misli, a kamoli da se one mogu izraziti ovako ili onako. Nešto slično moglo bi se reći za višedecenijsku vladavinu neoklasične, ortodoksne ili neoliberalne ekonomske paradigme u nas. Njena dominacija bila je tako velika da su je mnogi, ne znajući da govore jezikom samo jedne škole ekonomskog mišljenja, zamijenili s ekonomijom kao takvom.

No, tome je sad, čini se, došao kraj. Akademik Zvonimir Baletić, ekonomist koji se ne slaže s običajem da se takva politička ekonomija naziva mainstreamom ili klasičnom, obrazlaže da svi ti termini zavodnički sugeriraju kako je to najšire rasprostranjeno razmišljanje u narodu i među znanstvenicima, što nije istina. Riječ je tek o tome da su ideolozi neoliberalizma, posebno u ekonomiji, strateški dobro rasprostranjena manjina. Nalazimo ih u vrhovima mnogih, ali nikako ne svih ekonomskih fakulteta i instituta, u vrhu stranačkog i medijskog života. Sve to, u bolno nedostatnoj kritici naših tranzicijskih društvenih institucija, znači da u njima vladaju piramidalne strukture. Ideologije vrhova nisu iste kao ideologije širih baza. Sve naše vlade i ministarstva provode neoliberalnu ekonomsku politiku, iako je glasačke baze svih velikih stranaka ne podržavaju!

Povodom napokon objavljena zbornika naših “heterodoksnih” ekonomista postkejnzijanaca, nazvanog “Kriza i ekonomska politika; politika i ekonomija razvoja Hrvatske”, razgovarali smo s njegovim urednikom Dubravkom Radoševićem, Baletićem te Stjepanom Zdunićem i Sašom Drezgićem, čije ćemo priloge objaviti kao posebne članke.

Bič umjesto civilizacije

– Liberalizam se u ekonomiji od početka poistovjetio s interesima kapitala i kapitalističke klase – kaže Baletić. Pod vodstvom Ricarda, Benthama i Milla nastao je mit o sistemu slobodnog tržišta koje sve rješava. Svatko je kao pojedinac slobodan da radi što hoće, po svom interesu, a sistem će sve te pojedinačne egoizme društveno uskladiti. No, sada je zbog krize svima jasno da interesi zajednice ne mogu biti identični interesima pojedinaca.

Nakon krize tridesetih godina 20. stoljeća u kapitalističkim je zemljama na snazi bio model suprotan današnjem, kejnzijanski. U rasulu 1929. vidjelo se da liberalne teorije ne drže, da su asocijalne i da ugrožavaju socijalnu stabilnost. Ratni angažman masa nije dopuštao da se najavi vrijeme krupnoga kapitala. Bile su potrebne još neke pretpostavke: zbog socijalističkih zemalja kao alternativnog sustava, trebalo je dokazivati da kapitalizam nije antisocijalan. Da nezadovoljni ne bi prelazili na stranu komunizma, nađena je nova socijaldemokratska koncepcija, pomirenje slobode pojedinca i mogućnosti njegova djelovanja s regulatornim mehanizmima koji održavaju zajednicu.

Propast državnog komunizma ohrabrila je neoliberale. Poziv na obnovu liberalne koncepcije “čistoga kapitalizma” ugrozio je i socijalnu demokraciju na Zapadu: ojačali su desni, liberalni. U nerazvijenom se svijetu otvorio prostor siromaštva i želja da se iskoristi ta jeftina radna snaga i resursi. Da se pojača konkurencija na tržištu rada i na Zapadu. Najednom su i zapadni radnici gubili posao u konkurenciji sa sirotinjom nerazvijenog svijeta. Sve se jednači, umjesto da se razvijeni pobrinu za razvoj nerazvijenih, da se stvori zajednička civilizacija, nerazvijeni se koriste kao bič za tjeranje onih na višem stupnju. Ograničavaju se prava dijela svjetskog stanovništva koji ne dominira.

Dok liberalna struja poriče pojavu krize i njene važnosti, druga linija, kojoj pripadaju i ekonomisti u ovome zborniku, upozorava da je kapitalizam sam po sebi nestabilan sustav, koji dovodi do sve većih trvenja, nepravdi. No, sustavi, ako ne alternative ono barem kritika kapitalizma, postoje koliko i kapitalizam. Filozof David Hume piše još 1752. da se ne zna kako će završiti ono što se tada događa, ili će se ostvariti vladavina milijuna ili vladavina tisuća: on bi volio demokraciju, vladavinu naroda, no može se dogoditi da nova vladavina bude gora od ove (feudalne) koja se napušta.

Tržište nije društvo

– Tržište nije društvo, nije zajednica – podsjeća Baletić. – To je samo mehanizam, više-manje neutralan, na kojem siromašni i bogati mogu trgovati. Povjerenje i sigurnost u to da će zajednica svakoga zaštititi, puno je više. Zajednica ne može biti postavljena od uske grupe ljudi. Političku ekonomiju moramo definirati kao znanost o ekonomskim interesima koji dovode do općeg dobra. Ne može svaki pojedinac iz svoje partikularnosti interpretirati što je opće dobro, postoji proces stvaranja, kontrole i regulacije procesa u zajednici, a to je država. Bez države nema civiliziranih zajednica. Kroz državu govore milijuni. Ako državu preuzme manjina, to je uzurpacija samog smisla zajednice.

Hrvatska država brzo je potrošila kredibilitet, naglim prijelazom i prihvaćanjem stavova koji su joj se sugerirali izvana; našli su dovoljno sugovornika u zemlji koji su u takvom sustavu vidjeli interes da se brzo obogate, postanu moćni. Pitanje je što je bogatstvo. Kad bogatstvo prijeđe mogućnost svakodnevnog zadovoljavanja potreba, postaje sredstvom moći. Moć počinje upravljati bogatstvom. Očekivanje lagodnog života pretvara se u sredstvo tlačenja, dominacije, ispunjavanja frivolnih želja pojedinaca. Proglašeno je da je najbogatiji i najsposobniji i najpametniji, pa mu je dana sloboda da upravlja bogatstvom do uništenja. Ne može netko reći: moje bogatstvo je moje apsolutno pravo raspolaganja, koje ću upotrijebiti za dominaciju nad drugim ljudima. Ako toga nema, dolazi do rascjepa, nestabilnosti zajednice, unutrašnjih sukoba.

Vrhovi vlasti u nas identificirani su s novim neoliberalnim sustavom. Vlast je uplašena da s krizom može izgubiti stečeno. Zato želi što prije ući u taj svjetski sustav i spremna je za to platiti veću cijenu od zapadnih naroda. Svjetski krupni kapital zna u kojoj mjeri ovisi o uspjehu tzv. tranzicije. Tu bi se opet mogle roditi ideje i pokreti protiv dominantnog sustava. Njima nije važna zaposlenost, blagostanje, rast, nego očuvanje režima, a domaći predstavnici režima žele se osigurati integracijom u širi sistem. Imamo posla sa svjetskom oligarhijskom vlasti, vladavinom tisuća.

– Imamo dokaze da sustav ne funkcionira kako se prikazuje i reklamira. Ne vjerujem da će izroniti koncepcija društva koja će potpuno negirati slobodu pojedinca u kapitalističkom obliku, no mora se uspostaviti određena socijalna ravnoteža, a to se može samo direktnim djelovanjem države. Zar bi korporacijski birokrati bili bolji upravljači društvom od izabranih političara i državne birokracije? Ne, oni za to nisu ni plaćeni, nego za to da izvuku što više individualne koristi, često i protiv općeg interesa. Ovako se, preko države, ima kvalificirana struktura, koja ima neka ograničenja, moralne obaveze spram zajednice – zaključuje Baletić.

Nova ekonomska politika

I urednik zbornika Dubravko Radošević zalaže se za ravnomjeran društveni razvitak, pravedno društvo sa stabilnim demokratskim i tržišnim institucijama te za izgradnju socijalno-tržišnoga gospodarstva, prilagođenog novim izazovima globalizacije, ali je skeptičan spram političkih uvjeta realizacije tih ideja.

– Nikakav novi razvojni model neće biti moguće uspostaviti bez političkih reformi. Trenutačno građani nemaju nikakvo povjerenje u političare i institucije, što znači da za uspješne reforme nedostaje demokratski legitimitet. Ukratko, imamo “demokratske deficite”, a politički je sustav disfunkcionalan i generira patološke društvene procese: nedostatak vizije razvoja, izostanak gospodarske strategije, rast nezaposlenosti, korupciju, raspad društvenih vrijednosti… Korumpirana politička elita ne može dati rješenja za izlazak iz krize. Zbog toga se ne može ostvariti društveni konsenzus za novu ekonomsku politiku. Na djelu je sindrom “zarobljene države”, neformalne strukture moći blokiraju reforme ili teret krize žele prebaciti na sve zaposlene, radi očuvanja svojih interesa – kaže Radošević.

– Sve naše stranke imaju istu koncepciju. Plaše se da išta alternativno smisle, drže se uputa EU-a i svijeta i natječu tko će čvršće provoditi te koncepcije. Zaobilaze bit krize, koja se ne može rješavati smanjivanjem prava, potrošnje itd. Rješavanje krize mora osloboditi nove snage, a ne stiskati – još je pesimističniji Baletić.

– Najgore je što ekonomski neoliberalizam nema povjerenja u demokratske institucije nego se oslanja na tzv. elite – kaže Radošević. Primjerice, u vođenju ekonomske politike kao glavni cilj ističe tzv. makroekonomsku stabilnost, što se najčešće svodi na monetarnu stabilnost, tj. nisku inflaciju. Nobelovac Joseph Stiglitz smatra da se makroekonomska stabilnost mora šire definirati, kao stabilan dugoročni razvitak ekonomije, zaposlenosti i životnog standarda. Cilj neoliberalne ekonomske politike nije smanjivanje nezaposlenosti, kao kod kejnzijanaca, nego se između niske inflacije i više nezaposlenosti kao uži cilj bira monetarna stabilnost.

– Zalažemo se za promjenu strategije razvoja Hrvatske, koja će za glavni cilj imati smanjivanje previsoke nezaposlenosti. To je moguće isključivo povećanjem proizvodnje, pa smo već 2001. u dokumentu za predsjednika Stjepana Mesića predložili fokusiranje svih makroekonomskih politika na razvitak “realnog sektora ekonomije”, zapošljavanje i izvoz. Smatrali smo da je nekontrolirano inozemno zaduživanje i preveliko oslanjanje na uslužni sektor vrlo opasno i može biti destabilizirajuće. Posebno značenje davali smo razvitku  industrije, što je predmnijevalo aktivnu državnu politiku razvoja, jer nismo bili uvjereni u spontano djelovanje tržišta, koje bi automatizmom dovelo do spontanog rasta ekonomije. Nažalost, naša su se predviđanja pokazala točnima. Naše ideje nisu dobile potporu ni vladajuće koalicije, ni opozicije, ni HNB-a, ni MMF-a, a ubrzo je sklopljen novi aranžman s MMF-om. Posljedice takvog lošeg modela osjećamo danas, a dodatno su pojačane globalnom krizom 2007-2010. i dužničkom krizom u EU-u. Sadašnja je kriza primarno prouzročena unutrašnjim razlozima, svjesnim odabirom neoliberalnog ekonomskog modela, uz paternalističku ulogu države – govori Radošević.

Pet godina prekasno?

– Na problem prebrzog rasta vanjskog duga ukazivali smo na vrijeme, a posebno intenzivno između 2004. i 2005, kad je bilo krajnje vrijeme za poduzimanje odlučnih ekonomskih reformi i novu ekonomsku politiku. Kasnimo najmanje pet godina i sad smo u vrlo kompliciranoj situaciji. Zbog vanjskog duga većeg od BDP-a, stagnacije izvoza i smanjene proizvodnje, posebice uznapredovale deindustrijalizacije, prijeti nam dužnička kriza. Realna je opasnost nastanka tzv. dvostruke krize, krize platne bilance i sistemske bankovne krize, što je vrlo opasno. Ove se godine mogu očekivati stagnacija i deflacija, tzv. stagdeflacija, poseban slučaj krize – predviđa Radošević.

Rast nezaposlenosti dovodi do pada potrošnje i rasta štednje, što uzrokuje pad proizvodnje, stečajeve kompanija i porast nelikvidnosti, a sve to djeluje na daljnji pad proizvodnje, još veći pad cijena i realni rast dugova. Riječ je o fenomenu tzv. dugovno-deflatornog ciklusa, koji je analizirao Irving Fisher, a takva situacija zahtijeva posebnu kombinaciju makroekonomskih politika.

Upravo se time bave i u zborniku: zalažu se za poticanje potrošnje upravljanjem potražnjom i poticanjem javnih investicija, ekspanzivnom monetarnom politikom radi snižavanja kamata (kako bi se potaknule investicije i zaposlenost, jer su kamatne stope na kredite za poduzetnike oko devet posto, a prosječna je profitna stopa oko pet posto) i radi smanjivanja nelikvidnosti (trenutačno rekordnih 35 milijardi kuna). Riječ je o politici tzv. reflacije, kontrolirane emisije novca i povećanja udjela novčane mase u BDP-u. Suština takve politike bila bi u tzv. politici jeftinog novca, smanjivanju bankovnih kamata radi poticanja proizvodnih investicija i financijskog rasterećenja stambenim kreditima opterećenih građana. Kreatori hrvatske ekonomske politike su blokirani: fiskalna politika nema manevarskog prostora za smanjivanje javnih rashoda, a monetarna nema mogućnosti za deprecijaciju, zbog visokog stupnja financijske euroizacije.

Naši postkejnzijanci zalažu se za “strategiju izlaza” iz ove situacije, kako bi se fiskalna i monetarna politika iskoristile za borbu protiv krize. Žele stvoriti “manevarski prostor” za aktivnu razvojnu politiku. Nejasno je samo, s obzirom na od njih samih uočenu neoliberalnu prirodu vrhova moći, na koje društvene subjekte kao svoje saveznike pritom računaju.