Ćelije čekaju novinare

Oštre je medijske reakcije proteklog tjedna izazvala potvrda radne skupine za izradu nacrta novog Kaznenog zakona, da se u dijelu koji regulira kaznena djela protiv časti i ugleda ne odstupi od prvotno najavljenih izmjena. Za počinjenje klevete ponovno će biti moguća kazna zatvora i do godinu dana, dok su u ostatku teksta diferencirana i blaža djela sramoćenja (tračanja) i uvrede, no po kojima netko može biti osuđen na novčanu kaznu čak i ako je govorio istinu, ali to nije bilo “u dobroj vjeri” – ako sudac procijeni, dakle, da izricanje te istine nije bilo u interesu javnosti.

Premda se zakon odnosi na sve građane i sve situacije, ciljanom su se publikom u ovoj priči ponajprije vidjeli, jasno, novinari. Stoga su i odgovori na tu vijest koji ovih dana dopiru iz krila same ove branše, mahom kritički te negativno intonirani, a mišljenja iz nešto šireg kruga sugovornika objavljujemo u ovom broju kako bismo i čitateljima i sebi predočili cjelovitiju sliku onoga što će nova legislativa donijeti u društvenom smislu. Utoliko treba istaknuti kako ne mislimo da bi novinarima trebalo biti omogućeno baš posve slobodno difamiranje konkretnih osoba bez izvjesne nužne osnove, naročito s obzirom na spomenutu kategoriju javnog interesa, budući da mediji u rukama neodgovorne čeljadi mogu postati oružje i za kakav teži zločin. Ali, sudeći prema nekim javno zabilježenim osvrtima, pooštrene zakonodavne mjere u području zaštite časti i ugleda bačene su na kronično neobrađeno polje osobnih prava i pojma same osobnosti u Hrvatskoj; drugim riječima, nastoji se sanirati neke posljedice namjesto uređenja konteksta problema.

U pokušaju da objasnimo pojedine momente toga, kontaktirali smo i voditeljicu rečene radne skupine prof. Kseniju Turković, no nismo uspjeli doći do njezine izjave. Primjećujemo da je istu poteškoću, pišući o ovome, zabilježila i naša sugovornica, kolegica Vesna Kesić, u časopisu “Novinar” Hrvatskoga novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske, te je protumačila kao loš pokazatelj otvorenosti i zainteresiranosti radne skupine za mišljenje struke. A tu već dolazimo do temeljne boljke hrvatske legislative – motivacije koja pogoni zakonodavca, tj. izvršnu vlast što je de facto uzurpirala funkciju parlamenta. Tim više što ovaj put nema mjesta ni za već otrcani argument o usklađivanju s europskim pravom.

Uz najbolju volju, naime, teško je reći da je ovako rigorozno zaoštren tretman materije poduzet u, kako bi pravnici sami rekli, dobroj volji. U okolnostima pojačane ekonomske krize i proklamiranog odvajanja pravosudne vlasti od političke, to više zapravo neugodno podsjeća na suprotnu i dobro znanu praksu instrumentalizacije pravnih mehanizama u svrhu suzbijanja medijskih sloboda.

Vesna Kesić, novinarka i aktivistica

Sukob dva prava

– Antidifamacijski zakoni promatraju se u razmjeru sa slobodom govora, jer uvijek postoji mogućnost da se ta dva prava – pravo na osobnost i dostojanstvo i sloboda govora – nađu u sukobu. Tenziju između ta dva prava nacionalna pravosuđa razrješavaju na različite načine, vodeći računa o demokratskoj tradiciji i kulturi, ali i kontekstu i društvenom trenutku u kojem se propisi donose. A kontekst je u nas poznat i mnogo puta prepoznat kao – najgori mogući. Kada to kažem, ne pozivam na kriminalizaciju profesije i trpanje novinara u zatvor, iako je nekima tamo možda mjesto i zbog gorih krimena od klevete. Ali o nekima, za struku važnim pitanjima, ne trebamo pisati samo iz pozicije zaštite vlastitih interesa, jer to i nije primarni mandat novinarstva.

Emil Havkić, odvjetnik

Nova represija

– Sačinjen je idejni nacrt posebnog dijela novog KZ-a u kojem su i izmjene u pogledu kaznenih djela protiv ugleda i časti. U toku je javna rasprava, nakon koje će se o izmjenama odlučivati u Ministarstvu pravosuđa, a pred ljeto i u Vladi. Izmjene posebno naglašavaju represivnu ulogu i funkciju države na prostoru javne riječi i protoka informacija, što je nepotrebno i štetno s obzirom na pravne mogućnosti zaštite časti i ugleda putem drugih grana prava. Izmjene ugrožavaju slobodu medija i javne riječi, jer se briše čl. 203. KZ-a, koji je isključivao protupravnost kaznenih djela protiv časti i ugleda učinjenih u znanstvenom, književnom, umjetničkom djelu, javnoj informaciji, obavljanju službene dužnosti, političke ili druge javne ili društvene djelatnosti odnosno novinarskog posla. Kleveta ostaje namjerno iznošenje neistinitih činjenica s teretom dokaza na tužitelju, a uvreda iznošenje bilo čega uvredljivog za drugoga. Novo kazneno djelo sramoćenja je sadržajno nejasno, preopširno i neodređeno, jer ima elemente uvrede, klevete i drugih kaznenih djela. Uvjeren sam da se s ovim izmjenama u javnom komunikacijskom prostoru više neće slobodno iznositi stavovi, mišljenja i informacije, što će rezultirati mnogim nepravdama.

Luko Brailo, novinar i potpredsjednik HND-a

Atak na slobode

– Vrlo je zanimljivo da pooštrenje dijelova KZ-a prema novinarima predlaže Vlada kojoj je na čelu nekadašnja novinarka. Druga zanimljivost je činjenica da prigodom priprema oštrijih normi nitko u novinarskom cehu, ni u krovnoj organizaciji HND-u, nije znao za izmjene. Uvođenje zatvorske kazne za kazneno djelo klevete bio bi velik antidemokratski korak unatrag, kojim bi se poništili napori koje su novinari ulagali do 2006. godine, kada je u tzv. mini kaznenoj reformi ukinuta zatvorska kazna za klevetu zamjenom za novčanu. Postojeća zakonska rješenja su dobra, a pozivanje radne skupine za izmjenu KZ-a slijedom primjera Njemačke, Austrije i Švicarske, u našim prilikama nije održivo. I u tim vrlo uređenim demokratskim državama zatvorska kazna je tek alternativno rješenje za klevetu. Uvođenje “sramoćenja”, pri čemu će novinari moći biti osuđeni i kada napišu čistu istinu, predstavlja novi atak na medijske slobode. Time se njeguje dodatni prostor za autocenzuru. Kada se u izbornoj godini u Hrvatskoj, koja je veoma korumpirana zemlja, predlažu novi pravni oblici batina za medije, bojim se mogućnosti medijskog otvaranja natjecanja u veličanju ovih ili onih političara.

Nikola Kristić, Transparency International Hrvatska

Zatvor neprihvatljiv

– Izmjene nisu put prema daljnjem razvijanju slobode medija, ustavnih kategorija slobode mišljenja i izražavanja misli. Njima bi položaj novinara bio znatno pogoršan. Pisati bi se usudili samo oni koji bi mogli snositi financijske posljedice. Ustrašeni mediji, koji odustaju od objava tekstova pod pritiskom kaznene odgovornosti, gube vjerodostojnost i nisu u stanju baviti se svrhom postojanja, nego samo površnom zabavom. Izmjenama KZ-a onemogućio bi se i razvoj istraživačkog novinarstva, koje je danas umnogome zaslužno za poticanje većine istraga. Da nije bilo medija, neke “velike afere” nikada ne bi ugledale odaje uskočkih sudova. Predviđanje kazne zatvora kao sankcije za klevetu neprihvatljivo je u razvijenim demokracijama. Zakonodavac, u okviru načela pravodobne dostupnosti informacija, mora ostaviti mogućnost novinaru razumne procjene kada se informacija može objaviti i vrijeme koje je novinaru objektivno na raspolaganju. Ukoliko nešto nije moglo biti dovoljno detaljno provjereno, u slobodnom građanskom društvu se ne treba prijetiti kaznenopravnom sankcijom, a posebno ne zatvorom.

Nikola Visković, teoretičar prava

Zaštita političara

– Izmjene bi mogle naštetiti slobodi medija koji godinama ukazuju na nepravdu, a upravo 80 posto tužbi protiv njih dolazi od nositelja javnih funkcija. Tako ne smije biti, jer svatko na javnoj funkciji mora biti pod strožom paskom javnosti, što znači da naša riječ upućena njima mora biti lakše ocjenjivana. Kod nas je pravilo da kada se mijenjaju zakonske odredbe, time se želi zaštititi visoke javne djelatnike, a ne građane, koji se i najmanje tuže na klevete. Velika je koincidencija što se izmjene donose upravo sada kada se vodi oštra kampanja protiv korupcije, kada bi trebalo osokoliti medije i zviždače na određenu bezobraznost, bez da im se mjeri svaka riječ. Kod izmjena KZ-a trebalo bi saslušati stručnjake krivičnog prava, novinarskog društva, ali prvenstveno glas javnosti. Posebno sam tangiran ovim izmjenama jer sam i sam bio optužen za klevetu, kada sam 1994. godine izjavio da je Vladimir Šeks odgovoran za zločine u Slavoniji, a pritom mi se omakla riječ “počinitelj”.

Ivo Žanić, teoretičar i publicist

Lažne duševne boli

– Sloboda medija je prekompleksna stvar da bi je mogao ugroziti ili onemogućiti samo jedan propis. No ipak, najavljene izmjene su svakako korak unazad i povećavaju mogućnost manipulacije i zloupotrebe. One su neka vrsta politički, točnije politikantski motivirane igre sa svrhom unošenja nesigurnosti u rad medijskih djelatnika, a nesigurnost je prvi korak prema strahu i autocenzuri. Kleveta, uvreda ili sramoćenje su vrlo fluidne kategorije, bitno podložne subjektivnom doživljaju, bitno ovisne o kontekstima, koji su varijabilni, kao i o eventualnoj kategoriji namjere. Važno je imati na umu i razliku između javne osobe, kod koje je rizik od klevete u opisu radnog mjesta, i tzv. običnih građana. Iz mnoštva slučajeva o odšteti za duševne boli pamtimo koliko se time može manipulirati. Zbog svega razgovor o tom aspektu zakona mora biti javan, ozbiljan i u njemu moraju sudjelovati kompetentne osobe raznih struka. Čini mi se da se to sada ne događa, što budi sumnju u prave namjere zakonodavca. Također mislim da ni same novinare ne treba unaprijed držati žrtvama zakona, jer i u medijima ima onih koji planski idu na neprovjerene, čak izmišljene vijesti, pa i na svjesno izrugivanje i podmetanje, ne bi li se bolje prodali.

Hajrudin Hromadžić, sociolog

Što sa satirom?

– Pooštravanje kaznenih mjera za posljedicu bi moglo imati doista nezgodnu situaciju u kojoj bi se mogli naći mediji i novinari. Pitanje je kako pravedno prosuditi da li se u pojedinim slučajevima radi o kleveti, uvredi ili sramoćenju, posebice u osjetljivijim primjerima rubnih žanrovsko-medijskih uradaka koji su prožeti elementima satire ili ironično intoniranim stavovima. Neke od direktnih posljedica izmjena KZ-a mogle bi biti svjesno ili podsvjesno širenje prakse novinarske samocenzure, što je za struku poguban efekt, zatim vidljive promjene u uređivačkim politikama medijskih kuća, kao i njihovo sve izrazitije poslovno povezivanje s odvjetničkim agencijama koje bi u svemu tome mogle prepoznati novu tržišnu nišu. S druge strane, možda bi se mogao primjetnije promijeniti komercijalno formatiran medijski krajolik i tip diskursa koji njime kruži, što u slučajevima brojnih, vulgarno nametljivih tabloidno-senzacionalističkih pseudomedija ne bi bila loša promjena.

Mirjana Nazor, psihologinja

Politikantski potez

– Uvođenjem “sramoćenja” i vraćanjem zatvorske kazne za klevetu situacija bi se promijenila i za građane i za novinare. Izmjene bi značile ograničavanje slobode izražavanja kada bismo govorili o zemlji odgovornih ljudi, ali živimo tu gdje je odgovornost gotovo prazan pojam, pa nisam sigurna je li predložena mjera tako loše rješenje. Među novinarima, kao i običnim građanima, sigurno ima onih koji olako šire informacije koje trajno mogu obilježiti nečiji život, a da to ostane nesankcionirano. Bojim se da izmjene KZ-a neće odvesti tamo gdje je bila intencija zakonodavca, da se bolje zaštiti privatnost i dostojanstvo pojedinca te da novinar ima veću odgovornost. U ozračju u kojem živimo izmjene bi mogle biti samo politikantski potez kojim bi se ušutkali malobrojni novinari koji se usuđuju pisati o problemima, neovisno tko ih čini.

Nadežda Čačinovič, filozofkinja

Stop mediokraciji

– Smatram važnim funkcioniranje kritičnoga javnoga mnijenja koje je neophodno za pristojno društvo, ali i zaštitu privatne sfere. Poučeni neugodnim iskustvima, moramo tražiti jasne zakonske odredbe, koje su emocionalno neopterećene i jasno razlikuju svjesno dezinformiranje od izostanka zle namjere. Ma koliko zastupala pravo javnosti, postoji i mediokracija, medijski koncerni koji stvaraju profit narušavajući prava pojedinaca, a nemaju demokratsku legitimaciju i nikome ne odgovaraju. A da su novinari ugroženi posve je očito, ali ne samo zakonskim odredbama, nego još više diktatom vlasnika medija i ovisnošću o njima.