Jecanje bez imalo stida

U mađarskom filmu “Delta” Kornéla Mundruczóa, koji se događa negdje u zabiti koja ima tek gostionicu a ljudi su rasuti po salašima, brat i sestra stupaju u ljubavnu vezu: atmosfera i karakteri su prigušeni, priroda predivna (ako znate uživati u ljepoti jednoličnosti, bila ona ravničarska ili dugi kadar Bele Tarra), a brat i sestra dvojac najbližih normali u smislu da se degeneracija u njima još nije razmahala. To ih je valjda i povezalo, što nije teško zamisliti, pogotovo u tako stiješnjenim okolnostima.

Da je Mundruczó u lokalnu kafanu za mikrofon stavio Antonyja Hegartyja i da se preko ciganskih violina prelijevalo njegovo potresno vokalno izvješće o pjevačevoj potpunoj osamljenosti – Antony je ozbiljno ozlijeđen sindromom Paleta samog na svijetu! – film bi vjerojatno morao drugačije završiti.

Prebukiran emocijama

Riječ je o pjevaču koji pjeva kao čovjek kojemu je okrutan i nepoznat netko ogulio svu kožu s tijela i koji se tako ozbiljno nag poduhvatio izvješća o svome stanju. Da pjeva u “Delti”, to bi stanje artističkom transmisijom prešlo i do mještana, pa oni ne bi napravili to što su napravili, nego bi se u evolucijskom smislu počeli vraćati uzbrdo. Ili bi ga, čim bi počeo jecati u mikrofon, smjesta koknuli. Jecanje a ne pjevanje, jecanje bez imalo stida, marinkovićevska suza na licu klauna – to je možda najpribližniji opis događaja koji vas preplavi kada pustite Antonyja and the Johnsonse. Toliko emocionalno naglašeno da bi oni koji su svoje identitete kalili onako kako se kali čelik, mogli osjetiti gađenje. Glas mu je ekspresivan kao njemački film u doba Fassbinderova “Querellea”, odnosno baš kao taj, jarkim bojama, tamnim crvenim tonovima posve prebukiran vizualni izvještaj s dna emocija.

Antony Hegarty snima već dosta dugo: prvi je album objavio davne 1998, nakon čega je uslijedio jedan EP na kojem je pjevao Lyncha i Badalamentija, što je čuo Lou Reed i gostovao na narednom EP-iju. Međutim, planetarno znan postaje 2005. objavljivanjem albuma “I Am A Bird Now”, na kojem se ponovno pojavljuje Lou Reed. Reed tog puta nije došao sam: bili su tu još i Devendra Banhart i Rufus Wainwright, o Boyu Georgeu da ne govorimo.

Antony and the Johnsons 2008. nastavljaju s objavljivanjem EP-ija, a 2009. izlazi njihov treći album “The Crying Light”. Koncem prošle godine pojavljuje se “Swanlights”. Za razliku od prethodnih ukazanja, gdje se oslanjao na svoj talent da, unatoč tonama cendravosti, zvuči oporo kao bluzer i gdje su pjesme bile građene oko njegova glasa, ovdje se Antony pokušava približiti standardnoj rock ili indie pjesmi.

Podvojen album

Rezultat je podvojen album na kojem imamo prilike vidjeti tipa proslavljenog nemilosrdnim nosanjem emocija doslovno na vrhu nosa koji odjednom, kao da se počeo zaljubljivati u takozvani normalan svijet, odlučuje stvarima pristupati standardnije, kao da iz lekcije guljenja kože, kada ga je onomad sustav ogulio kao jarića pa je uplakan izjurio na stage da nam svima kaže što mu se dogodilo, nije naučio ništa.

Naravno da je svirački i aranžerski sve i dalje manje-više poslagano u ključu koji bi, i takav, mogao nekoga podsjetiti da ispod ove tvrde kore kojom se razmećemo pulsira bilo i teče živa krv, užasno osjetljiva čak i na najmanje dodire i promjene. Antony je bard ulične šansone koja se događa u klubu ljubitelja punka. Na “Swanlightsu” se opasno približio izlaznim vratima o kojima skrbi lik mišićav kao Henry Rollins. Oprašta mu samo stoga što je vokalist sastava nježan i tankoćutan.