SDP bi da SDSS vadi kestenje iz vatre

Foto: Jovica Drobnjak

Prošla je godina nesumnjivo obilježena pokušajem Sanaderova povratka na vlast i njegovim hapšenjem. Kako, poslije svega, ocijeniti vladavinu bivšeg premijera? Što je HDZ u Sanaderovo vrijeme uspio promijeniti u stranci i državi?

– Nije trenutak da se o Ivi Sanaderu i njegovoj vladavini kaže bilo što dobro. Danas ga svi pljuju i cipelare, kao da traje nacionalna utakmica tko će ga više ocrniti, difamirati, oklevetati i optužiti za sva zla koja su nas snašla. Sanader je postao objekt na koji se transponira većina prevara, manipulacija, krađa i korupcije. Tako se nastoje očistiti vlastita savjest i vlastite prljave ruke. Nisu u pravu oni (uglavnom iz redova tzv. ljevice) koji spočitavaju Sanaderu da ništa nije učinio na transformaciji HDZ-a. On je u HDZ-u učinio takve promjene kojih ni mnogi hadezovci nisu svjesni. Na koncu, njegov svojevrsni puč na izborima za lidera HDZ-a pomeo je s političke scene najrigidniju desnicu. Njegova politička gesta na božićnom domjenku SNV-a, kada je izgovorio danas čuveno “Hristos se rodi”, označila je novi stil i nagovijestila novu političku kulturu. Taj “Hristos” je imao posebno značenje za Srbe u Hrvatskoj, pa i za one Srbe koji nisu religiozni i koji baš ne zazivaju Hrista, osim u psovkama.

Mnoge je u turbulentnoj godini, u kojoj se Hrvatska intenzivno obračunava s kriminalom i korupcijom, razočarao odnos SDP-a prema započetoj borbi. Kolika je snaga današnje opozicije i što ona može napraviti ako pobijedi na sljedećim izborima?

– Onima koje je razočarao odnos SDP-a prema vladajućoj garnituri i njezinoj borbi protiv kriminala i korupcije moram kazati da je prirodno stanje da opozicija bude razočarana onim što radi vlada. Mada, HDZ je pripremio svoj vlastiti pad i opoziciji neće trebati naročito velika snaga da pobijedi na izborima. Trebat će joj daleko veća snaga poslije izbora, da nešto učini kako bi iz dubokog gliba izvukla hrvatska kola. Čovjek bi u tom pogledu mogao biti optimist, jer se čini da gore ne može. S druge strane, naše su političke elite do sada pokazivale da uvijek može gore.

Vjerujem u Čačića

Ima li barem netko u današnjoj opoziciji za koga vjerujete da bi u slučaju pobjede na izborima mogao nešto učiniti?

– Ima, Radimir Čačić. On je jedan od rijetkih ili možda jedini kome bih, u slučaju da odlazim na dug put u cyber prostor, mirne duše ostavio državu, bez straha da će je prodati, pokrasti ili je upropastiti nesposobnošću.

Nije li to ipak premalo da bi se kola izvukla iz gliba?

– Naravno da je premalo, zato i nisam optimist.

U posljednje vrijeme iz SDP-a stiže niz napada na SDSS. Čime su oni motivirani i kako biste uopće komentirali odnos SDP prema srpskoj zajednici, s obzirom na događanja proteklih 20 godina, tokom kojih su se Srbi nekoliko puta razočarali u stranku za koju su tradicionalno glasali i kojoj su vjerovali?

– Za ovakav odnos SDP-a prema SDSS-u ne vidim racionalne razloge ni motive. Možda je SDP nezadovoljan zato što SDSS ne vadi iz vatre vruće kestenje umjesto njega. SDSS bi valjda trebao izvršiti “parlamentarni puč” i srušiti Vladu u kojoj i sam participira! Jedina srpska parlamentarna stranka trebala bi izvršiti politički suicid kako bi pomogla SDP-u da preuzme političko kormilo! Treba se doista čuditi i brinuti zašto SDSS to ne učini, SDP je toliko zadužio Srbe u Hrvatskoj da mu se oni nikada ne mogu odužiti!

Kažete da su se Srbi više puta razočarali u stranku za koju su tradicionalno glasali i kojoj su vjerovali; ako netko dopusti da se više puta razočara u istoga, onda je dijelom sam kriv za posljedice koje iz toga nastanu. Srbi su, izgleda, bili dosljedni kao i SDP. Srbi su uporno iskazivali povjerenje SDP-u, a ovaj je opetovano razočaravao. Ali nema u tome odnosu ništa paradoksalno, sve je očekivano i normalno: Srbi nisu imali drugu političku opciju, a SDP je slijedio svoga vođu i ostajao dosljedan u ignoriranju Srba i srpskog pitanja u Hrvatskoj. Spomenuti vođa nije se usudio ni spomenuti ime ili pridjev koji bi se odnosio na Srbe. Ako me sjećanje ne vara, taj mudri kunktator nikada za vrijeme svoga premijerskog mandata nije primio nijedno izaslanstvo Srba ili srpskog predstavnika. Koliko god se Srbi trudili da se svide SDP-u, nikako im to ne polazi za rukom.

Odakle ova protrahirana ljubav Srba u Hrvatskoj prema SDP-u?

– Ona svakako nije sentimentalne ni ideološke naravi. Srbi su se 1941. priklonili antifašizmu, NOP-u i onima koji su ih vodili iz egzistencijalnih razloga, kada je zaprijetila opasnost njihovu fizičkom opstanku. Slična se situacija ponovila i 1990/91. Jedina stranka od koje su mogli očekivati kakvu-takvu zaštitu bio je SDP, sljednik Saveza komunista. O tome kakvu im je zaštitu pružio SDP, uvjerljivo govore statistike.

Korekcija “tiranije većine”

Koliko ste zadovoljni koalicijom HDZ-a i SDSS-a?

– Ne bih na to pitanje znao odgovoriti u kategoriji zadovoljan-nezadovoljan. Ako su te dvije stranke našle zajednički interes da uđu u koalicijski odnos i ako ta koalicija traje tako dugo unatoč svim političkim turbulencijama i prigovorima s desna i s lijeva, s hrvatske i srpske strane, to znači da se uzajamno poštuju odredbe iz koalicijskog sporazuma. Prema tome, ima i razloga za obostrano zadovoljstvo.

Na srpskoj političkoj sceni rodilo se nekoliko stranačkih opcija i grupacija. Zašto se to događa, tako velik broj opcija razbija ionako malobrojnu zajednicu? Možemo li govoriti o nekoj vrsti pluralizma u srpskoj zajednici? I koliko je današnja, nazovimo je opozicija SDSS-u, zdrava za samu zajednicu?

– Govoreći načelno, bez opozicije nema demokracije. Opozicija, odnosno konkurencija, dobra je i zdrava za svako društvo, za svaku scenu, pa i za onu političku. Ali pod uvjetom da je razumijemo kontekstualno i da je konzumiramo cum grano salis. Kada bi Hrvatska imala izgrađen demokratski poredak i kada bi hrvatska politička kultura interiorizirala demokraciju kao neupitnu vrijednost i kao način suodnošenja u zajednici, Srbima, kao uostalom ni drugim etničkim skupinama, ne bi bio potreban nikakav, pa ni stranački oblik posebnog političkog organiziranja. Budući da tome nije tako i da su Srbi već dvadesetak godina izloženi različitim oblicima diskriminacije i nepravdi, ali ne kao građani Hrvatske nego kao Srbi i zato što su Srbi, potreban im je i poseban oblik političkog organiziranja da bi te nepravde ako ne otklonili, barem umanjili.

Je li politički pluralizam na svim razinama političkog odlučivanja u okviru srpske etničke zajednice u Hrvatskoj najbolji način zaštite srpskih vitalnih interesa?
– Danas među Srbima najviše frustracija izaziva nedavno u Saboru prihvaćena odredba da stranci koja dobije većinu glasova na izborima pripadaju sva tri zagarantirana saborska mjesta. Da podsjetimo, postoje dva temeljna tipa izbornih sistema, većinski i razmjerni. Ovakav modificirani izborni model, kakav je određen za srpsku zajednicu, može biti stimulativan, ali i destimulativan za stranačko organiziranje Srba u Hrvatskoj. Stimulativan za one koji prihvaćaju političku, a to znači i stranačku kompeticiju i nastoje izboriti većinsku podršku srpskog izbornog tijela. Ili, kako kaže narod: tko zna bolje, široko mu polje. Ovakav je sistem, s druge strane, nestimulativan za one koji su nezadovoljni postojećim odnosom političkih, posebno stranačkih snaga i htjeli bi prečicom dobiti bar dio izbornog kolača. To bi možda bilo dobro za njih, ali je pitanje bi li bilo dobro i za srpsku zajednicu u Hrvatskoj. Takvo bi mrvljenje, po našem sudu, bitno oslabilo utjecaj i moć srpskih predstavnika u parlamentu.

Ovakvom modelu izbora, po kojem pobjednik dobiva sve, prigovara se da je nepravedan. Kakav je vaš komentar?

– Politika je igra interesa i moći, a ne pravde i nepravde. Uostalom, pravda i nepravda nisu izvan vremena i prostora, one nisu oslobođene interesa. Postojeći tip izbora možda je nepravedan za konkurente u političkoj utakmici, ali ne nužno i za one koji su ih izabrali. Ako se uopće može govoriti o pravdi u političkom društvu različitih i sukobljenih interesa, onda je u demokratskom društvu najviša moguća pravda – pravda najvećeg broja. Postoje, naravno, različiti oblici korekcije i ublažavanja “tiranije većine”. Ali, negiranje načela većine svakako nije demokratsko rješenje. Zagarantirani mandati srpskoj nacionalnoj manjini u Saboru ne znače narušavanje demokratskog principa ravnopravnosti nego korekciju apsolutizacije većinskog načela i “tiranije većine”. Politički predstavnici Srba u Saboru djeluju kao interesna grupa sui generis. Oni se voljom svojih birača, ali i političkom voljom hrvatske države, zalažu za zaštitu interesa Srba u Hrvatskoj. Da bi, međutim, to uspješno ostvarivali, moraju – dosljednije i upornije nego predstavnici hrvatskog naroda – uznastojati oko općih interesa. Zalažući se da Hrvatska u svemu bude bolja, zalažu se za boljitak Srba u Hrvatskoj.

Razlozi bijega iz identiteta

Ove nas godine čeka i popis stanovništva. Kakvu sliku o Srbima u Hrvatskoj donosi taj popis i što nam on znači?

– Tu ima puno nepoznanica. Jedino što je posve izvjesno jest činjenica da ta slika neće biti lijepa. Još ni danas, dvadeset godina nakon početka oružanih sukoba i stradanja, mi ne znamo koliko je Srba ostalo u Hrvatskoj. Nešto zbog poznate srpske aljkavosti, a nešto zbog manipulacija sa srpske i hrvatske strane. Mi nemamo egzaktne pokazatelje o srpskom stanovništvu u Hrvatskoj. Predstojeći popis stanovništva, kada je riječ o Srbima u Hrvatskoj, neće donijeti ništa novo. Prema popisu iz 1991, u Hrvatskoj je bilo 581.663 Srba (bilo ih je i više, ali su se mnogi Srbi izjašnjavali kao Jugoslaveni) ili 12, 2 posto u ukupnom stanovništvu Hrvatske. Od 6.500 naselja u Hrvatskoj Srbi su činili većinu u više od 1.000 naselja. Danas u oko 800 tih naselja nema nikoga, osim ponekog starca i starice.

U posljednjih petnaest godina nisam pročitao niti jedan tekst ili javno posredovan iskaz inače toliko zabrinutih hrvatskih demografa, o demografskim gubicima što ih je prouzročio egzodus srpskog stanovništva iz Hrvatske. Unatoč tome što je Hrvatsku napustilo oko dvije trećine Srba, taj podatak je posve zanemariv za hrvatske demografe. Oni su, čini se, u svome pristupu, mentalno, Hrvatsku već očistili od Srba i sada kreću u analize složenih fenomena demografije rasterećeni toga “remetilačkog elementa”. Uostalom, kakva politika, takva i demografija. Ti su istraživači zaboravili, a možda nikada nisu ni znali, da se predmet njihova istraživanja zove (demo)grafija, a ne (etno)grafija. Očito ne znaju da demos (narod) u jednoj državi čine svi stanovnici, bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Hrvatska je izgubila stotine tisuća svojih građana. Ugasila su se mnoga ognjišta i staništa, opustjela su cijela područja, napuštene su i zapuštene livade, njive i pašnjaci. Ali to za Hrvatsku nije ni demografski, ni ljudski gubitak. To nije gubitak ni za hrvatsku demografiju, ni za politiku, ni za kulturu.

Jesu li možda Srbi suodgovorni za demografske i etničke gubitke o kojima govorite? Pokazuje li “bijeg iz identiteta”, posebno kod urbanih Srba, klimu koja je za njih rizična, pa traže izraz u poricanju identiteta ili idu linijom manjeg otpora kako bi sačuvali svoju građansku komociju?

– Možda se ponegdje radi i o komociji, ali mislim da je prije riječ o egzistenciji. Kada to kažem, ne mislim na fizičku egzistenciju nego prije na građanski i profesionalni status. Nije, primjerice, mali broj liječnika (neke i osobno poznajem!) koji su se odrekli roda i imena da bi osigurali zaposlenje i profesionalnu promociju. Evo samo jednog podatka iz popisa stanovništva 2001. koji je paradigmatičan za bijeg iz identiteta: u Splitu se samo devetero građana izjasnilo za pripadnike srpske pravoslavne vjere. Takvih je prema popisu iz 1991.  bilo 5.409. Sapienti sat!

Istina oslobađa

Čini se da ni mrtvi ne prolaze bolje: ni 15 godina poslije ratnih zbivanja većina grobnica sa srpskim žrtvama još nije ekshumirana, postupak identifikacija je spor i otežan, a hrvatska javnost ne čuje za srpska stradanja. Koliko to može utjecati na proces hrvatsko-srpskog pomirenja i na traženja istine kao jedne od temeljnih pretpostavki svake normalizacije odnosa?

– Da parafraziram onu biblijsku: Samo nas istina može osloboditi i pomiriti. Mada je istina jedna od bitnih pretpostavki normalizacije odnosa između Hrvata i Srba, ne treba imati iluzije da će različite istine biti brzo usuglašene. Važno je da istina ne bude razlog neprijateljskog suprotstavljanja. Naivno je i za suživot kontraproduktivno pučko shvaćanje da postoji samo jedna istina. Treba naučiti živjeti s različitim istinama. Ne treba očekivati od Hrvata da prihvate srpsku stranu istine da je “Oluja” bila etničko čišćenje, kao što ne treba očekivati od Srba da prihvate hrvatsku stranu istine da u Hrvatskoj nije bilo etničkog čišćenja. Ali kada već spominjemo etničko čišćenje, možemo reći da je i ignoriranje srpskih žrtava i srpskih grobova upravo pokazatelj i prilog ekshumacija i etničkog čišćenja, jer da nije tako, Hrvati bi se kao stari kršćanski i bogobojazni narod odnosili s pijetetom prema srpskim žrtvama i grobištima. Podjela, bolje rečeno nepremostivi jaz među živima, kao da se prenosi i na mrtve. Jedni su grobovi naši i sveti, a drugi njihovi, prokleti. Cadaveri eccellenti i cadaveri maledetti.