Roba Tito – proizvod našeg rada

I onda još netko kaže da živimo u nacionalizmu. Ne. Identitetsko nasilje nije nacionalizam. Tu se više od strane vladajućih ne prave nacije, već “samo” prepoznatljivi identiteti. Sada vidimo da su devedesete bile početak kraja nacija, ili barem napad na njih, koji su marketinške službe, svih strana na koje su rastavili Jugoslaviju, kratkotrajno uspjele izreklamirati kao svoje preporode. Ukoliko su tržišno uspješni, onda identiteti postaju brandovi. Zato nas brandovi, kao “Hrvatska” i “Hrvati”, žele li biti tržišno prepoznatljivi, ne smiju zamarati svojom stvarnom genealogijom (moguće brandiranje Srba u Hrvatskoj predmet je žestokog spora, ali samo o ovlašteniku, ne i o postupku).

No, pogledajmo jedan drugi primjer: vijest o ovotjednom pokušaju prodaje branda “Tito”, (pre)prodajom nekih kumrovečkih objekata Termama Olimia. U prijevodu na govor dirigiranog mnijenja fetišiziranih identiteta: mi Hrvati prodat ćemo Tita Slovencima! Jer, piše u novinama, slovenske kompanije sada žele iskoristiti poboljšanje u našim međudržavnim odnosima tako što će potaknuti svoj “novi investicijski val u Hrvatskoj”. Spomenute Terme Olimia, vlasnice Termi Tuhelj, žele dakle revitalizirati Spomen-dom i hotel “Zagorje”, te nekadašnju Političku školu SKJ u Kumrovcu. Revitalizacija, o kojoj je s novim potpredsjednikom hrvatske Vlade zaduženim za investicije Domagojem Ivanom Miloševićem već razgovarao slovenski veleposlanik u Hrvatskoj Vojko Volk, turistička je, naravno. Tako se sada, ne samo u nas, zameće “slobodno tržište” političkog turizma. Na njemu su jedini radnici koji bi tu mogli dobiti plaćenoga posla, ne računajući lokalnu vlast, turistički vodiči. Ili su, možda, u ovom našem “skidanju do kraja”, baš ovi već na vlasti?

Kako bilo, za Kumrovec, rodno mjesto druga Tita, koje pokušava unovčiti neoliberalno prepariran kult (fizički) mrtve socijalističke ličnosti, sve to više nije novost. U poslu prodaje Tita “turistička partija” odavno je spremna na sve. Od toga da su “etno (ti ga metn’o) selo”, pa do ove kapitalistički planirane slovensko-hrvatske verzije “parka socijalizma”. Jer, nije to više neka nostalgičarska sprdnja, koja bi se mogla prepustiti amaterima: “Analize na slovenskoj strani pokazuju kako bi Kumrovec sa svojim atrakcijama (!) mogao godišnje donositi i deset milijuna eura.”  I u ovoj (bukvalnoj k’o bukva) pretvorbi, s happy endom privatizacije na vidiku, “naša” strana će izgleda biti samo špekulativni rentijer i prodavač svetog nacionalnog tla, s pripadajućim zgradama (Politička škola 16 milijuna kuna, hotel “Zagorje” 17 milijuna).

Da je Tito brand ili marka, tj. “prepoznatljiva oznaka ili ime nekog proizvoda, koje često podrazumijeva i kvalitetu” (Wikipedia), nije dakle novost. Iako bi bilo zanimljivo istražiti povijest tog postupka pretvaranja (političkog) čovjeka u stvar-robu. Da netko “neovlašten”, izvan naše oficijelne verzije kulta blage ličnosti, raspolaže Titovim imenom, namigujući na tržišni uspjeh, prvi put sam se susreo na stranicama britanske muzičke štampe u osamdesetima. Tada je neki tamošnji novovalni bend uzeo ime Tito jer im je, izjavili su, bilo fora zvati se po “jednom od posljednjih evropskih diktatora”. A mogli su se zvati i Ronald ili Maggie, jer su Reagan i Thatcherova tada bili predmetima velikog potkulturnog interesa (kulturalni studiji došli su kasnije), baš po liniji novosti stavljanja marketinškog proizvoda umjesto čovjeka na političku funkciju.

Zatim su slijedile afere devedesetih, u kojima su se baš u Sloveniji (mi smo imali važnijeg posla – ratovati) bunili protiv komodifikacije Tita, npr. u austrijskoj reklami za piće Jegermeister. “Totalitarni majstor-lovac” Tito? Stavite si vi radije vašeg austrijskog majstora lova Hitlera za lik u reklamnoj kampanji, a Tita pustite na miru, jedila se “Mladina”. U Hrvatskoj godina nultih svađa oko brandiranja Tita već je dosegla sasvim novi nivo: više nije bilo sporno da li je Tito nama tržišni proizvod, već da li je općenarodni (!) ili pripada samo njegovoj unuci Saši Broz koja, probitačna kakvu su je bog i (kontra)revolucija stvorili, s mrtvim djedom ima privatnih poslovnih planova.

Tako smo došli do današnjeg stanja, koje bismo mogli označiti istodobno merkantilno-idiličnim i katastrofalno-kriznim. Dok se moralizira o komodifikaciji novih originalnih političkih svetinja tipa pjesme “Moja domovina”, postaje jasno da je formula uspjeha, po kojoj Tito može zaživjeti kao brand poduzetničkog Zagorja, međunarodno javno-privatno partnerstvo. Politički korektniju pomirbu novih i starih ideologija, a po mjeri nove, teško je i zamisliti: Tito će napokon turistički zaživjeti u novom pluralizmu svojih poslovnih naroda i njihovih oblika vlasništva?! Pa nisu li svojedobne karavane bratstva i jedinstva bile samo amaterska verzija budućeg profesionalnog turističkog Titolanda za jugosferu? Zbilja, narod koji ima takav proizvod ne treba da brine za svoju budućnost!

No, stanimo ovdje s (pre)laganim sarkazmom i zapitajmo se možemo li možda izvući neku političku pouku iz ovakvog razvoja događaja unutar žanra kapitalističkog (nad)realizma. Pouke su barem dvije. Prva je da mogućnosti komodifikacije političkih ideja ni danas NISU bezgranične. Dominantni, nasilno vladajući neoliberalizam getoizira svoje političke protivnike u muzeje i rezervate, na otvorenom i u zatvorenom, i dalje hladnoratovski jednačeći socijalizam i komunizam s fašizmom, s kojim odavno paktira. Želeći praviti od konkurentskih ideologija “tržišne proizvode”, on ih pretvara u stvari osjetilno-nadosjetilne, koje poput stola u Marxovu opisu tajne fetišizma robe na početku prvog toma “Kapitala”, dube na glavi i same od sebe plešu. No, ni robni oblik u koji pokušavaju zarobiti “komunizam” ne može do kraja ukinuti društvene odnose sadržane, makar i u postvarenom obliku, u proizvodima našega nekadašnjeg i današnjeg rada. On ih samo fetišizira, a to znači da “ljudima društvene karaktere vlastita njihova rada odrazuje kao karaktere koji objektivno pripadaju samim proizvodima rada” (zgrada Političke škole u Kumrovcu kao utjelovljenje jedne politike, koja se stvarala drugdje). Odnosi među ljudima – spram čovjeka Tita – ne mogu se bezostatno pretvoriti u odnose među stvarima – spram proizvedenog predmeta Tito. Jer, još i kao proizvedeni “predmet”, kao moment istine u socijalističkoj paroli “Tito – to smo svi mi!”, ovaj odnos preživljava kao društveni oblik rada jednih za druge. To “muzeji neoliberalizma” sa svojim liberalnim svecima ne mogu postići, pa zato ni ne postoje. Reagan i Margaret Thatcher ne mogu se prodavati (i) kao roba, zato što JESU roba, čiji ljudski višak nad postvarenjem je upitan. A naši političari novoga kova, koji su tako merkantilizirali naše društvo, hvale se svojim robnim položajem na političkom tržištu (iako ga svim silama nastoje izbjeći).

Druga pouka “proizvoda Tito” je da buržoaska (kontra)revolucija brzo juri od uspjeha do uspjeha, ekstaza je duh svakoga dana, no ona je kratkog vijeka: “Brzo dostižu svoj vrhunac, i dug mamurluk obuzima društvo…” (Marx). Još moramo učiti, na tragu revolucionarnih zasada, smijati se svojoj bivšoj polovičnosti, slabosti i kukavnosti svojih prvih socijalističkih pokušaja. Ali samo zato da bismo se gigantskije osovili uzmičući “pred neodređenom gorostasnošću svojih vlastitih ciljeva…” Tada ćemo moći ostaviti mrtve da sahranjuju svoje mrtvace. Prije toga će (i) roba Tito biti proizvod našega otuđenog rada.