Pokrajine
Zbornik “Partizanske gimnazije”
Obrazovanje i podizanje partizanskog naraštaja
Mlade generacije sada mogu vidjeti kakav je zapravo bio sistem partizanskih gimnazija. Školovanje se ustalilo 1943. kad je Tito izdao naredbu za opismenjavanje svih nepismenih
Da se obrazovanju mladih za vrijeme i nakon rata pridavala velika pažnja pokazuje i zbornik “Partizanske gimnazije”, koji zainteresiranim čitaocima pruža sliku sistema partizanskih gimnazija u NOB-u i nakon njega, te informacije o tome da su kroz te obrazovne ustanove prošli mnogi značajni naučnici, privrednici, političari i druge poznate ličnosti.
Sam zbornik nastao je velikim dijelom iz materijala skupljenog za izložbu koja je prije nekoliko godina održana u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu, a sastoji se iz nekoliko cjelina. Uvod čine tekstovi o obrazovanju i kulturi u NOB-u Vesne Čulinović Konstantinović, zatim tekst Filipa Škiljana o partizanskoj gimnaziji “Maršal Tito” u Zagrebu i emotivni tekst “Bila jednom škola” Đurđe Sučević, koja je godinama skupljala materijal i okupljala preživjele učenike, pa je i u izradi zbornika imala nezaobilaznu ulogu.
Titova naredba
Centralni dio knjige bavi se partizanskim gimnazijama “Maršal Tito” u Zagrebu, “Ivo Lola Ribar” u Osijeku i “Vladimir Nazor” na Hvaru, koje su djelovale do 1948. godine, s tim da su učenici u jednoj školskoj godini mogli položiti dva razreda. Tu su i poglavlja o godišnjicama i susretima đaka gimnazija, među kojima se spominje i izložba u Školskom muzeju, a ponešto je rečeno i o knjigama koje su izdane na tu temu, da bi na kraju bio dat popis profesora, nastavnika i đaka tih gimnazija.
– Sistem školovanja ustalio se 1943. godine kad je Tito dao naredbu za opismenjavanje svih nepismenih i da sva djeca iz borbenih redova moraju na školovanje – ističe Vesna Čulinović Konstantinović i navodi primjere brojnih ratnih škola i gimnazije u 10. Zagrebačkom korpusu ili one u Glini, koju je pohađala i čiji su učenici bili gladni i goli, ali puni elana zajedno su živjeli, učili, igrali se, trijebili si uši i skrivali se od povremenih avionskih napada. Podsjetila je i na to da su, osim na oslobođenim područjima, obrazovne ustanove postojale i u El Šatu.
– Učenici i nastavnici dolazili su u te gimnazije iz partizana, iz logora ili iz zbjega. Svi smo bili drugovi i tako se oslovljavali, uvijek s “ti” – ističe Đurđa Sučević. Dodaje da je zbornik napravljen uz mnogo truda i da bi mogao biti još opsežniji.
– Ali mislim da naše generacije imaju dobru uspomenu i da će mlade generacije moći vidjeti kakve su to bile ustanove. Pa makar nas neki i ne razumjeli ili mislili da ideologiziramo.
Znameniti đaci
U Zagrebu i Osijeku bilo je ukupno 1.997 učenika i 88 profesora i nastavnika, uz 90 učenika iz hvarske gimnazije za koju nije objavljen popis profesora.
Zgrada gimnazije u Zagrebu bila je u Gundulićevoj ulici, tamo gdje je sada protestantska škola, dok su đački domovi bili u Gundulićevoj, Habdelićevoj i Kamenitoj, a menza u Teslinoj ulici, gdje se sada nalazi restoran “Vinodol”.
Od poznatijih imena koja su polazila ovu gimnaziju tu su matematičar Svetozar Kurepa, profesor računarstva Gabro Smiljanić, sociolog Svetozar Livada, glumci Pero Kvrgić, Ivo Kadić, Nikola Otržan i Nada Klašterka, novinari Salih Zvizdić i Željko Brihta, književnice Anđelka Martić i Dara Sekulić, dramaturg i urednik Čedo Prica, producent Branko Lustig, slikarica Cvijeta Job, političari Rade Pavlović, Josip Vrhovec i Pero Pirker, pa Ivan Fumić, Miša Montiljo i Dušan Matić…
Nenad Jovanović
ZVO otkupio vlasnički udio u jedinom manjinskom radiju u Osječko-baranjskoj županiji
Spašen Radio Banska kosa
U spas jedne od najslušanijih radio-stanica na istoku Hrvatske uključili su se Zajedničko veće opština, SNV, brojne opštine sa srpskom većinom i Grad Beli Manastir
Ravni krov koji je godinama prokišnjavao, tehnički zastarela režija i studio, manjak kvalitetnog kadra, izostanak podrške i pomoći šire društvene zajednice te ogroman financijski dug samo su neki od problema koji su, koliko do jučer, hronično mučili zaposlenike Radija Banska kosa iz Belog Manastira.
Da podsetimo. Radio Banska kosa jedini je manjinski radio na području Osječko-baranjske županije i program emitira od 1991. godine, pod pokroviteljstvom grada. Od 1. aprila 1998, nakon mirne reintegracije i gubitka gradske i županijske podrške, postaje deoničarsko društvo koje se samofinanciralo. Zbog dugogodišnjeg nesavesnog poslovanja vodećih ljudi radija i financijskog duga koji je blokirao račun, budućnost radija bila bi sasvim izvesna da se u celu priču oko jedne od najslušanijih radio-stanica na istoku Hrvatske nije uključilo Zajedničko veće opština iz Vukovara.
Od bivših zaposlenika-deoničara ZVO je otkupio vlasnički udio i od marta prošle godine kontinuirano radi na primarnom zadatku – deblokadi računa i podmirivanju zaostalih obaveza. Osim ZVO-a, koji je napravio najveći i najteži deo posla oko saniranja ekstremno loše financijske situacije, svakako treba pomenuti i nesebičan angažman Srpskog narodnog vijeća iz Zagreba, brojnih opština sa srpskom većinom, manjinskih veća i Grada Belog Manastira, koji je prošle godine po prvi put financijski pomogao radiju. Nova uprava, na čelu s direktorom Srđanom Kolarom, osim primarnog zadatka saniranja financijske situacije, zaslužna je i za nabavu kompletne tehničke opreme u vrednosti od 55.000 kuna, koju je donirala američka ambasada iz Zagreba.
– Agencija za elektroničke medije ima rigorozna pravila pri dodeli svake koncesije, i uz sve probleme koji su nas pratili nije bilo velikih šansi za produžetak, no vodeće ljude Agencije i članove Veća ipak smo uspeli ubediti da zaista mislimo ozbiljno. Snaga naših argumenata bila je dovoljno jaka, pa nam je koncesija produžena za sledećih devet godina – kaže Kolar.
Tehničari Milan Borjanić i Branimir Bošnjak najzaslužniji su za današnji izgled režije i studija radija, a potpisnik ovih redova za programsku shemu. Program Radija Banska kosa emitira se na srpskom jeziku, jer su njegovi osnovni cilj i uloga očuvanje srpskog jezika, vere, kulture i običaja srpskog naroda na prostoru županije. Muzički i informativni program, emisije s aktualnim temama iz života srpske zajednice i kontakt program sa slušaocima čine okosnicu programa, koji se svakodnevno može čuti u terminu od osam do 19.30 sati na frekvenciji 96.9 megaherca.
Dakako, ne treba imati iluziju da su s dolaskom nove uprave rešeni baš svi problemi, jer se oni najveći i dalje rešavaju. Kao i svaki medij, i Radio Banska kosa i dalje je skupa “igračka”, za čije je održavanje potrebno dugoročno rešiti pitanje financiranja, što u današnjoj teškoj ekonomskoj situaciji nije nimalo lako. Agilnost nove uprave i entuzijazam zaposlenika, koji su godinama radili “na mišiće”, bez pomoći šire društvene zajednice i same države jednostavno neće biti dovoljni.
Zoran Popović
Vanredni izbori u Vukovaru
Kandidati iz magareće klupe
Gotovo sve stranke nesrpskog predznaka istakle su kandidate srpske nacionalnosti na svojim listama, pa ispada da su naglo pokazale senzibilitet za probleme zajednice
Objavljene su stranačke i nezavisne liste vanrednih izbora za Gradsko veće Vukovara, koji će biti održani 6. februara. Za ukupno 25 mesta u tom veću nadmetaće se 16 lista, odnosno 400 kandidata ili čak 16 kandidata za jedan većnički mandat. Osim SDSS-a i Nove srpske stranke, koje su učestvovale i na prošlim lokalnim izborima, tu su i dve nove nezavisne srpske liste.
Međutim, Srbi su naglo postali interesantni i onim strankama koje ne nose srpski predznak. Osim HDSSB-a i HSP-a, sve druge stranke imaju od jednog pa do čak 14 Srba na svojim listama, uključujući tu SDP, HDZ i HSP Ante Starčević, koji ima jednog na svojoj listi, baš kao i Stranka hrvatske ravnice i HSLS. DC se zadovoljio sa dvoje Srba, a HDZ je napabirčio troje. Na listi HSU-a ih je osam, kao i na SDP-ovoj listi. Laburisti imaju devet, a daleko najviše ih ima blok Umirovljenici zajedno i Nezavisna lista Marenić – čak 14 pripadnika srpske nacionalne manjine. Po listama ispada da su tradicionalne hrvatske stranke naglo pokazale senzibilitet za probleme zajednice. Nažalost, ni blizu toga. Kandidati su na njima uglavnom u “magarećoj klupi”, odnosno ispod 16. mesta.
Jasna je to poruka Srbima koliko su te stranke spremne da rešavaju njihove probleme, a koliko im je bitno da svojoj listi kroz “manjinsku kvotu” priskrbe mandat više. Osim ove činjenice, što je rezultat i manjkavosti manjinskog zakona, liste za vukovarsko veće imaju još kuriozuma: npr. suprotstaviće se dve stranačke i dve nezavisne srpske liste. SDSS i NSS već su odmerili snage na izborima u proleće 2009. SDSS je dobio 1.034 glasa, a NSS i tadašnji PPS ukupno 712. Ove dve potonje stranke nisu prešle prag i njihovi su glasovi pripali što HDZ-u što SDP-u. U svakom slučaju, teško je očekivati da sve četiri srpske liste pređu prag jer atakuju na isto biračko telo.
Međutim, neće samo Srbi na Srbe: i penzioneri će “u boj” sa dve liste, baš kao i dojučerašnji “kamaradi” iz HSP-a, koji sada idu sa dve suprotstavljene stranačke liste. Za razliku od onih koji se dele, ima, naravno, i onih koji zbijaju redove. Tako je na listi bloka Umirovljenici zajedno čak četvero kandidata iz jedne kuće, prava porodična idila! S druge strane, nekoliko je lista na kojima se suprotstavljaju otac i sin. Biće “kampanje” i u bračnim posteljama, jer ima lista na kojima su suprotstavljeni bračni drugovi.
Šta je sa drugim manjinama zastupljenim na listama, onima bez garantovane kvote? Ukupno ih je 13 od 400 kandidata, od toga dvoje Crnogoraca, ponešto Rusina, Slovaka i Mađara, jedna Nemica i troje Jugoslavena, odnosno neopredeljenih. Uglavnom, te manjine nemaju miraz u obliku kvote i nisu interesantne.
Vukovar tako opet postaje poligon za politička prepucavanja i za poslednje odmeravanje snaga uoči parlamentarnih izbora. Ako ništa, imaće šta čitati birači kada uđu u svoj diskrecijski prostor na biračkom mestu.
Boro Rkman
Nastavljeno suđenje za ratni zločin u Glini
Svjedok ne pozna Miljevića
Svjedok Željko Šedlbauer o ubojstvima iz optužnice ne zna ništa, Miljevića ne poznaje niti je čuo za njega, odnosno ni jednom riječju nije teretio optuženog
Pred vijećem Županijskog suda u Sisku kojim predsjedava sutkinja Melita Avedić, nastavljeno je treće suđenje za ratni zločin Radi Miljeviću (1940) iz Gline. Njega optužnica tereti da je iz glinskog zatvora izveo četvoricu zarobljenih pripadnika ZNG-a i predao ih nepoznatim osobama koje su ih odvele i ubile. Tijela oca Milana i sina Borislava Litrića, te Janka Kaurića i Ante Žužića nakon “Oluje” ekshumirana su na groblju u Poglediću.
Sudskom pozivu odazvao se samo jedan svjedok, Željko Šedlbauer. O događaju ne zna ništa, Miljevića ne poznaje niti je čuo za njega, odnosno ni jednom riječju nije teretio optuženog. I Šedlbauer je bio zarobljen u glinskom zatvoru. Detaljno je opisao kroz kakve je torture prošao. Svjedok Ivica Cindrić nije dobio poziv, a Srećko Ostojić je u Dubrovniku gdje radi i nije mogao doći.
Sutkinja Snježana Markoci Miljevića je dva puta osudila, najprije na 14 pa na 12 godina, ali je obje presude Vrhovni sud Hrvatske ukinuo, našavši mnogo grešaka u radu sudskog vijeća i kontradiktornih izjava svjedoka. Cijelo vrijeme trajanja procesa Miljević je proveo u pritvoru, nešto manje od pet godina, pa je tako postao hrvatski rekorder. Pušten je da se brani sa slobode krajem prošle godine, jer više nije bilo nijedne zakonske osnove da mu se pritvor produži.
Izjavom svjedoka Šedlbauera bili su zadovoljni optuženik i njegovi advokati Zorko Kostanjšek iz Siska i Tanja Šijan iz zagrebačke kancelarije Veljka Miljevića. Nova rasprava zakazana je za prvi mart. M. C.
Miroslav Lončarević, apsolvent zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti
Talentu ne treba protekcija
Relativno sam lako upisao Akademiju, a prvo mjesto na prijemnom ispitu omogućilo mi je lakši upis u dom i dobivanje stipendije, kaže mladi karlovački slikar Lončarević
Dvadesetsedmogodišnji Karlovčanin Miroslav Lončarević sredinom ove godine trebao bi diplomirati na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Kada se 2003. godine upisao na Akademiju, bio je od jedanaest primljenih prvi na prijemnom ispitu, sakupivši najviše bodova u teoretskom i praktičnom dijelu.
– Nisam očekivao da ću biti prvi na prijemnom i relativno sam lako upisao Akademiju, mada sam prije slušao svakojakih priča o tome kako se bez protekcije ne može ući. Prvo mjesto na prijemnom omogućilo mi je lakši upis u dom i dobivanje stipendije – kaže Miroslav, kojeg je u srednjoj školi i na Akademiji stipendirao Grad Karlovac sa 400 odnosno sa 800 kuna.
Još od malih nogu, dok su se druga djeca igrala loptom, on se igrao papirom i olovkom i crtao. Već na početku osnovne škole bili su vidljivi njegova sklonost i talent. Kaže da su ga učitelji odmah počeli usmjeravati u tom pravcu i bili mu najveća podrška, na čemu im je neizmjerno zahvalan. Nakon završetka osnovne škole u Karlovcu, uslijedio je upis u zagrebačku Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna, slikarski odjel, gdje ga kao mentor preuzima profesor Davorin Radić, da bi nakon četiri godine uz njegovu stručnu pomoć bio prvi na prijemnom ispitu. Miroslavova kvaliteta rada, talent i upornost bili su presudni.
– Svjestan sam da će u svijetu umjetnosti biti vrlo teško živjeti. Kriza je evidentna i duga, tako da će malo ljudi moći kupovati slike i ostala umjetnička djela ako nemaju novca za osnovne egzistencijalne potrebe. Zato mnogi nakon diplome odlaze u neke druge profesije, pa im bavljenje umjetnošću ostaje dopunska djelatnost. Sumnjam da ću negdje uspjeti naći posao, jer profesora likovne umjetnosti školstvo ne treba baš mnogo – skeptičan je Miroslav.
Smatra da mladi u Karlovcu nisu dobro i pravovremeno informirani, što je jedan od razloga zašto ih se relativno malo uključuje u rad srpskih institucija u gradu i županiji. Voljan je uključiti se u rad KIOC-a “Lukijan Mušicki” i dati svoj doprinos kao likovni pedagog, organizirati likovne radionice, predavanja o likovnoj umjetnosti i na druge načine prenositi svoja znanja drugima, posebno djeci za koju kaže da su neiscrpan izvor fenomenalnih ideja. S mladom predsjednicom KIOC-a Brankom Ivanović već je u tom smislu razgovarao. Ideja je zaista puno, no najprije treba diplomirati…
Milan Cimeša
Baranjci blagoslovili vinograde
Na čokotima “rodile” kobasice
I ove godine obilježena je Vinceška, tradicionalni baranjski običaj proslave katoličkog blagdana Svetog Vinka (22. januara), zaštitnika vina i vinogradara, koji se održava u vinorodnom dijelu Baranje, na obroncima Baranjske planine (Banske kose) od Belog Manastira do Batine.
Običaj Vinceška star je više stoljeća. Vezan je za blagoslov vinograda i vina i njime počinje nova vinogradarska godina. Običaj je da se na čokot objesi najveća kobasica i zalije vinom kako bi sljedeća godina bila rodna, a grozdovi veliki poput kobasice. Nekad je blagoslov bio u prvom planu, a danas se taj praznik uglavnom obilježava druženjem uz vatru, pečenjem kobasica i slanine nabodene na šibu, kuvanjem čobanca ili autohtonog jela od graha sa slaninom prema tradicionalnoj recepturi, uz pijenje vina, tamburašku muziku i pjesmu i u veselom društvu.
Središnja manifestacija obilježavanja Vinceške održana je na Vidikovcu iznad Karanca, na vinskoj cesti Beli Manastir – Kamenac. Tamo se okupio veliki broj gostiju i svakome je, pored mlade graševine i merlota, bio ponuđen štap s kobasicama i slaninom, koje je svaki gost morao sam ispeći. Za one koji preferiraju toplu hranu što se jede kašikom, poznati baranjski ugostitelj Bajo iz karanačke “Baranjske kuće” u nekoliko je kotlića i zemljanih ćupova kuhao grah.
Predsjednik uprave “Belja” Goran Pajnić i direktor “Podruma Belje” Baldo Matić, zajedno sa župnikom iz Kneževih Vinograda, blagoslovili su vinograde sa željom da 2011. bude još jedna uspješna godina. Pajnić je tom prilikom rekao da će ovogodišnje grožđe biti prerađeno u novoj preko 15 milijuna eura vrijednoj beljskoj vinariji, koja se gradi iznad Kamenca. To je najveća ovogodišnja beljska investicija. Uz nju, završiće se farma Sokolovac, očekuje se građevinska dozvola za klaonicu na mjestu nekadašnje “Mesne industrije” u Mecama, a podići će se novi kapaciteti i u belomanastirskoj Mljekari i “Baranjki”. J. Nedić
Slavonski pjesnik laureat “Prosvjete” za 2011.
“Sava Mrkalj” Đorđu Nešiću
Đorđe Nešić rođen je 1957. u Bijelom Brdu kod Osijeka, a diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio je šest zbirki pjesama i zavičajni rječnik “Luk i voda”
Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” iz Zagreba ove je godine dodijelilo nagradu “Sava Mrkalj” pjesniku Đorđu Nešiću. Nagrada će mu biti uručena na svečanoj Svetosavskoj akademiji, koja će se održati 28. januara u Zagrebu i na kojoj će nastupiti Beogradski muški hor.
Đorđe Nešić rođen je 1957. godine u Bijelom Brdu kod Osijeka, a diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, grupa jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik.
Od 1985. objavio je šest zbirki pjesama: “Crv sumnje u jabuci razdora” (1985), “Surogati” (1990), “Čekajući Stvoritelja” (1995), “Haronov čamac” (1998), “Prozor kroz koji Dunav teče” (2000) i “Granica” (2006), kao i zavičajni rječnik “Luk i voda” (2004). Dvije zadnje zbirke pjesama i zavičajni rječnik tokom protekle decenije izdala je “Prosvjeta”. Nešić je dobitnik Brankove nagrade, nagrada “Laza Kostić” i “Milan Lalić” i plakete Sarajevskih večeri poezije.
Podsjetimo, “Prosvjetinu” nagradu su 2007. godine dobili karikaturist i animator Borivoj Dovniković Bordo i književnica Dara Sekulić, 2008. slikar Đorđe Petrović, 2009. posthumno književnik Simo Mraović, a 2010. profesor srpske književnosti iz Beograda Dušan Ivanić.
Povodom Svetog Save kao krsne slave “Prosvjete” i 15 godina od formiranja Centralne biblioteke Srba u Hrvatskoj, 27. januara u Zagrebu će biti otvorena izložba “Krajiški Srbi u Vojvodini u 20. vijeku”. Organizator izložbe je Muzej Vojvodine, a autori su Ilija Komnenović, Predrag Bajić i Bogdan Šekarić. N. Jovanović
Nikica Dmitrović, pisac i kritičar današnjice
O tajkunima i državi kroz opore stihove
Kritički komentari i stihovi svakodnevno izviru iz ovog vitalnog 90-godišnjeg antifašista, koji više od pola stoljeća piše pjesme i priče za djecu i odrasle
Malo je država koje su u tako kratkom vremenu nazadovale brže od naše. Od 1990. naovamo, posebno do 2000. godine; u Hrvatskoj je brže od vjetra širena nacionalna i vjerska mržnja, sotonizirani su borci NOR-a i rušeni spomenici poginulim antifašistima; nije se pozivalo na odgovornost za rasističke izjave i govore, birani su nečasni ljudi u časne institucije – riječi su kojima se na situaciju u Hrvatskoj osvrnuo Nikica Dmitrović u svojoj knjizi “Čudni ljudi u čudnim vremenima”.
Kritički komentari i stihovi svakodnevno izviru iz ovog vitalnog 90-godišnjeg antifašista, koji više od pola stoljeća piše pjesme i priče za djecu i odrasle. U nekoliko knjiga, u vlastitom izdanju, opisao je svoja razmišljanja o svijetu koji ga okružuje, a na političku zbilju osvrnuo se u svom uratku na nazadna zbivanja u Hrvatskoj od 1990. do 2000. godine.
Stihovima pjesme “Tajkuni o vladajućoj klasi” dočarao je aktualnu situaciju: Mili Bože, što nas usrećiše; ministarstva i hrvatska Vlada. Sitne krađe iza nas su sada; ionako značile su malo; iznenada sreća nam se zbila; bogatstvo nam tako s neba palo. Varaju se neki ako misle; što imamo da je nama dosta; kunemo se u sve na svijetu; uzet ćemo i ono što osta. Jeftina je i radna nam snaga; čak besplatno spremna je da radi. Ni u snu se tome nadali nismo; zlatni rudnik ovdje smo otkrili; a kad jednom baš sve prisvojimo; pitat ćemo i pošto država…
– Engleski leksikograf i pjesnik Semjuel Džonson jednom je sugovorniku političku i kulturnu situaciju u svojoj zemlji u 18. stoljeću opisao riječima: “Čudno je s koliko malo prave intelektualne superiornosti ljudi mogu postati poznate ličnosti u javnom životu.” Na našu nesreću, takvih imamo i danas, 300 godina kasnije. U njima valja tražiti prave krivce za pljačkašku pretvorbu, loše vladanje državom i masovno osiromašenje ljudi. Njihov je “blagoslov” usađen u sustav malverzacija, lažnih zasluga i stvarnih prijevara države i građana – zaključuje Dmitrović.
Mirna Jasić
Oštećeni spomenici na pravoslavnom groblju Tenja
Policija traži krivce
Uoči samog Bogojavljanja, nadgrobni spomenici na pravoslavnom groblju u Tenji našli su se na meti vandala. Prema policijskom izveštaju, evidentirano je trinaest oštećenih obeležja, no tokom obilaska starog dela groblja pronađeno ih je još, tako da je krajnji rezultat ovog “herojskog” čina dvadesetak srušenih i potpuno uništenih spomenika. Na pet od trinaest evidentiranih došlo je do napuknuća, a u jednom redu razbijeno je i uništeno čak šest spomenika. Svi spomenici porušeni su i uništeni fizičkom snagom.
Protonamesnik Miljen Ilić, pravoslavni sveštenik u Tenji, koji je obišao groblje i fotografirao uništene spomenike, ovakav ispad ocenio je čistim vandalizmom usmerenim na pravoslavnu imovinu, što se ponavlja već četvrti put u poslednjih godinu i pol dana. Nakon što su prvo porazbijana stakla na crkvenoj sali, a potom i na samoj crkvi, te nakon što je crkva obijena i ukradena kutija s prilozima, na red su došli spomenici.
U nameri da se spreči uništavanje pravoslavne imovine, protonamesnik Ilić kaže da su iz SPC-a u više navrata upozoravali koncesionara, osječki “Ukop”, na neosvetljeno groblje koje niko ne čuva, te na mlade koji se okupljaju na groblju. I pored činjenice da u društvu još uvek postoji određena doza slepila prema ovakvim pojavama, treba verovati da će policija učiniti sve kako bi pronašla “NN vandale”, tim više jer je uništavanje bilo kojih sakralnih objekata, pa samim tim i pravoslavnih, jasan pokazatelj da u Hrvatskoj još uvek leže mračni porivi koji bi, ukoliko im se dopusti da se razmašu, mogli dovesti do nesagledivih posledica. Z. Popović
Stogodnjak (44)
28. I. – 4. II. 1911: dramatična vijest stiže iz Dubice. Tamošnja grupa mladih frankovaca u dva je navrata, 2. veljače, bacila dinamit na parohijalnu kuću srpskog svećenika Ise Pejnovića, namjeravajući ubiti i njega i njegovu porodicu. Napadači su najprije bacili dinamit u 18 sati i 15 minuta, a zatim – kad su vidjeli da im prvi napad nije uspio – to ponovili i u 19 sati. Snažna detonacija potresla je zidove kuće u kojoj su se u tom času nalazila cijela porodica Pejnović. Samo zahvaljujući sretnim okolnostima nitko nije ozlijeđen, iako su sva stakla na kući porazbijana. U eksploziji je oštećen i jedan telefonski stup, a žice presječene. Napad na Pejnovića i njegovu porodicu nije, međutim, bio i jedini toga dana. Novinski dopisnik javlja da je u blizini grada “napadnut i Srbin Jajčanin iz Bosanske Dubice dok se fijakerom vozio cestom, a navečer i mjesna učiteljica Slavnićeva, na koju je netko nepoznat pucao iz revolvera, te grupa ljudi koji su izlazili iz dubičke gostionice Vasić”. Dopisnik dalje kaže da se u ovoj stvari vodi istraga, ali mlitavo. “Ko je vodi? Frankovac Budak, oružnički stražmeštar! S tim je sve rečeno!”
* Advokat Pero Belobrk iz Bjelovara pretplatio je na “Srpsko kolo” 50 ratara slatinskog kotara, za 20 ratara iz brloškog kotara pretplatu je osigurao zagrebački advokat dr Srđan Budisavljević, a za 14 iz donjolapačkog kotara porodica dr Jovana Jovanića, pokojnog gimnazijskog direktora iz Gospića.
* U Šarengradu je u 77. godini života umro Đorđe Borocki, jedan od najpopularnijih srpskih učitelja na tom području. Učio je đake pune 44 godine. Bio je toliko popularan da su o njemu pjevane i pjesme, a neke od njih su napisali i svećenici Dositej Todorović i Nikola Bronzić, prvi iz Šarengrada, a drugi iz Mohova. U Vrbovskom je pak umro jedan od najomiljenijih mještana – Jovo Marković, poštar, općinski bilježnik i jedan od osnivača mjesne “Srpske štedione”. Na pokopu je bilo mnoštvo ljudi iz Vrbovskog, ali i iz okolnih – i srpskih i hrvatskih – sela gdje je Marković uživao posebne simpatije.
Đorđe Ličina