Američko-kineska vanjska dvolitika

Prošlotjedni prvi službeni državnički posjet kineskog predsjednika Hua Jintaoa američkom kolegi Baracku Obami nije rezultirao značajnim odlukama, osim što je obilježio fazu zatopljenja odnosa dviju vodećih svjetskih ekonomija, nakon što su oni lani bili prilično nategnuti. To je vjerojatno i posljednji takav Huov posjet Americi, s obzirom na to da on i premijer Wen Jiabao dogodine napuštaju dužnost kako bi funkcije prepustili “petoj generaciji” kineskog komunističkog vodstva.

Mediji su, doduše, zabilježili da je Hu Jintao, isprovociran pitanjima na novinskoj konferenciji, prvi put javno rekao da Kina kao “zemlja u ključnoj fazi razvoja treba još mnogo toga napraviti po pitanju ljudskih prava”. No ta izjava, kao ni činjenica da su Hua pred Bijelom kućom dočekali prosvjednici, a neki senatori odbili prisustvovati svečanoj večeri, teško da može značiti ozbiljniji pomak u kineskoj politici prema manjinama, slobodi govora ili utamničenom nobelovcu Liu Xiaobou. S druge strane, Obama je Hua pokušao uvjeriti da njegova vlada “nema ništa protiv toga da Kina postane svjetska velesila” ukoliko se demokratizira, a Hu je pristao na sastavljanje zajedničke izjave u kojoj se izražava zabrinutost zbog sjevernokorejskog nuklearnog programa.

Američki osjećaj inferiornosti

Dogovoreni su i 45 milijardi dolara vrijedni poslovi za vodeće američke kompanije, a Hu je obećao i bolju zaštitu intelektualnog vlasništva i pristup tržištu američkim kompanijama. No američka Gospodarska komora nije bila zadovoljna jer se nije razgovaralo o podcijenjenom tečaju kineske valute koji, kako smatraju, ugrožava njihovo gospodarstvo poskupljujući američke proizvode.

Stoga iz ovog posjeta nije proizašlo ništa spektakularno, s obzirom na to da su američko-kineski odnosi i inače varirali iz toploga u hladno i obratno, pa je ovo zatopljenje uslijedilo nakon što je Kina u proteklih dvije godine prkosila oko valutne politike, odbila suradnju na samitu o klimi u Kopenhagenu i demonstrirala pomorsku vojnu silu prema susjedima. No neki analitičari ipak u njemu nalaze i nešto posebno, pa tako magazin “Foreign Policy” smatra da je on “povijesni” utoliko što su Amerikanci dosad u sličnim situacijama, pa i kada su se njihovi vođe susretali sa sovjetskima, uvijek vjerovali da je “povijest na njihovoj strani”, što sada, smatra komentator, nije slučaj. Magazin podsjeća na istraživanja javnog mišljenja, poput onog agencije Pew, koje pokazuje da gotovo polovica Amerikanaca misli da je Kina vodeća ekonomska sila, dok njih tek trećina isto misli za SAD, te onog CNN-a, prema kojemu polovica ispitanih vjeruje da je Kina i vojna supersila, a 60 posto je doživljava kao prijetnju. Pritom je očigledno da je u pitanju subjektivni doživljaj, s obzirom na to da će Kina u oba područja za Amerikom zaostajati još desetljećima.

Kineski je predsjednik po pitanju vanjske politike, naročito politike prema SAD-u, sljedbenik doktrine diplomata i ekonomskog reformista Denga Xiaopinga iz 1980-ih godina, prema kojoj stabilni odnosi s Amerikom, istovremeno s razvojem vlastitih kapaciteta, osiguravaju uspostavu “harmoničnog društva”. No, kako piše britanski ekspert za Kinu Kerry Brown, danas se tamo događa unutarnja borba između “golubova” i “jastrebova” koji različito vide smjer kojim bi kineska vanjska politika trebala krenuti nakon smjene generacija. “Jastrebovi” smatraju da više nema potrebe držati se dengizma jer je američka moć na zalasku, a Amerika se i dalje ponaša sebično i agresivno, dok “golubovi”, imajući u vidu sve probleme Kine, zagovaraju otvaranje i demokratizaciju. Jedan od istaknutijih “jastrebova” je Liu Mingfu, profesor na kineskom Sveučilištu za narodnu obranu, koji u knjizi “Kineski san” iznosi tezu da Kina mora rasti i vojno, a umjesto službene težnje harmoniji propagira kontinuiranu konkurenciju koja može imati samo jednog pobjednika.

Red iznad slobode

William A. Callahan, profesor međunarodne politike u Manchesteru, piše da je Huova službena vanjska politika “izgradnje harmoničnog svijeta”, koju je on objasnio 2005. godine u Ujedinjenim narodima, produžetak one domaće koja teži “izgradnji harmoničnog društva” smanjenjem socijalnih nejednakosti. Međutim, njezina međunarodna verzija, prema kojoj različite civilizacije mogu koegzistirati u globalnom društvu, nije, smatra Callahan, do kraja razrađena, pa se pojavljuju alternativna razmišljanja. On citira Zhaoa Tingyanga, teoretičara najvećeg kineskog think tanka CASS, koji piše da, ukoliko Kina želi postati velesila, i njezina kultura mora postati globalna. Konkretno, on predlaže “izvoz” tradicionalnog kineskog koncepta tianxia, koji označava “geografsko, psihološko i institucionalno jedinstvo” i prema kojemu je Kina mirotvorna, uređena i velikodušna zemlja, pa će takav biti i globalni poredak kojemu teži. Za razliku od službenog Huovog koncepta, ovaj ne dozvoljava koegzistenciju različitih kultura, budući da je zapadna “nasilna, kaotična i represivna”, već propagira “red iznad slobode, etiku iznad prava i upravljanje iznad demokracije”.

No, da kineskoj politici ne fali zapadnjačkog licemjerja, jer je praksa sasvim drukčija od službene teorije, pa i nekih njezinih ratobornijih interpretacija, najbolje demonstrira odnos Kine prema svojim susjedima u jugoistočnoj Aziji. Tako Shawn W. Crispin, urednik portala “Asia Times Online”, na primjeru Laosa opisuje kineski ekspanzionizam uz pomoć viška novca koji investiraju u resursima bogate susjedne zemlje. Kineske investicije u tu siromašnu zemlju ne samo da podrazumijevaju zapošljavanje isključivo Kineza i stvaranje poreznih ekonomskih enklava, već i otimanje zemlje i prisilna preseljenja u svrhu izgradnje infrastrukture ili sadnje monokultura. Štoviše, Crispin piše da tamošnje vlade podržavaju “apsolutno sve kineske politike, od Tajvana do Tibeta”, no još je zlokobniji primjer izgradnje nove internetske mreže u Laosu, koju je Kina uvjetovala uvođenjem sustava za blokiranje pristupa. Crispin napominje da Laos dosad nije imao praksu cenzuriranja interneta, te da je četvero od petero tamošnjih zatvorenih blogera u zatvoru zbog kritiziranja Pekinga.

Tinjajuće nezadovoljstvo

Isto tako, kineska je vlada prošle godine više novca uložila u unutarnju sigurnost, odnosno kontroliranje vlastitih građana (85 milijardi dolara) nego na vojnu obranu zemlje (80 milijardi dolara). Tamošnji novinar Li Datong piše kako je kinesko vodstvo opsjednuto održavanjem stabilnosti i u tom smislu spremno upotrebljavati nasilje u svim oblicima masovnog okupljanja, pa i stotinama manjih prosvjeda koji se svake godine u Kini održe. S druge strane, piše Li Datong, Kinezima se onemogućava zakonsko žaljenje na odluke lokalnih vlasti, od korupcije do nelegalnih rušenja, pa se pojavio fenomen “podnositelja žalbi”, milijuna ljudi koji hrle u centralne institucije žaliti se na odluke lokalnih vlasti, te stotina tisuća “agenata” koje te iste lokalne vlasti šalju da podnositelje fizički spriječe u ulaganju žalbi.

Zbog toga građanima preostaju samo izvanzakonske metode, uključujući i nasilje, a takvo tinjajuće nezadovoljstvo prijeti socijalnom eksplozijom koju će buduće vodstvo morati pokušati spriječiti i drugim sredstvima osim represijom. No, ako je suditi po portretu izvjesnog budućeg kineskog predsjednika Xija Jinpinga, nedavno objavljenom u “New York Timesu”, njegova vladavina neće donijeti nikakva bitna skretanja s puta koji su utabali

njegovi prethodnici.

Ekonomska utrka

Kina je lani zauzela mjesto Japana kao druge najjače ekonomije, a neki američki ekonomisti predviđaju da će SAD preteći već dogodine. No te se procjene ne temelje na BDP-u, koji je lani u Americi iznosio oko 15 bilijuna dolara, a u Kini tek pet, već mjerenju BDP-a prema kupovnoj moći. Trgovinski deficit Amerike s Kinom lani je iznosio 252 milijarde dolara, a Kina posjeduje i 900 milijardi ili 32 posto američkih državnih obveznica. No neki analitičari upozoravaju da se “kinesko ekonomsko čudo” bliži stagnaciji, s obzirom na to da se ekonomija pretjerano oslanja na investicije i izvoz, a premalo na domaću potrošnju kao treći važan izvor rasta. Iako je rasla u apsolutnim brojkama, domaća potrošnja lani je iznosila 35 posto, za razliku od Tajvana i Južne Koreje, gdje se ne spušta ispod 50 posto. Zbog toga neki analitičari Kini prognoziraju skorašnju krizu, kakvu su svojedobno prošle i spomenute dvije zemlje, koje su imale sličnu filozofiju razvoja.

Jačanje vojske

Svjetski mediji upozoravaju na sve veću samostalnost kineske vojske, koja se ogleda i u čestim izražavanjima stavova vojnih čelnika oko međunarodne politike, kao i povlačenju poteza koji nisu uvijek usklađeni s odlukama političkog vodstva, primjerice testiranja novog vojnog aviona netom prije Huovog posjeta SAD-u, za koje on navodno nije znao. Analitičari tvrde da je teško zamislivo da Hu, koji je i predsjednik Središnje vojne komisije, ne bi znao da se sprema takvo testiranje, no neki upozoravaju da posljednja generacija kineskog vodstva, u koju spadaju i Hu i njegov nasljednik, nema vojnog iskustva, što omogućava jačanje utjecaja vojske.